Faze razvoja istorijskog revizionizma kao faze razvoja oruđa "klasne borbe odozgo"
(Fantastični predeo reviziberalizma, 3)
Na svom izlaganju na jednoj od pomenutih tribina, profesorka Dubravka Stojanović govorila je o više žanrova ili više "agregatnih stanja" rehabilitacije četničkog pokreta kao o različitim vidovima razvoja revizionističkog diskursa (8). Prvi takav žanr bio bi Draškovićev roman Nož, odakle po njenim rečima i potiče fiktivna slika o „prvom gerilcu Evrope", „dva pokreta otpora", „Mihajloviću kao borcu, zaštitniku biološke supstance naroda" itd. Pitanja četničkih zločina i kolaboracije se sistematski ignorišu u ovom žanru, na šta umetnička imaginacija možda i ima pravo samo da to ignorisanje unutar domena umetničke mašte kasnije rutinski ne preuzima i - naučnim zvanjima i protokolima potkovana - revizionistička istoriografska literatura. Zločini i kolaboracija se ili sistematski prećutkuju i ignorišu ili eventualno prikazuju kao nešto što je zbog nekog razloga „u redu". Na sličan način se i Nedićeva politika i praksa ili prikrivaju ili prikazuju kao neminovne i situaciono opravdane, prvo u opskurnoj emigrantskoj publicistici, a u skorije vreme i u revizionističkim imperativima potčinjenoj istorijskoj nauci. U svakom slučaju, D. Stojanović ističe da prvo agregatno stanje - iracionalna književna imaginacija - uredno biva potvrđeno i nadograđeno drugim, koje daje toj imaginaciji formu i status racionalne naučne građe (9). Predeo fantazije pretenduje da je realistična slika.
Ovo kalemljenje revizionističkih (ili je možda bolje rečeno kvazirevizionističkih, 10) teza u naučnu istoriografiju se dešava sredinom devedesetih i posledica je inicijalnog formiranja i formatiranja grupe mladih istoričara koja po svemu sudeći, u slučaju pobede „demokratskih snaga", pretenduje da postane okosnica nove državne istorijske nauke. Pomoć koju u tom poduhvat dobijaju od SPOa (videti intervju sa profesorom Đorđem Stankovićem, 11), je sasvim prirodna i očekivana.
Štampanjem novih udžbenika istorije putem puča u Ministarstvu prosvete 2002. godine, što bi po D. Stojanović bilo treće agregatno stanje, revizionisti postižu svoj najveći praktični uspeh (12). Do tada pretežno u statusu kulturtregerskog kurioziteta, revizionistička istoriografija upadom u obrazovni sistem postaje mejnstrim i na njenim udžbenicima vaspitava se deset generacija učenika u Srbiji. Ova istoriografija nezvanično dobija od brojnih svojih koleginica i kolega ocene kao „opskurna", „alhemijska", „šarlatanska", međutim, iz različitih razloga, samo mali broj njih je spreman da na takav ili sličan kritički način o njoj javno govori ili piše (13).
Sledeće agregatno stanje su izmene zakona o pravima boraca tj. pravno izjednačavanje ratnih zasluga partizana i četnika, iz 2004. godine. Novoistina o pokretu Draže Mihailovića ovim je na neki način kanonizovana. Agregatna stanja se nadalje multiplikuju i struktuiraju u političko-pravni galimatijas fabrikovanja i normalizovanja revizionističkih iluzija, manipulacija javnim mnenjem i institucijama, vulgarnim izmišljotinama koje preplavljuju državne i privatne medije. Državne komisije za otkrivanje masovnih ili pojedinačnih grobnica (sledeće agregatno stanje) traže materijalne dokaze za ovu seriju iluzija koje međutim kao dokaz pretežno služe jedna drugoj, posledična iluzija onoj prethodnoj, na primer: poslanik DSSa, na izlasku iz skupštinske sale, na pitanje kako je moguće izjednačiti četnike i partizane, odgovara: „Pa to već piše i u udženicima!". U tome je valjda svakome razumljivi dokaz da se od izmišljotina ne može sastaviti iole smisleni istorijski ili bilo koji drugi narativ a da se ne poziva na druge izmišljotine. Još bolja ilustracija je poduhvat Radoša Bajića - pompezno producirana i najavljena serija „koja će konačno saopštiti istinu (četničkog pokreta) o