rat je strašan sam po sebi čak i kad veruješ da si na pravoj strani. mržnja može biti dobar način da se zaboravi da je onaj drugi isto tako čovek podjenako uveren u svoje pravo kao i ti ali čak i tada ljudsko u tebi pati jer rat je strašan sam po sebi. kako li je tek onda kada si uvučen u rat koji te ne interesuje? kada ne postoji opravdanje mržnje, pravde, vere.. čak ni finansijskog interesa? neke ratove ne biraš, jednostavno si deo njih. veliki rat, kako su ga tada zvali, u nadi da je poslednji pa ga nisu numerisali, odveo je mnogo sinova irske na front protiv nemacke. irska je bila deo velike britanije i to je bila njihova duznost: ginuti za krunu.
u sred te klanice koja je kidala evropu, uništavala imperije i menjala lice sveta za sledeće vekove bilo je iraca koji su svoju lojalnost irskoj (tada ne toliko priznatu i poznatu) pretpostavljali lojalnosti britanskoj kruni. plan im je bio da iskoriste zauzetost krune na drugom mestu i da probaju da probude svest nacije o slobodnoj i samostalnoj irskoj. stoga su čak i sa nemcima pregovarali, tražili oružje i spremili se za ustanak. plan im je bio da pobedom probude svest nacije o slobodnoj i samostalnoj irskoj.
bez oruzja su ostali (brod sa puskama i municijom je presretnut od strane kraljevske mornarice), pripremljeni za neke borbe nisu bili (da su bili za rat sposobniji možda bi i bili negde na kontinentu), nikakvu podrsku u irskoj nisu ni imali (prva rekacija se svodila na zgražavanje šta to rade sada dok su „naši momci" tamo u rovovima) ali plan im je bio da pobedom probude svest nacije o slobodnoj i samostalnoj irskoj. od početka je sve išlo protiv njih: bili su previše razvučeni po dablinu, premalo ih je bilo da uspostave efikasne linije komunikacije među tačkama koje su držali, englezi su bili brojniji, obučeniji, bolje naoružani i vrlo pedantno su izolovali grupu po grupu i preuzimali kontrolu u svoje ruke. tako da je plan o pobedi koja bi probudila svest nacije o slobodnoj i samostalnoj irskoj neslvno propao.
osveta je bila surova. previse surova. sažaljenje zbog nepotrebne surovosti je probudilo svest nacije o slobodnoj i samostalnoj irskoj. podrška koju su izazvali svojim ludim, nerazumnim, nepripremljenim sukobom koji su nazvali „ustanak" a u stvari i porazom u koji su bili uvučeni samo svojom strašću i hrabrošću do neodustajanja bila je veća od one kojoj su mogli da se nadaju i da su pobedili (mada ostaje nejasno šta bi pobedom smatrali osim nemogućeg sna da englezi jednostavno napuste irsku). ali istorijski kontekst neka ostane i za neke druge priče, sve ovo pišem jer imam jednu molbu, možda i malo čudnu za uskršnju trpezu. vilijam batler jejts je nešto kasnije, gušen onim što je video, doživeo, imao u sebi zbog te pobune napisao predivnu pesmu koju bih danas (27. marta na godišnjicu isto tako lude pobune, potpomognute od nekih drugih, skrivenih u sred svetskog sukoba koji su tražeći sopstvene interese gurali hrabre u ludost i pesmu) pročitao i na srpskom (davno jesam u nekom divnom prevodu ali nedjelja je i nema biblioteke u koju bih se zakopao da je tražim) pa ako iko ima negde... nek podeli.
unapred zahvalan.
I have met them at close of day
Coming with vivid faces
From counter or desk among grey
Eighteenth-century houses.
I have passed with a nod of the head
Or polite meaningless words,
Or have lingered awhile and said
Polite meaningless words,
And thought before I had done
Of a mocking tale or a gibe
To please a companion
Around the fire at the club,
Being certain that they and I
But lived where motley is worn:
All changed, changed utterly:
A terrible beauty is born.
............................
No, no, not night but death;
Was it needless death after all?
For England may keep faith
For all that is done and said.
We know their dream; enough
To know they dreamed and are dead;
And what if excess of love
Bewildered them till they died?
I write it out in a verse -
MacDonagh and MacBride
And Connolly and Pearse
Now and in time to be,
Wherever green is worn,
Are changed, changed utterly:
A terrible beauty is born.