U doba kraljeva, podaniku se govorilo: Nekad si bio podanik Kralja A, sada je Kralj A mrtav i - gle čuda! – ti si podanik Kralja B. Onda je stigla demokratija, pa je podaniku ponuđen izbor: Da li ti (kolektivno) želiš da nad tobom vlada Građanin A ili Građanin B?
Običan čovek rado bi rekao: Ponešto od A i ponešto od B, a u drugim prilikama ni A ni B već nešto sasvim drugačije. Država odmahuje glavom. Moraš izabrati, kaže država: A ili B.
Kao što bi u doba kraljeva naivno bilo misliti da će kraljev sin prvenac biti najsposbniji za vladanje, tako je i u našem dobu naivno misliti da će demokratski izabran vladar ujedno biti i najsposbniji.
Koliko god verovali, ili čak bili ubeđeni, da kao građani svojim glasom na izborima ili mišljenjem iznetim u medijima i na društvenim mrežama utičemo na javne poslove, ipak, smo u teškoj zabludi. Ne, mi nismo građani, mi smo i danas, u XXI veku, samo podanici baš kao što su to bili i naši preci u vreme careva i kraljeva.
Ima li bilo koga sa prosečnim IQ koji je zaista ubeđen da su Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Bojan Pajtić, Vojislav Šešelj, Saša Rdulović, Čeda, Boris, Čanak i drugi sa izbornih lista, koje treba da biramo u nedelju 24. aprila 2016.g. baš oni najsposobniji među sedam milona stanovnika Srbije kojima mi, kao građani, možemo pokloniti poverenje da vladaju Srbijom u naredne četiri godine? Ako nisu svi, da li je bilo ko od njih, ako ne najsposbniji, ono bar dovoljno sposban da izvede ovu zemlju na put oporavka?
Za sve one koji odgovore potvrdno na prvo pitanje siguran sam da su prepisivali na testu inteligencije ili test nije bio dovoljno validan. A za sve one koji odgovore potvrdno na drugo pitanje siguran sam da su indoktrinirani medijskom propagandom i da su u velikoj zabludi.
Ne, dargi moji podanici, baš niko od onih koje treba da biramo ne uliva ni izbliza dovoljno poverenje da će za nas i naše najbliže obezbediti potrebene uslove i društvenu klimu da od svog rada živimo bolje.
Šta onda da radimu u nedelju? Da li da izađemo na izbore i glasamo za neku od dvadesetak lista ili da ostanemo kod svojih kuća i ne učestvujemo u još jednom demokratskom rijaliti šouu koji nam svakih nekoliko godina režiraju?
Kažu da je demokratija najbolji sistem od svih poznatih. Možda jeste najbolji, ali nije mnogo bolji od prethodnih. Mi smo i dalje samo podanici. Uostalom, to je daleko lepše od mene izrekao nobelovac Džon M. Kuci (Dnevnik loše godine) u pasusu koga sam citirao na početku teksta.
Ako nekog interesuje da li ću i sam izaći u nedelju na izbore, ili ću iz udobne foteleje i sa ironijom gledati na nekoliko miliona sugrađana koji će svoj listić ubaciti u magične kutije verujući da će tim činim bilo šta izabrati i promeniti, moj odgovor je: Da, izaćiću i na ove podaničke izbore, jer nemam drugog izbora. Kao i svi mi, rođen sam u eri podaništva koju danas zovu demokratija.