čiča Draži i tako dovesti do pomirenja među nepravedno zavađenim srpskim narodom". Naravno da ništa nije bilo ni od toga, ovo agregatno stanje izgleda da je samo povećalo raskole, i to na pomalo neočekivan način, jer je Bajićevo veličanstveno vrludanje i bauljanje kroz elementarnu istorijsku faktografiju ogorčilo čak i najveće korifeje i profitere od revizionističkih izmišljotina (kao što je npr. Miloslav Samardžić koji je izuzetno kritično pisao o seriji), a razveselilo sve iskrene "ljubitelje" već standardizovanog, obavezno ultra-kičerajskog revizionističkog režiranja i glumatanja. Zaista je teško naći bolji dokaz o neminovnosti i očiglednosti lažiranja i blamiranja prilikom produkcije bilo kakve verzije „slavne četničke istorije" od slavne propasti Bajićeve epp-opeje. Epp? Ako se podsetimo da istorijski revizionizam nije ništa drugo do ekonomsko-propagandni program manje ili više kompradorske buržoazije, manje ili više svesnih agencija i delegacija kolonijalnog kapitala, kao i da je logika i retorika Bajićevih izmišljotina vrlo slična logici i retorici tranzicione lakirovke i potemkimovštine, ovakav raspored reakcija nije iznenađujući. Iole politički progresivni i istorijski svestan posmatrač sa podsmehom ili prezirom odbacuje ciljeve Bajićevog revizionističkog kao i ukupnog tranzicionog projekta, dok se pristalice tih projekata bune isključivo zato što njihovi inače veličanstveni ciljevi nisu dovoljno veličanstveno predstavljeni ili zastupani.
Ukoliko pokušamo da dublje sagledamo i analiziramo aktere, mehanizme i ishode pomenutih "agregatnih stanja", i podsetimo se da su borbe za istorijsku istinu, interpretaciju i reprezentaciju sastavni deo borbi za aktuelnu političku moć, činjenica da su revizionističke teze jasno na strani ideološkog repertoara i vokabulara vladajućeg tranzicionog ekonomsko-političkog diskursa i njemu podređenih političkih formacija, pozicionira ih kao sastavni deo to jest važno oruđe klasne borbe „odozgo" (14). Kako se ta borba može detektovati i razumeti na osnovu društveno-političke dinamike i pozadine ovih „agregatnih stanja"?
Ako se podsetimo specifičnosti tih društveno-političkih dinamika, uloga revizionističke istoriografije u borbi za političku moće postaje mnogo jasnija. Na primer, 1981. godine, nakon Titove smrti, sve nacionalne elite počinju da restauriraju inače već odavno akumuliranu argumentaciju za očekivane sukobe u vezi jugoslovenskog projekta i njegovog nasleđa. Takvi sukobi su na neki način počeli nedugo nakon oslobodilačkog rata, razvili se, manje ili više neminovno, u raznim fazama „progresivne dekadencije" jugoslovenskog socijalizma, i sa svim svojim ciljevima i sredstvima strpljivo čekali i sačekali vreme raspleta. Draškovićev Nož, na primer, je bilo izuzetno dobrodošlo oruđe svim akterima, jer je svakom davao po neki argument, bilo revizionistički bilo revanšistički. Ovde se treba podsetiti da Milošević ne samo da je prizvao i tolerisao četničku ikonografiju i retoriku na svojim „antibirokratskim" mitinzima već je u devedesetima omogućio i prve, malo stidljivije ali dovoljno simptomatične i destruktivne revizije istorije u udžbenicima. Kako god, četnizacija istorije nije bila ideološki prioritet Miloševića zbog složenosti njegove partijske i političke baze, barem u prvom delu devedesetih, dok još nisu zagrizli u drastičnu privatizaciju.
Oruđe subverzije se postepeno transformiše u oruđe dominacije sredinom devedesetih godina, u vreme lansiranja K. Nikolića i B. Dimitrijevića u naučnu orbitu. Demokratsko-opoziciona elita po prvi put predoseća mogućnost preuzimanja vlasti, što zbog Dejtonskog sporazuma, što zbog skidanja sankcija i približavanja Zapadu (a kao što Veselin Đuretić naglašava u svom svedočenju na procesu za rehabilitaciju D. Mihailovića, četnici su se borili za „zapadnoevropski model srpske politike").
