Kontekst, fakti, interpretacija, reprezentacija
Usled delimičnog uspeha revizionista u pokušaju masovnog onepismenjavanja stanovništva, potrebno je u ovakvom razmatranju početi od osnova razumevanja istorijskih događaja i istorijskih narativa. Šta više, da bismo uopšte razaznali u kojoj i kakvoj magli fantastičnog revizionističkog predela se nalazimo, moramo neprestano insistirati na ovim osnovama, kao što se pri prostornoj orijentaciji neprestano moramo služiti kompasom.
Da bi se uspešno orijentisali u pisanoj istoriji ili istoriografskoj građi, moramo pre svega što bolje upoznavati i razumevati istorijski i politički kontekst kako istorijskih događaja tako i narativa koji nam prenose znanje o tim događajima; potrebno je zatim znati i razumeti poreklo i značaj istraživanih materijala, npr. dokumenata različitih nivoa vrednosti i upotrebljivosti (4); nadalje, koliko-toliko razumevati metod i okvirni cilj interpretacije nekog istorijskog događaja kao i način i smisao/namenu reprezentacije, pogotovu kad je u pitanju prikaz u široko dostupnim formama kao sto su umetnička dela tipa filma, izložbe, muzejske postavke, specijalizovani sajtovi itd.
Svaka od pomenutih osnova trebalo bi dakle da bude prepoznatljiva i razumljiva konzumentima, publici, to jest, trebalo bi da postoji minimalna zainteresovanost za njihovo (pre)poznavanje i razumevanje. Da li je potrebno naglasiti da se revizionistički postupci relativizacije, negacije ili otvorenog falsifikovanja istorije zasnivaju upravo na zamiranju i potrebe i sposobnosti ovakvog prepoznavanja a samim tim i logičke i racionalne orijentacije velikog dela stanovništva? Takvo zamiranje je očekivani rezultat kako permanentne ideološke indoktrinacije tako i uobičajenog opadanja nivoa opšteg obrazovanja tipičnog za kapitalističku periferiju. Dezorijentisanost i manipulacije u istoriji olakšavaju istu takvu dezorijentisanost i manipulacije u politici, poznato je npr. da je zamračivanje ili otvoreno falsifikovanje nemačke moderne istorije u velikoj meri direktno ili indirektno pomoglo i pripremilo dolazak nacista na vlast (5).
Preciznije rečeno, revizionisti ne samo da se sami ne drže pomenutih osnova, već je bazični princip njihovog rada u tome da stalno pomeraju saznajni fokus iz jednog u drugi ili treći domen, iz konteksta u reprezentaciju, iz faktografije u interpretaciju itd. Oni u suštini insistiraju na zamagljivanju smisla pomenutih osnova i njihovih smislenih i metodoloških granica.
S obzirom na opštu zasićenost revizionističkom retorikom i propagandom i, posledično, bezvoljnost mnogih da prepoznaju kod sebe ovo zamiranje orijentacionih sposobnosti, izvesna rezerva prema proizvodnji konfuzije na neki način životari u svom sublimiranom obliku - opštoj sumnjičavosti i nepoverenju koje najveći broj ljudi pokazuje kada je u pitanju bilo kakva tvrdnja u vezi istorijske faktografije ili interpretacije u vezi sa Drugim svetskim ratom na jugoslovenskim prostorima. Može se međutim zaključiti i da je ta opšteprisutna sumnjičavost možda najvažniji ishod, ako ne i najveće dostignuće revizionističke propagande, jer, iako nije uspela u pokušaju da ubedi većinu stanovništva u svoje izmišljotine, uspela je da masu ljudi obeshrabri da uopšte razmišlja o tome za koju "verziju" istorije na raspolaganju imaju hiljade i hiljade najrelevantnihih i najraznovrsnijih istorijskih izvora a za koju sasvim opskurnu ili teško proverljivu šačicu informacija ili neku kvazi-spektakularnu, „do sada neviđenu" dokumentaciju, pretežno tabloidnog smisla i značaja. Fantastični predeo revizionizma je možda upravo onaj u kome hiljade proverenih i raznovrsnih podataka bivaju automatski dovođene u pitanje nekom opskurnom tabloidnom smicalicom (da ovaj metod diskvalifikacije rada generacija istoričara nije isključivo tema tabloida ili Večernjih novosti pobrinuo se BLIC sa nekoliko zaista žutih naslovnica i diletantskih članaka kvazi istraživačkog novinarstva) .
Kako je revizionistička metodologija već uspešno kritikovana i raskrinkana u specijalističkoj publicistici (6), ostaje nam da posebnu pažnju obratimo na krilaticu kojom revizionistički lobi karakteriše najveći deo istorijskih istraživanja realizovanih i publikovanih u periodu socijalističke Jugoslavije: Kao "komunistička" i samim tim bezvredna. Osim što ovakvim etiketiranjem otvoreno zastupaju nenaučni i neprofesionalni pristup sopstvenoj delatnosti, jer, ako neku naučnu građu proglasite bezvrednom vi tu bezvrednost ili nepouzdanost, ako uopšte hoćete da se bavite naukom na relevantan način - morate i dokazati - što revizionisti svih rodova i činova (od pacera iz Pogleda do manje ili više uglednih alhemičara iz Instituta za savremenu istoriju) redovno ne čine. Inače, za specijaliste je relativno vrlo lako raskrinkati nesolidna istraživanja ili interpretiranja kolega (7), ali, zašto bi se revizionisti time zamajavali? U svom poduhvatu imaju podršku i Vašingterne i njenih agentura u obliku svih ovdašnjih buržoaskih političkih partija. Ono što je ipak važno je da se u njihovoj frazi o "komunističkoj istoriografiji" nevešto krije to jest nehotice otkriva prava priroda istorijskog revizionizma kao oruđa u klasnoj borbi odozgo, to jest kao obavezne tačke u repertoaru hegemone politike i retorike neoliberalizma.
(nastavak u sledećem blogu)
------
(4) videti rad Olivere Milosavljević o kategorizaciji istorijskih izvora u časopisu Sociologija (možda i grešim ali ne mogu trenutno da nađem referencu)
(5) prema Đerđ Lukač: „Razaranje uma"
(6) videti skorije radove Milana Radanovića, Milivoja Bešlina, Milovana Pisarija, Olivere Milosavljević, Ranka Končara, Srđana Miloševića, Dubravke Stojanović, Olge Manojlović Pintar, ili npr. intervju sa prof. Đorđem Stankovićem http://www.danas.rs/dodaci/uploaddocumentsdodaci2013biltenpdf/ocigledno_laganje.1117.html?news_id=301849
(7) pogledati npr. polemiku Dubravke Stojanović i Koste Nikolića povodom Nikolićevih teza o "propuštenim šansama" Srbije u vezi Londonskog ugovora...