Gleda me televizor u oči i bestidno saopštava, ne vremensku prognozu nego, vremensku konstataciju: »U Beogradu pada slab sneg«. Za to vreme kod nas od jutros vitla mećava kakva nije skoro viđena. Suv, gust i sitan sneg pada u talasima, sulja se sa krovova, zatrpava prozore i dočarava antarktičku idilu.
Ono što je noćas duvalo, to se u gradu zove košavom. U selu je to ustoka kratkih vokala, ledena, ona što se u kosti zavlači i koči sve čega se dotakne. Do mere koja je upravo na delu, kada podivlja i počne da udara bez mere, da se sapliće i zaleće u sve pred sobom, tada postaje vetrina ženskog roda – Ćorava Anđelija. E, ona je u Beogradu upravo na delu, diže i raznosi suknjom smetove, praveći snežnu maglu od koje se ni kraj, ni početak ulice ne vide. Ledi stakla prozora, uvlači se u svaku pukotinu, produvava zidove tako da radijatori kapituliraju, i stanom počinje da se oseća njen smrznuti dah.
Tu negde smo počeli da se osvrćemo oko sebe, tražeći čime bi mogli da se dogrejemo, obučeni kao crni lukac sve sloj na sloj. Kamin je prvi primećen, jeste da mu je svrha u gradu estetskog karaktera, al kad Anđelija pomahnita onda on postaje svoja osnovna ideja – grejno telo. Sa sve atavističkim osećanjem sigurnosti pri pogledu na živu vatru. Zbog toga je Žmu, koliko odmah, bio forvardovan u garažu po drva. Za to vreme sam ja Anđeliji otimala sudove sa zamrznutom hranom na balkonu. Zatrpala je do kolena naš novogodišnji prehrambeni kusur, skamenosala ga i nameravala da ga otme mećavnim pristupom. Dok sam ja mlatarala metlom, razmećući smetove, ćorava je »slab sneg« uterivala u dnevnu sobu, na užas mačjeg dueta i očaj Ikara Varvarina koji je, jutros, u šetnju nošen pod miškom. Nazad je vraćen kao uvređeni, skočanjeni minival koji je svakom smrznutom dlakom davao signal da sad smo ga prevarili i izneli, pa ko zna kad.
Žmu, iz prošlog pasusa, je dovukao u stan drva, Prestolonaslednik i Devojka mu su čučali u ćošku kauča i treptali u zavejane prozore. Drva su bila mokra, Uradi sam nam je prodao drva sa penicilinskim nasadom buđi kojoj ni suva garaža nije uspela da doaka. Zato je Žmu predložio da feniramo drva. Možda to i nije bio tako loš predlog, samo pod uslovom da nekog pozovemo da nas, prilikom te operacije, gleda i onda pozove interventnu psihijatriju. U Lazi je sigurno toplije, brinu više o svojim pacijentima nego Anđelija o nama.
Kako god, tek sad kamin cvrči, puši se i stenje od metiljavih cepanica, i gori samo zahvaljujući tome što kroz njega Ćorava Anđelija vuče takav cug da ga prosto usrkava mučući kao usamljena i zaboravljena krava. Valjda je toplije dok nas zatrpava kontradikcija progrnozerskom snegu, na kraju krajeva, spustili smo i sve roletne, tako da sada kao šampinjoni čučimo po stanu, povremeno vireći napolje. A, napolju ni zvuka, ni traga bilo kome ko bi snežne smetove ogrebao i razlopatao po našim ulicama. Jedino kamionče koje se pojavilo je razgrnulo sneg sa platoa pred najvećom crkvom u regionu, onda diglo kašiku i viljuške, i otperjalo u mećavu. Ako hoćemo bogu da se molimo, možemo da samo lično da lopatamo do njega, a ateisti nek ćute i raduju se mokrim drvima.
Pada noć. I isteruje sećanja zaturena po sakrivenim džepovima malog mozga, ona na temu »Kad smo bili mali...« Kad smo bili mali, ostavljali su nas kod babe i dede u selu. Snegovi su, da l zbog naše nizine ili velikodušne zime tek, bili visoki i uporni. Kuća se nije cela grejala, jer je bilo greota i rasipno. Grejala se kujna koja je glumila dnevnu sobu, hodnik je povremeno čašćen toplotom iz kujne, onda kad su njena vrata morala da se brzo otvore. »Šta vrataraš, sedi tu!«, bio je najčešći zimski refren. U kupatilu se, samo potrebe velike radi, palila grejalica koja je ždrala struju. Prirodne potrebe su obavljane brzinski, a ruke prane ledenom vodom. Spavaća soba se držala mlakom, metodom retkog dodavanja cepanica, ali samo ona detinja. Babina i dedina je otvoreno konkurisala spoljnim temperaturama.
Uveče, kad bi nas strpali u krevet, u furunu je ubacivan poslednji komad drva. Sobom bi zavladao mrak od kog je mogao crni hleb da se zamesi, samo je žar, pred gašenjem, treptao iz pukotina peći koja je, povremeno, groktala od Ćorave Anđelije koja ju je produvavala kroz čunak. Na nas su nabacivane teške perine, a preko njih još teži guberi. Grubi, bockavi, debeli dovoljno da posluže pre kao tepisi, nego pokrivači. Onda bi baka kritički nakrivila glavu, i za svaki slučaj na nas stavila još po jedan jastuk. Odozgo. Seljački, kao omanje tropsko ostrvo veliki jastuk, u koji je stalo bar jato, u tu svrhu, oćelavljenih kokošaka. Noć je mogla da počne. Pod takvim pritiskom se ništa nije sanjalo, prosto snovi nisu mogli da se zapate u mozgu koji se borio za opstanak, trudeći se da preživi osećaj sleđenog nosa i pripljeskanog ostatka tela koji se dinstao pod planinom koja je ga je grejala.
A jutra, jutra su bila znojava od hladnoće, u prozorima su se kočile gužve starih novina koje su tu gurane da uhvate dah Ćorave Anđelije. Cvetalo je inje na prozorima i najsigurnije je bilo ostati kao hrčak pod jorgan-planinom.
Napolju još uvek divljaju kovitlaci snega, neki hrabri komšija lopata sneg i grebe sleđenu ulicu tako da se do kraja kvarta čuje u zimskoj tišini. Ćorava Anđelija ne misli da stane, bar dok joj ne uspe da privuče pažnju jedinog koji je, u našoj ulici, ignoriše. Naime, komšija Rus, Mišenjka od milja zvani Robin Hud, jer se vazda u zeleno oblači, drži otvorene prozore. I do besa nervira Anđeliju. Na naš račun.
(Hvala Bobu Živkoviću za ilustraciju mene obučene kao nepalska mlada i Ikara snežnog Varvarina)