Išao sam u Ameriku desetak puta. Uglavnom na vrlo kratko. Nekad i na manje od 24 sata. Bilo je to u vreme dok sam radio u kabinetu predsednika Srbije. Takve su bile okolnost. Odlazak, desetak sati u avionu, dolazak, sastanci, najčešće u Zgradi UN na East riveru, sednica Saveta bezbednosti, obično, i povratak. Najduže sam bio prvi put. Tada još nisam bio u Kabinetu, bio sam slobodan strelac, privatno lice, svoj čovek, a u Njujork sam išao da bih video konvenciju Republikanaca na onim izborima kada je Džordž Buš trčao za svoj drugi mandat u Beloj kući protiv demokratskog kandidata Kerija.
Zanimalo me je kako izgleda događaj "in situ" kad ga vidite svojim očima, a ne preko televizije. Mislim, to mi je bio posao, time sam se bavio, tako sam zarađivao za život, politički marketing, ajde da suzimo, politički advertajzing, ipa mi je bilo korisno da gledam tako važan događaj u okviru kampanje. Očekivao sam da će slediti izbori u Srbiji u kojima ću učestvovati profesionalno, pa mi je Konvencija, mislio, sam, zgodan povod da nešto naučim, a i da malo vidim Njujork, mitsko mesto iz mašte svakog mladića sa Lekinog Brda. Možda i šire. Dobro, možda i ne baš za svakog. Ajde da suzim, mitsko mesto za mene, izuzetnog ljubitelja američke kulture, subkulture i nekulture.
Slučaj je hteo da u avionu Britiš Ervejza pored mene sedi Aca Popović iz DSS-a. Nije bio oduševljen što me vidi. Znali smo se. Naime ja sam jedan od onih koji su radili kampanju "Zna Srbija", za Koštunicu, 2003. Pa je tu, neminovno bio i Aca. Meni je on, na sedištu pored, bio sasvim OK. Išao je na neki događaj na obodu konvencije, valjda zato što je DSS tada bio u grupi narodnih stranaka, isto kao Republikanci. Tek posle nekoliko godina DSS će biti izbačen zbog svog antievropeizma. Sasvim opravdano. Ispostavilo se da je tih 6-7 sati leta pored mene mogao da sedi i kamen. Razmenili bismo isti broj reči.
Stanovao sam u hotelu u 43. ulici. Nekoliko zgrada od hotela nalazi se Harvard klub. Ja to, naravno ne bih zna da me tamo nije odveo Vuk Jeremić koji kao bivši student ima pravo da tu boravi i dovodi prijatelje koji nisu završili Harvard, nego recimo Kembridž, Jejl ili Medicinski fakultet u Beogradu. Odmah da vam kažem, ako niste bili u Harvard klubu u 43. ulici, niste ništa propustili. Mislim dizajniran je, onako tradicionalno američki, sa dosta drveta i stubova u jonskom stilu, ali je u isto vreme malo znopra i dosadan.
Ako idete 43. ulicom, pređete 5. aveniju, pa još par blokova i onda levo, naići ćete na veliku prodavnicu dečijih igračaka. Meni je to bilo važno jer je moj sin u to vreme bio u uzrastu u kome se zahteva da mu stalno donosim figure čudovišta i dinosaurusa. Ako idete još malo levo od te radnje, doći ćete na Tajms skver, što je dobro jer bi bilo krajnje glupo da odete u Njujork, a ne i na taj trg pravljen za dočeke Nove godine i slične masovke. Tu je odmah i Virdžin megastor u kome radi jedna zgodna plavuša koja nije čula ni za jednu grupu ili pojedinca koji se slušaju na Lekinom brdu u Beogradu. Mislim, Virgin je postojao tada, sada više jok. Sada više ne postoji nijedna prodavnica ploča u Njujorku, osim Barns i Nobla u 5. aveniji. Postoje i neke male prodavnica vinilnih rariteta, na periferiji. Sve ostalo je crklo zbog Interneta. Međutim, u postojećem Barnes & Noble-u radi jedan proćelavi i mršavi čovečuljak koji zna apsolutno sve što mu tražite i odmah vam donese. Kad plaćate gomilu sidijeva koje ste izbrali, taj će vas ubediti da vam je pametno da se učlanite u Barnes & Noble klub, što će vas koštati dodatnih 15 dolara godišnje, ali zahvaljujući čemu ćete na kupljenu količinu muzike dobiti popust od 17 dolara i 25 centi. Što je vajda. To je, dakle, na prvom spratu. Tu imate još i sveske, olovke, pernice i razne ukrasne drangulije pored kafeterije u kojoj ćete naručiti odlični crni čajem sa limunom. U prizemlju su knjige.
