Budućnost

Zbeg II

jednatanja RSS / 15.06.2016. u 15:18

(Zbeg I)

Dan-dva iza toga, ojužilo je i malo otoplilo.  Sneg je postajao vlažan i težak.  U jedno predvečerje, začu se iznad logora neko lomoštranje.  Sve četiri devojčice okreću glavu prema majci, očima prepunim straha.  Opet upaničene, pribile se ka njoj i stisle se uz njenu suknju.  Majka ih pokušava smiriti rečima:

-Sigurno je neka divljač, biće srna.

Da je neka divljač, krava bi se svakako uznemirila, no ona i dalje spokojno preživa.  Odjednom se, kao s neba strovali ljudska prilika i leže bučno pored vatre.  U prvi mah primetiše da je to muškarac.  Lice crno, prekriveno modricama, izubijano, natečeno i neprepoznatljivo.  Povremeno od bolova muklo jaukne.  Majka zgrabi pokrivač, namesti ga pored vatri, te mu pomože da se svali na biljac.  

Od očiju primetni su samo neki uski prorezi, podliveni krvlju.  Po obrazima i nosu, svuda modrice, rasekotine i usirena krv.  U jednom trenutku, čovek s mukom izusti majčino ime:

-Milka! 

Ona se trže i u momentu prepozna ga po glasu.  Zaprepašćena saznanjem izusti:

-Jesi l´ ti to Nikola?

On bez reči, jedva primetno, potvrdno klimnu glavom.  Leži i dalje nemoćan, i nesposoban za razgovor.

Bio je to Nikola Bojin, iz našeg sela, zaseoka zvanog Gaj.  Majka ga poznavala kao dobrog, uvaženog, poštenog i rečitog čoveka.  Odudarao je od ostalih u selu po mnogo čemu.  Izuzetno načitan, pametan, uvek pun rezona i spreman da svakome udeli iskustven savet i uputi ga na ispravan put.

I najteže situacije rešavao je širokim, blagim i dobroćudnim osmehom.  Sve napetosti je znalački talomio.   Bio je i dobar majstor.  Živeo je kao i ostali u selu od zemlje, šume i stoke, te je sve to sa pažnjom i ljubavlju promišljeno radio.  Svakodnevno je pratio novine i čitao knjige.  Ostali seljaci na to su gledali sa čuđenjem i nemalom podozrivošću, bez komentarisanja.  Čitao je klasične, velike strane i domaće književnike.  Uzimao je u ruke i proučavao filozofe od Platona, Aristotela i Seneke do Ničea, Kanta i Hegela.  Sa samo završenom Osnovnom pučkom školom, nadmašio je mnoge sa fakultetskim obrazovanjem.  Uz to je fizički bio čvrst, jak i žilav.  Naša majka, iako nepismena, ga je izuzetno cenila i volela.  Ponajviše u selu.  Uvek ga je isticala i uzimala za pozitivan primer.

Svaki žitelj sela je dobijao i nosio neki nadimak koji bi mu drugi prišili, a po kojem su ga svi poznavali.  Najčešće je to bivalo po ocu, ili ređe po nekom pretku.  Kao Mane Tićerin - naš otac, Rade Milišin, ili Nikola Pupanov.

Nikola je nadimak dobio po majci, po imenu Boja.  Naime, Nikolin otac je davno, iza Prvog svetskog rata stradao negde u Americi radeći u čeličani u državi Indijani.  Mali Nikola ostao je sam sa majkom Bojom.  U oskudici i nemaštini, ona ga je pazila i prehranjivala, počesto zakidajući od svojih usta.  Tako su ga u selu prozvali Nikola Bojin.  I njegove potomke, i dan danas prepoznaju po istom nadimku:  Miloš Nikole Bojina, Ranko Nikole Bojina i ostali.

Taj i takav Nikola, sada već srednjih godina, sručio se pored vatre moje majke, prebijen i nemoćan.  Njemica, u svojoj zatečenosti, okreće se oko sebe i udara šakama po glavi. Ciči, zavija i ispušta grlene, neartikulisane glasove.  Devojčice, zanemele, ukočile se od straha.  Majka se prva pokrenula.  Znajući da je pregladneo, pokušava da mu u ranjena, isečena usta ugura grumen preostale palente.  Nikola jauče, sa naporom pokušava da žvaće uz neviđene bolove.  Majka ga povremeno poji vodom a palentu mu zamače u mleko da lakše guta, i tako nekoliko puta.  Lagano odmahuje glavom da ne može više.  Posle izvesnog vremena polako dolazi k sebi.  Malo jasnije i vedrije je gleda.  Strah kod devojčica pomalo splašnjava, a Njemica prestaje da se bije šakama po glavi.

Majka i dalje vidno zabrinuta pita ga kratko:

-Šta to bi s tobom, crni Nikola?  Šta se desi?

Potiho i otežano, Nikola započe svoje kazivanje.  Majka ga ne prekida pitanjima, samo ponekad podstakne vatru da se ne ugasi.

