(Kolumna Tomaža Mastnaka objavljena 28. oktobra 2015. u Dnevniku)
Kud god se okrenem, prikazuju se slike bliskoistočnih izbeglica ili nailazim na ljude koji pokazuju ove slike ili su pod njihovim uticajem. Šta se događa?
Humanitarnu krizu ostaviću ovde po strani iako je to i te kako nečovečno. Zanima me šta se događa sa nama i kakvi su uloga i položaj svakoga od nas kao i različitih političkih i društvenih grupacija u koje smo već uključeni ili se u njih uključujemo. Takvo zanimanje nije ništa manje egocentrično od našeg humanitarizma ili njegovog odsustva (pri čemu to važi i za naš kolektivni ego). Razlika je međutim u tome da li o našem položaju uopšte razmišljamo ili ne. Kada je u pitanju humanitarizam reč je o zameni teme o kojoj razmišljamo: u suštini smo tako zaokupirani položajem drugoga da o svom položaju ne moramo razmišljati. Ono ugodno u tome je da taj drugi ne ugrožava naš život. Ugroženo je po definiciji ono njegovo, što sve u svemu odobrava ono naše, takvo kakvo je. Princip humanitarizma je neupitnost našeg sveta.
Položaj izbeglica je u načelu jasan. Naš nije. Počnimo od najočiglednijeg. Upitajmo se, od kuda odjednom briga za te ljude, većinom Arape, saosećanje sa njima, maltene ljubav prema bližnjima. Do juče je velika većina nas sa visine gledala na njih, kako god benigno ili čak dobrodušno je moglo biti takvo nadmoćno pozicioniranje. Današnji ksenofobi su grubo utelovljenje takvih naših jučerašnjih pozicija. Kad smo strmoglavljivali njihove režime, rušili njihove države, bombardovali njihova naselja, uništavali njihovu kulturnu baštinu, ubijali one među njima koji su se tome protivili, pa zatim, usput, mase slučajnih nesrećnika, koje smo zatvarali, raseljavali, mučili, gradili zidove među njima, zbog toga se uznemiravao tek poneko od nas, u najboljem slučaju - manjina. Većina je zadovoljno prihvatala i reciklirala neprijateljske stereotipe i supremaciju, kojima nas je opsluživala najdemokratskija propaganda na svetu. Šta se to promenilo?
Ti ljudi su sada ovde u velikom broju. Ali broj nije veći od smrtnih žrtava naših ratova u njihovim zemljama. Šta nas sprečava da sa njima u našim zemljama ne postupamo kao u njihovim? Pravo na ubijanje smo očito uzeli. Očigledno je i to da ga se nismo odrekli. Zašto ga ne upotrebimo tu i sada? Ne zato što bi se tada mi promenili, već zato što bi se u tom slučaju promenio naš svet? Očigledno je velika razlika između ubijanja Neevropejaca pred njihovim i pred našim pragom.
Ali to, da smo zaštitili naš svet od radikalne promene, je iluzija. Iluzija je da ćemo lako očuvati naš svet, kakav se izgradio nakon Drugog svetskog rata, dok grubo menjamo svet koji nas okružuje. Istina je da živimo u prilikama gde moćni i bogati ne odgovaraju za svoje postupke ali kao društvo ne možemo u nedogled izbegavati posledice svog činjenja i nečinjenja. Svoje vlade smo, kada smo ih izglasali, autorizovali da deluju u naše ime. Njihova dela su, strogo uzevši, naša. Kao i politika, koja je slala vojsku - makar i samo šačicu vojnika - na Bliski istok i proizvela, ili tek pomogla u proizvodnji svih tih izbeglica. Sad su posledice onoga što smo činili pokucale na naša vrata.
Ključni problem naravno nije u tome što su begunci savladali geografsku distancu između njih i nas pa ćemo morati i mi pojesti nešto od toga što smo zakuvali. Ključni problem je u tome da smo na kraju krajeva žrtve iste politike koja je uništila i Bliski istok. Danas je to politika neoliberalizma. Neoliberalizam je liberalizam a liberalizam je (ukoliko taj pojam uopšte još ima neko značenje) kapitalizam.
Ekonomist Fridrih List (Friedrich List) je doslednu liberalsku političku ekonomiju imenovao kosmopolitskom. Taj kosmopolitizam se obistinjava i totalizuje čak i sa takozvanom izbegličkom krizom. Dok većini najbolje pašu kulturni aspekti (takođe izmišljeni) tog kosmopolitizma, ja mislim da je njegova oštrica politička: uklanjanje ili barem neutralizacija države kao temeljne moderne organizacijske forme unutrašnjepolitičkog života i međunarodnih odnosa. Ono što vidimo danas, je nemoć i izgubljenost postojećeg sistema, u kom države još uvek imaju nezamenjivu ulogu pri suočavanju sa izbegličkom krizom. Možemo gledati i sa druge strane: ta kriza pojačava nemoć postojećeg političkog sistema i razara ga. Razara ga posebno na onom nivou, na kom se još nešto pitaju države i državljani ili gde njihova reč ima još neku težinu. Quis judicabit? Ko odlučuje? O tome se pred našim očima (ako hoćemo da vidimo) odvija sukob. Kako se odlučuje? Sveevropska nemačka kancelarka se poziva na Hitlerovog krunskog pravnika - Karla Šmita (Carl Schmitt) i njegovu ideju o vanrednom stanju (koje po definiciji ne poznaje zakone već se poziva na odluke).
Kao državljani nemamo reč u politici. Možemo tek biti humanitarni. Depolitizovane nisu samo izbeglice, kojima smo uništili države. Humanitarizam depolitizuje i nas. A nije nam tek nametnut, tu se sklanjamo i sami. Kad je već princip humanitarizma neupitnost našeg sveta, vredi se pitati, da nije možda taj princip sada uzdrman? Šta ako se uz humanitarizam tako pribijamo samo da bi zadržali naš svet - naš život, naš „Lebenswelt - način življenja" onakvim kakav je bio. Jer naslućujemo da je zaista ugrožen, da mu je došao kraj. Jer nas progoni strah, da svi postajemo izbeglice iz sveta, koji se ne može više odupirati kreativnoj destrukciji. Izbeglice nas suočavaju sa nepodnošljivom mišlju da to napokon važi i za nas.
(Neautorizovani prevod: Nebojša Milikić)
Izvor: https://www.dnevnik.si/1042723295