Džinovska Zlatna Glava Boga - Mebius, scena iz Inkala
Prije neki dan se na blogu “zakačih“ sa vrapcem-u-stijeni oko ograničenosti (navodno mog ;)) poimanja potencijalno mogućeg Boga. Pošto se to zbilo na blogu krajnje tužnog i nesrećnog povoda, saglasismo se da tu raspravu nastavimo na nekom prikladnijem blogomjestu, gdje će sveopšte filozoFisanje, metamuđenje i ritualno premlaćivanje prazne slame ljubičastim vibratorom, a uz sav spektar nekonvencionalnih argumenata kakav je recimo najsvježiji ontološki dokaz o Njegovom postojanju - Jusa je prvi! Jusein je prvi! ... Ima Boga! Ima Boga! – Duško Korać/RTS, djelovati prikladnije, smislenije, gotovo poželjno...
Da prvo pojasnim prirodu našeg spora koji se zbio na alseloneovom gostovanju kod P.Brajovića povodom potresne fotografije utopljenog kurdskog dječaka izbjeglice (LINK).
Na Milojevu izjavu kako bi (zbog postojanja svih ovih sila i zala koje dovode do stradanja nevine djece širom svijeta) volio da ima Boga, nadovezao sam se mišljenjem da je taj tip boga (biblijsko pravednički) najmanje vjerovatan, dok onaj matematičko-metafizički (koji je valjda izvjesniji) ne haje za suze, pa ni dječje.
E, tu mi je onda vrabac hitnuo druidsku rukavicu u lice ( još natopljenu mirisom svježebranog ljekovitog bilja i mističnih travki), rekavši - imaš prilično redukovan pojam Boga. pri tome, ako uopšte postoji verovatnija je ona verzija koju ti smatraš najmanje verovatnom, samo ne deluje baš tako direktno i očigledno kako bi mnogi očekivali.
Kao što već rekoh, saglasismo se, uvažavajući pijetet pomenutog bloga (koji je bajdusput već uveliko ruiniran), da raspravu nastavimo na posebnom blogu. E, ovo je taj!
Dakle, polemika na kvadrat – raspravljati o tome koji je tip boga izvjesniji, pod pretpostavkom da tako nešto kao što je sam Bog uopšte postoji. No, šta je tu je – nema nazad.
Čovjek je “stvorio“ Boga. Žirafe, koze, barakude i pčele nemaju svog boga. Ne zamlaćuju se pitanjima o sopstvenom porijeklu i smislu svemira. Bar mi to tako ne vidimo.
Bog je par ekselans ljudska umotvorina. Baš kao i umjetnost ili istorija.
Interesantno da savremeni futurolozi kao veoma izglednu opisuju situaciju iz skorije budućnosti u kojoj će samosvjesni superačunar zaista generisati nove svjetove, posve nove stvarnosti, baš kao kakav autentični bog. Namjerno izostavih riječ virtualne (svjetove), pošto je sasvim moguće i da je ova naša stvarnost ustvari produkt jedog takvog božanskog činodejstvovanja.
Koncentrične virtualnosti, simulacije unutar simulacija, zvuči kao kakav postmodernistički koncept. Ili pak fraktalno “raspršivanje“. No, vratićemo se na ovu arhitektoniku nešto kasnije.
Bog je oduvijek reflektovao čovjekovu svijest o sopstvenoj ograničenosti. Bilo da se radi o njegovim fizičkim moćima ili pak o spoznajnim uvidima. Ono što je nezaobilazno u svakom njegovom prikazu je uloga kreatora, stvaraoca svijeta.
U ranim danima civilizacije religija je bila jedino i univerzalno učenje (znanje) kojim su ljudi objašnjavali svijet u kojem žive. Ona je davala odgovor na čitav set pitanja koja su obuhvatala i ona praktična, svakidašnja, recimo u vezi mjesečevih mjena, godišnjih doba i kišnih perioda, preko pojava koje će vjekovima kasnija nauka elegantno objasniti, kao što su elektricitet, astronomija i kretanje nebeskih tijela, pa sve do onih vječitih pitanja na koje čovječanstvo ni dan danas nema odgovora – o porijeklu svemira i nas samih u njemu.
Nama je intuitivno logično da se svako postojanje odvija unutar domena koji je širi od njega samog. Pa je tako ram širi od slike, zid na kojem će ta uramljena slika biti okačena je još veći, a zid je opet manji od kuće u kojoj se nalazi, itd.
Podrazumjevanje postojanja egzistencije kojoj neće biti potrebni dopunski (širi) okvir da bi se ostvarila je zapravo metefizičko pozicioniranje boga. To je ono što je Aristotel imao na umu pri definisanju nepokretnog pokretača u svojoj Metafizici. A upravo je Aristotelov koncept nepokretnog pokretača u srednjovjekovnoj sholastici iskorišten kao božiji koncept.
Dubljom analizom ovih graničnih metafizičkih pojmova postaje jasno da oni funkcionišu samo na nivou beskonačnog. Odnosno, jedina dosljedna pozicija božanskog je u beskonačnosti. I na ovu problematiku ćemo se ponovo osvrnuti nešto kasnije.