-Bio sam – priča on –na Sjeverozapadu Italije.  U logorima oskudica, naporan život, svaki dan teži od prethodnog.  Za tri-četiri mjeseca, tečno sam se sporazumjevao na Talijanskom.  To mi je pomoglo u snalaženju.

Nakon kraćeg predaha, zbog napora, Nikola nastavlja priču:

-Primjetio sam, zadnjih mjeseci, da je Talijanskoj vojsci dosta rata i ratovanja.  Zasitili se i vojnih avantura.  Počelo se osjećati blago rasulo u njihovoj vojsci i nezainteresovanost za sudbinu Italije.  Ne znam kad, ali konačni raspad će vrlo brzo uslijediti.  Posljednjih mjeseci su nas zarobljenike, iz nekih razloga, prebacivali iz logora u logor.  U jednom takvom premiještanju, iskočio sam iz kolone i sakrio u obližnji šumarak.  Niko nije zapazio moj bijeg.  Pritajio sam se u žbunju dok kolona nije odmakla.  Nijesu me tražili.  Počeo je moj povratak prema domovini.  Uglavnom pješke i noću.  Danju sam spavao, skriven u šumarcima.  Bez ikakvih dokumenata i papira.  Klonio sam se gradova i većih promjetnica.  Nekad bih uskočio na lokalni putnički ili teretni vlak, te bi se prevezao stanicu-dvije, ilegalno.  Iz opreza, više od toga, nisam se usuđivao.  I tako danima pa i neđeljama.  Konačno sam stigao do Fiume.  Grad sam naravno zaobišao u širokome luku.  Uvatio sam se šumovitog Gorskog Kotara i nastavio pješke u pravcu Like.  I naravno noću.  Kad nijesam imao drugo, hranio sam se zaostalim šumskim plodovima pa čak i travom ispod razgrnutog snijega.  Katkad bih, uz maksimalan oprijez ulazio u napuštene srpske kuće i uzimao zaboravljene ostatke hrane i skorenog kruva.  To je bivala prava gozba.

Nikola zastaje u pričanju, uzima predah.  Iscrpljen je.  Nema snage ni za govor.  Majka ga gleda sažaljivo.  Nudi ga palentom koju on teškom mukom i uz napor guta.  Nemoćan je i da je žvače u ranjivim ustima.  Nakon poduže pauze, povremeno muklo ječeći nastavlja priču:

- Neđe kod Vrhovina, uhvatiše me ustaše, vezaše me i strpaše u duboku zemljanu jamu.  Tamo izubijana i mučena, leži Desa Nikoletinova.  Skoro bez svijesti.  Uspije nekako Desa, zubima da mi razriješi čvor na rukama.  Izvukoh se iz jame i dokopah spasonosne šume.  Hrabra Desa ostade, taka nemoćna u jami.  Pješačeći sam izbio u naše selo.  Ono pusto.  Niđe žive duše.  Čak nema ni pasa ni mačaka.  Naslućujem šta se zbilo.  Progon i zbjegovi.  Krećem u obilazak okolnih šuma i brda.  U neko doba, lutajući tako okolo, povremeno pomišljam i pitam se da li sam izludio.  I tako na moju sreću, a na kraju snaga, nagazih na vas.  Moje spasenje. -završi Nikola, prvi put sa škrtim osmehom, svoju tegobnu priču uz završni dodatak: -Hvala ti Milka!  Bog te blagoslovio, tebe i tvoju djecu.  Nikad ti ovo, i da oću, ne mogu zaboraviti.

Pomenuo je Boga, iako nije Nikola u životu bio pobožan.

_______________

Ofaniziva je prošla.  Neprijateljske snage odmakle daleko u pravcu Dalmacije i Bosne.  Ojužilo je i otoplilo.  Sneg se vidno smanjio i polako otapao.  Nije ga više bilo ni pola a lakše se kretalo po ugaženoj prtini.  Narod iz zbegova po šumama polako i oprezno je prilazio selu, vraćao se u grupama ka kućama.

A u selu, većina kuća spaljena.  Neke malo nagorele.  A nekoliko ih ostale čitave, i za divno čudo nedirnute.  Među njima i naša kuća od dasaka i brvana, čitava.  Pripremila se i majka sa decom, Njemicom, kravom i malo oporavljenim ali još vidno slabim Nikolom, za put ka selu.  Uprkos tome, što se sneg vidno smanjio kretali su se usporeno.  Da prevale oko 2 km, do prvih kuća i zgarišta, trebalo im je pola dana.  Srećom, imalo se gde skloniti.  Ostali su na brzinu na zgarištima, sklapali kakve-takve kolibe.

Grupe izbeglih iz Plješavice polako i usporeno pristižu u selo.  U jednoj takvoj grupi vraća se i Milka Bogdina sa sinom Dušanom-Dudom.  Usput primećuje našu majku sa decom i kravom.  Raspoložena, kao da se ništa nije desilo dovikuje mojoj majci veselo:

-Jesul´ te slušale ove moje curice?

Majka ih dovodi do nje, predaje joj ćerke i odgovara:

-Jesu, Milka.  Bile su dobre.