Otišao sam i do MoMA, to vam je blizu ugla 5. avenije i 53. ulice. U prizemlju su nekakvi usisivači, televizori, gramofoni, socrealističke fotelje. To me nije zanimalo. Tražio sam Vorhola, dok sam se peo na sprat, setio sam se zblanutog izraza lica službenika u Luvru kada sam ga kao klinac pitao gde je Pikaso. Ovde nisam ništa nikog pitao, sve piše. Prošao sam pored slika Kazimira Maljeviča, Džeksona Poloka i Modiljanija nisam ni pogledao. Vorholov Elvis me je zanimao. I Merilin Monro u zlatu. Imao sam utisak da smo se, nas dvoje, Endi i ja, ponovo sreli. Namerno kažem dvoje jer nisam siguran u njegov pol. A pošto nisam siguran u njegov, što bih bio siguran u svoj?
Konvencija se održavala u Medison Skver Gardenu, mestu gde je Džo Frejzer pobedio Muhameda Alija na poene 1971. Lepo je bila organizovana. Video sam mnoštvo korisnih stvari za svoj posao. Poneo sam sa sobom nekoliko plakata. Video sam i guvernera Kalifornije Arnolda Švarcenegera i jednog demokratskog guvernera koji je podržao Buša iako je demokrata. Mislim, taj guverner je demokrata, (čim se setim kako se zvao, uneću u ovaj tekst). To je tamo normalno. U stvari, nije normalno biti demokrata, nego je normalno da demokratski guvener podrži republikanskog kandidata za predsednika. Neki od republikanaca imali su bele stetson šešire, plave teksas košulje, i wrangler farmerke. Dakle, svi su imali te iste. To mi je bilo malo čudno jer sam mislio da ta marka više ne postoji. Ali ovo sam zaboravio, a nije nevažno. Kada dolazite na Republikansku konvenciju, koja se nikada ranije u istoriji nije ni održavala u Njujorku, jer NY nije u tom fazonu, onda je najpametnije da od 43. ulice idete pešice, takođe dobro je da imate oko vrata propusnice jer ćete nailaziti na policijske ček pointe koje ćete proći jedino s njima vidno istaknutim na prsima. Dok tako prolazite obeleženi Bušovim bedžom, građani Velike jabuke stajaće sa strane u velikim grupama, zviždaće vam i dobacivaće da ste ubica iračke dece i da ćete otići u pakao gde ćete se kuvati u kazanu zajedno sa zločincima Bušom i Donaldom Ramsfeldom. Imaćete tada potrebu da zastanete i svakom od demonstranata posebice objasnite da niste republikanac, da niste čak ni Amerikanac, i da ste sa Lekinog brda koje je u Srbiji koja je takođe osetila zlo hegemonizma na svojoj koži. Imaćete i potrebu da se solidarišete sa duhom slobodarskog Njujorka i njegovim nepristajem na ulogu USA kao svetskog policajca. Ali, nećete ništa od toga uraditi, samo ćete ubrzati korak, glavu ćete uvući u ramena i pravićete se da ne čujete ono što vam u uho viče zgodna mlada njujorkčanka sa kapom i rancem: "Govno militarističko, đubre i ološu agresorski, crko dabogda zajedno sa tim tvojim smradom, Džordžom Dablju Bušom."