“Tekst koji sledi je moj pokušaj da se zajedno setimo jednog čoveka za kog smatram da zaslužuje nagradu, nešto nazvano po njemu
Stalno svima ima nešto preče i nešto važnije ili «nije vreme». Ta je ideja samo jedan od mnogih razloga pisanja ovog teksta. Manji i nevažniji."
Novosadska ZmaJovina gimnazija imala je sedamdesetih (i kasnijih) godina prošlog veka profesora Dimitrija Zekavicu, predmet srpskohrvatski jezik i književnost, radno mesto – biblioteka, rukovodilac dramske sekcije.
Istinsko čudo od čoveka i profesora, neumoran i nezaboravan. Čovek o kome nema nikakvih podataka na internetu, a ja imam samo «grupne» fotografije i sećanje. Sudbina «dramskog amaterizma» - nema zapisa, samo živog događaja kojem si bio deo. Jedan veliki deo sjajnih glumačkih ostvarenja profesionalnih pozorišta deli istu sudbinu – podelimo emociju jedne večeri i – gotovo!
Zekavica je odnegovao čitave generacije današnjih glumaca, reditelja, dramskih i pozorišnih kritičara i ne znam koliko nas ostalih koje je pažljivo vodio kroz svet knjiga, emocija, književnih kritika, kroz mrežu ispisanih stranica koje su nam svima i samima na dohvat ruke, ali je sa njim bilo lakše i zabavnije, bio je pravi «knjiško – dramsko – glumačko – poetski putokaz», bio je «omen» za mnoge generacije. Nekad nenametljiv, nekad strog, retko nestrpljiv, uvek spreman na priče ne samo o onome što je čitao (ili govorio nama da treba čitati) već o čitavom kolopletu koji se uvek vije oko svake knjige.
U biblioteku si mogao/la doći kad god hoćeš, uvek je bio tamo. I uvek je još nekog bilo. Bio je i osoba sa hendikepom koji je svima nama bio – posebna potreba.
Sve nas je zvao - "Srećko".
U obraćanju, u pokušaju da uputi kako izražajnije recitovati, kako bolje akcentovati, kako «istinskije» odglumiti, to ime (nadimak, danas «nick») bi uzastopno i brzo ponavljao nekoliko puta: «Srećko, Srećko, Srećko....»
Novosadska Akademija primala je studente glume svake godine sa potpitanjem: «Je l` ima neko da NIJE Zekin?»
Voleli smo rasprave. O knjigama, o ljudima, o događajima. Imao je retko izražajnu mimiku kojom je posebno veselio neke od nas kad bi njegova procena o knjizi, pozorišnoj predstavi, kritici, čoveku, bila nepovoljna. Nije trošio reči, ali bi izraz lica bio grimasa koja je nepogrešivo definisala i blago gađenje i nevericu i «budibogsnama!» i «manešga/je!» i neki dobronameran i blagonaklon «podsmeh» kojim kao da je hteo reći «pa, možda nije sve izgubljeno, možda mu/joj neki drugi put pođe za rukom...».
Sa Zekom nisi mogao, a da ne naučiš kakvo dobro osećanje može biti da se navežbaš da voliš ljude. Uprkos svemu. Kakvo dobro osećanje možeš nositi sa sobom deleći se, motivišući druge, ulažući svoje vreme u druge, u njihove potencijale i onoliko talenta sa kojim moraju da žive ceo svoj život.
Zato se kod Zeke dolazilo i kad maturiraš, i dok studiraš, godinama kasnije. Nikada neću zaboraviti njegov izraz lica kad sam rekla ono što sam mu govorila četiri godine, a on stalno dovodio u pitanje – studiraću fiziku. A onda je rekao: «To znam, a koji ćeš još fakultet upisati, taj me zanima». Filozofiju, odgovorih. Smejao se kao lud i poželeo mi da ne zaboravim poeziju, drame i knjige i da se ne bojim da budem dete celog života i da svoju decu učim da budu šta god žele, ali da uvek, uvek poštuju svoje sopstvene potencijale. I da čitaju. Govorio je stvari koje sam tek mnogo godina kasnije stvarno razumela: «Srećko, ovaj naš svet ne trpi ljude poput Dositeja, zapamti to!» i još: «Srećko, mrtvi pisci govore sve što živi ne bi nikako da čuju».
post scriptum
Mnoga, danas vrlo poznata imena iz dramske sekcije i iz sedamdesetih i osamdesetih ZmaJovine gimnazije nedostaju ovom mom sećanju na Zeku, ne zato što sam ih zaboravila (daleko bilo!), već zato što neću da ih ispisujem. A pretprostavljam da većina nas ima nekog "Zeku" školskih dana, zaboravljenog, a prisutnog u onome što smo postali.
Srećko, Srećko, Srećko...ako pročitaš ovaj tekst, dodaj se sam/a. Sobom ili onim što je Zeka, taj neverovatni, divni, neumorni, čudesni profesor podelio sa tobom i sa svima nama.