Udžbenički puč 2002. proizvela je očigledna potreba potpunije istorijske legitimizacije i učvršćenja na vlasti novoustoličene tranzicione elite. Vladu vodi Zoran Đinđić, ministarstvo prosvete Gaša Knežević, udžbenike piše Kosta Nikolić a izdaje ih Radoš Ljušić, reklo bi se da je to medeni mesec ujedinjene tranzicione i revizionističke elite. Očigledno je da u tom trenutku, tranzicioni imperativ i narativ imaju potpunu hegemoniju u kojoj se zbog toga nalazi dovoljno mesta i dovoljno veliki deo kolača za svaku frakciju, i onu građansko-modernizatorsku i onu nacionalno-konzervativnu. Mesto gde se interesi ove dve tradicionalno suprotstavljene frakcije kompradorskih elita rutinski susreću, je degradiranje ciljeva i dostignuća Narodnooslobodilačke borbe, jugoslovenskog socijalizma i kakvog-takvog pokušaja nezavisnosti i samoupravljanja. Otud i ta svojevrsna prećutna revizionistička koalicija koja se npr. manifestuje i time što je npr. resorni ministar Gaša Knežević iskreno iznenađen izdavanjem pomenutih udžbenika ali ih podjednako iskreno ne povlači iz upotrebe.
Naravno, ovde je moguće bilo i nekih koincidencija, nezavisnih paralelnih tokova događaja ali činjenica da se ovim alhemijskim preokretima u polju zvanične istoriografije novi državni organi nisu ni pokušavali da institucionalno pozabave, govori da su im, u najmanju ruku, prećutno išli u prilog (15). Ako se prisetimo šta bi to, van pomenutih pogodnosti istorijskog trenutka, bio zajednički političko-teorijski oslonac nacional-konzervativaca i liberal-reformatora, stvari će biti dosta jasnije i razumljivije; naime, ako se u pomenutim udžbenicima (kao naravno i u medijima, muzejima, spomeničkoj i državno-prazničkoj praksi, kulturnoj produkciji), dostojno dezavuiše i demonizuje socijalistički period jugoslovenske istorije, koji je utemeljen u NOBu, biva ispunjen prvi uslov za integraciju u tranzicione euro-elite a to je perpetuiranje legende o „dva totalitarizma" to jest o „antitotalitarnoj" prirodi re-kolonizacije istočnoevropskih društava. Naravno, takve teze su nadalje vrlo dobrodošle i u lokalnoj upotrebi, radi podrške razgradnji tekovina socijalističke privrede i društva, oko čega su pomenute dve frakcije podjednako iskreno angažovane (16).
Iz dosadašnjeg rada grupe NE rehabilitaciji na materijalima vezanim za planirano pisanje „istorije istorijskog revizionizma" može se zaključiti da je, u načelu, revizionizam sastavni deo borbe novih vladajućih slojeva za ideološku i političku (jednom rečju ekonomsku) hegemoniju, koja se pretežno oslanja na dostignuća hladnoratovske politike i retorike, a posebno na njoj svojstvenu „antitotalitarnu" (čitaj antikomunističku) propagandu. Pri tom se ne radi o propagandi protiv bivših „komunističkih" režima, koje niko nigde niti ambiciozno veliča niti aktivno brani, već se radi o borbi protiv samih ideja o mogućem drugačijem uređenju društva i drugačijim ekonomskim i političkim odnosima kojima se ono rukovodi. Samim tim, intenzitet i kontinuitet te propagande najviše govori o intenzitetu i kontinuitetu krize vladajuće ideologije.