Napomenuli smo već da je na početku religija predstavljala cjelokupno i sveobuhvatno ljudsko znanje o svijetu. Vremenom, s razvojem civilizacije, određena znanja su se diferencirala iz te amorfne gnoseološke predstave, postojala su specificiranija, specijalizovanija, preciznija.
Pa tako nastaju filozofija, matematika, fizika, astronomija (iz astrologije), hemija (iz alhemije)...
Nije više bilo potrebe, a ni smisla, za svaku sitnicu pozivati se na boga. Stvari su mogle biti objašnjene na mnogo prizemnije načine.
Ipak ostala je jedna bitna oblast u kojoj je Bog i dalje predstavljao krucijalni autoritet. A to je pitanje morala, pravde, dobra i zla.
No, pokazalo se da je upravo to polje odakle bi monoteistička predstava boga trebala da crpi svoju najveću snagu, ustvari njegova najveća slabost.
Jer ako je Bog dobar i svemoguć – odakle zlo u svijetu? Zašto ga Bog dozvoljava? Zašto dopušta da pravednici pate?
Teodiceje koje su smišljane da bi objasnile ove “nepravilnost“ često su bile obično intelektualno zaplitanje i zamrsivanje.
Jedini dosljedan odgovor je vodio dualizam zoroastrizma, koji je opet unutar samog sebe oscilirao od slabog monizma (samog Zaratustre i kasnijih zervanističkih jeresi) do naglašenog dualizma (mazdizam). Upravo je zoroastrizam bio prva religija koja je jasno i nedvosmisleno uobličila lik Đavola (Arimana) kao entiteta koji može da se nosi sa samim dobrim bogom (Ahura Mazdom).
Etički problem religije je u temporalnosti morala koji je u neskladu sa vječnim religijskim istinama.
Ponovo činimo skok u budućnost, u doba nakon evolucionog singulariteta, nakon što je čovjekova biološka priroda uveliko izmjenjena serijom transhumanističkih (r)evolucija.
Kakvo li poimanja morala ima ta novonastala rasa postljudi mi možemo samo da nagađamo. Ali ako razvoj podrazumjeva prelaske u složenije biološko-informatičke forme i viša stanja svijesti, onda je moje mišljenje (proisteklo upravo iz psihonautičkih uvida u viša stanja svijesti), da se konflikt između dobra i zla ne rješava armagedonskim sukobom, već prevazilaženjem egzistencijalnog osnova za postojanje zla.
Pravi razvoj svijesti ukida smislenost patnje. Agresija je posljedica straha nastalog iz neznanja o široj slici stvari. Znanje nas oslobađa patnje. Baš kao što su gnostici propovijedali – najveći grijeh je neznanje, a ne samo zlo koje se iz neznanja čini.
Moji psihonautički uvidi govore upravo u prilog ovakvom gnostičkom učenju.
E, sad bi trebalo objediniti ove pojmove do kojih smo došli u pojedinačnim razmatranjima nekih božanskih aspekata – fraktalnu arhitekturu, beskonačnu protežitost, hijerarhiju stanja svijesti.
Već sam više puta na blogu koristio fraktalnu šemu kao alegoriju metakosmičke strukture (recimo u tekstu – Mislivost Nezamislivog).
Učiniću to i ovog puta.
Dakle zamislimo fraktal, sličan Mandelbrotovom skupu s tom razlikom što može da se odvija do u beskonačnost i pri “+“ i pri “–“ zumiranju.
Zamislimo jednu granu, detalj tog fraktala, sa zamrznutog kadra kao lejeru realnosti kojem i sami prisustvujemo i kojeg smo svjesni u tom njegovom pojavnom obliku. Takođe možemo dokučiti kako se šema fraktala odvija par koraka u plus i par u minusu, pa čak možemo i saznati matematički model kompletnog fraktalnog preslikavanja.
Bog u toj alegoriji nije ništa drugo do sam taj fraktal i njegova uvijek budna svijest o samom sebi, u svakom mogućem zumiranom kadru, grani, detalju. Potpuna svjesnost o svojoj sveprisutnoj pojavnosti.
Što smo više u stanju da steknemo širu sliku te božanske predstave, to nam zlo postaje sve beznačajniji fenomen.
Naravno, bog uopšte ne mora biti personalizovan, naročito ne zamišljen kao pravednički nastrojen bradonja zavaljen na kumuloninbusima, štaviše, on ne mora biti niti biće, niti entitet, već prije neki vid apstraktnog, matematičkog (božanskog) principa. Ustvari taj princip bi nužno obuhvatao svu matematičku realnost, kao nezavisnog vida postojanja u odnosu na fizičku realnost.
Panteizam Spinoze i Ajnštajna, ima dobru kvotu u nekoj mojoj raspodjeli onih 0,5 vjerovatnoće preostalih iz dileme - ima li Boga uopšte?
Ustvari, najveće šanse davam apofatičkoj predstavi boga ;)
We Meditate on the Three-eyed reality
Which permeates and nourishes all like a fragrance.
May we be liberated from death for the sake of immortality,
Even as the cucumber is severed from bondage to the creeper.