U pojedinačnim slučajevima revizionizam jeste oruđe borbe određenih grupa unutar bloka na vlasti za ovaj ili onaj deo ideološke dominacije a time i ekonomsko-političkog kolača, ali svi oni prećutno dele svest o nepravednosti i neperspektivnosti vladajućeg sistema te prećutno dele i metode i principe borbe protiv ideja koje ga sa pravom dovode u pitanje. Upravo zbog tih razloga, to jest zbog potreba neprekidnog potvrđivanja i odbrane aktuelne hegemonije i dominacije kapitalističkog društvenog uređenja, revizionistička retorika i argumentacija se razgranala na takav način da može svojim kvazinaučnim i parateorijskim malverzacijama i interpretacijama da direktno ili indirektno podupire rezone i pristupe vladajućih klasa aktuelnim ideološkim i političkim to jest, u svojoj osnovnoj suštini, ekonomskim pitanjima i problemima. Pojednostavljeno rečeno, za svaki zahtev za adekvatnim platama, opštom kvalitetnom zdravstvenom zaštitom, besplatnim obrazovanjem itd. postoji priručni set istorijskih „dokaza" da su ti zahtevi „preterani", „nerealni", „zaostali iz socijalizma koji nas je naučio da ništa ne radimo" a uzgred i da su „idealistički", „nedemokratski" i, na kraju krajeva, odlika prošlog, „totalitarnog" sistema. Sa menjanjem prioritetnih tema u tekućim kontradikcijama i konfliktima kapitalističkog sistema, menja se i tematika i retorika (diskurzivne) klasne borbe odozgo ali pozadina fantastičnog predela revizionizma ostaje ista - to je tipična buržoaska fantazija o tome da je pravedno društvo moguće samo u nekom „totalitarnom poretku".
(nastavak u sledećem blogu)
------------
(8) https://www.youtube.com/watch?v=n7WC3kRiwyE&index=4&list=PLWEougUYKqTdMW5hcUO-9fpfUC3q1rQJO
(9) ne treba prevideti da se i rehabilitacija drugih kvislinških ponašanja i postupaka na razne načine vršila u domenu literature, dramskog i radio stvaralaštva, kulturne politike itd; počevši od Pekićeve „Odbrane i posladnjih dana" pa npr. simboličke rehabilitacije i martirizacije Žanke Stokić (kroz davanje njenog imena nacionalnoj nagradi za najbolju žensku glumicu), afirmisanja autentičnih misli („... od naše krvi i naše kosti...") zamenika ministra u Nedićevoj vladi Vladimira Velmar-Jankovića (džinglom koji se godinama mogo čuti na Radiju B92), nizom manje ili više revizionistički orijentisanih radio drama na temu žrtava komunističkog terora na Drugom programu Radio Beograda itd...
(10) revizija istorije nije obavezno negativna praksa, naprotiv, rad istoričara često ima sasvim legitiman smisao i značaj revizije postojećeg istorijskog narativa, i to je sasvim dobrodošao razvoj naučnog rada i saznanja, zbog čega je međutim pitanje da li se rad ovdašnjih revizionista uopšte može smatrati (naučno utemeljenim) revizionizmom.
(11) http://www.danas.rs/dodaci/uploaddocumentsdodaci2013biltenpdf/ocigledno_laganje.1117.html?news_id=301849
(12) po rečima Dubravke Stojanović na pomenutoj tribini, umesto da, od Ministarstva za to odabrana grupa stručnjaka pripremi promenu obrazovnih programa po kojima bi se onda putem konkursa pisali novi udžbenici, novi udžbenici se pojavljuju van ikakve procedure, verovatno odlukom direktora Zavoda za izdavanje udžbenika.
(13) razlozi ili izgovori za nesuprotstavljanje kreću se u rasponu od fah-idiotizma do institucionalne korupcije, od gildinske solidarnosti do odbijanja da se raspravlja o tome „da li je Zemlja okrugla..."; u dosta velikom broju slulajeva radi se, po rečima jednog teoretičara i univerzitetskog radnika o „novim formama bezkičmenjaštva, pojavama valjkastih crva koji izgledaju i žive kao ljudi" : )
(14) prema Rastku Močniku, klasna borba odozgo sastoji se od raznih aktivnosti (od politika do polisija, od prigodnih propagandnih kampanja do sistemske indoktrinacije ili brutalnih mera štednje), koju vladajući društveni slojevi preduzimaju i vode protiv politike jednakosti, istorijski izborenih prava i pozicija radničke klase (po sećanju na tekst koji ne mogu da pronađem, ali i ovaj članak je dovoljno ilustrativan http://arhiva.portalnovosti.com/2012/09/klasna-borba-odozgo/).
(15) po rečima Branke Prpe na jednoj od održanih tribina, od početka revizionističkog udara na institucije, nije održan nijedan ozbiljan naučni kongres, konferencija, makar savetovanje, na kom bi se stručnoj javnosti predstavila ta velika otkrića i teze revizionista. Moglo bi se reći da je takva, inače u naučnoj proceduri obavezna praksa sistematski i pažljivo zaobilažena i izbegavana.
(16) videti npr. http://www.bilten.org/?p=12505