I to je sve.  Vodi sina i nastavlja komentar, na sav glas, a na račun ustaša, uz nepristojnu gestikulaciju rukom – odmahivanja:

-Evo im ga!  Nijesu ni privirili u Plješivicu.  Nijesu se subitali.  Strašivi Kranjci!  Nikogovići jedni!  J..o ih Ante Pavelić!

Skoro razdragano, preuzima svoje devojčice uz reči:

-Ajte amo! 

Bez poljupca i zagrljaja.  Veselo, uz glasne komentare i poneku psovku nastavlja da korača prtinom ka selu.

Naša majka, paćenica u životu, živela je život kao mnoge druge majke, pravi heroj i mučenik u zlim, opakim vremenima haosa, rata i beznađa.

Mati je ta koja je želela da idem i dalje, posle osmogodišnje škole, u Gimnaziju, da bi se dokopao nekog lagodnijeg života.  Čak je i otac prigovarao:

-Znaš ti koliko to košta, eto mu zemlja, livada i šuma!

-Pa da se pati cijeli život ko ti i Jovo –odgovarala bi mu mati.

Od 14 članova njene uže porodice pre rata, rat je preživelo samo dvoje:  ona i njen brat stričević, ujak Radivoje.  Ostali su stradali u četvorogodišnjem ratu na razne načine. Majka Perka i sestra su stradale u proleće 1945. godine, 2-3 meseca pre oslobođenja. Krenule su njih dve, u pazar u Korenicu iz svog sela Vrela.  U prvom selu prema jugu, ka Korenici, zvanom Kalebovac, uhvatile su ih ustaše i zajedno sa još dvadesetak ljudi zatvorili u kuću, zaključali vrata i zapalili.  Brat joj je poginuo u borbi 1943. godine na reci Zrmanji u severnoj Dalmaciji.  Otac Sava Krga ubijen je od ustaša sa Prijeboja, u rano proleće 1941. godine.  Kao deca, išli smo, grupa nas, iz radoznalosti i krišom na Prijeboj, da vidimo jamu.  Stariji su opisivali, a mi ih kriomice slušali, kako tamo na Prijeboju, nepunih 100 metara od raskrsnice, postoji dolina na čijoj sredini je jama u stenama i šipražju, jedva uočljiva.  Bacali smo kamenčiće, i podvikivali da čujemo odjek.  Pored kuće Josipa Mažara.  U toj kraškoj jami trulile su kosti i mog djeda.

Majka nikad vidno nije ispoljavala traume i strah, štedeći nas.  Zbog sirotinje i teškog rada, ređe nasmejana ail pozitivna i dobronamerna, ne samo prema svojoj već i tuđoj deci.  Da umiruje, imala je sluha, i strpljenja da sasluša.  Prema hrvatskoj naciji nije osećale mržnju.  Čak je imala razumevanja i toleranciju prema ženama i udovicama ustaša, u Prijeboju, i pomagala ih, kad je mogla.  Samo bi ponekad uzdahnula i promrmljala:

-Eto, nijesu žene i djeca krivi.

Spoljnim izgledom, mati je bila prosečna seoska žena, nižeg rasta, u telu popunjena.  Lepuškastog lica, i nežnog, belog tena sa zelenkasto-plavim očima.  A kako je starila postepeno je gubila kilograme i smanjivala se telesno, najviše od neumornog, napornog rada i brige za porodicu.  Pre sestre Božice izgubila je troje dece.  Najviše je patila za najstarijim, dvogodišnjim Đurom koji je umro od dečije zaraze u predratnim seoskim uslovima, bez ikakve lekarske brige.  Kosa, već sa četdresetak godina dobrano proseda.

______________________

Umrla je iznenada, u leto 1976-te godine, u 68. godini.  Otišla je prerano i tiho.  Reklo bi se, sustigao ju je težak, paćenički život.  Imao sam tada nepune 33. godine.  Nikola Bojin, plemeniti komšija iz zaseoka Gaja, koji je pameću i znanjem odudarao od okoline, dolazeći na sahranu sa suznim očima, isprekidano i otežano, izgovorio je okupljenima:

-Umrla je Milka, divna duša, plemenita žena, poštena i nesebična, od pomoći svakome.  Otišla je zasigurno najbolja međ´ nama.

Nije pokušavao da zaustavi suze koje su navirale.  Taj u svakoj prilici, odmereni, ozbiljan i prisebni čovek, plakao je iskreno kao malo dete.

 



Komentari (7)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

jednatanja jednatanja 15:24 15.06.2016

Ovo svedočenje

je nedavno po prvi put moj otac na hartiju stavio, i objasnio rečima:

"Sve ovo, opisano, saznavao sam mnogo kasnije, iz škrtih kazivanja moje majke, najčešće praćenih dubokim uzdasima zbog proživljenih strahota, neželjenog prisećanja, jezovitih dana u zbegu. Nešto sam saznavao i od mog, u odraslijim godinama, omiljenog sagovornika Nikole Bojina, a ponešto i od sestre Božice, koja je kao najstarija od nas u strahotnim ratnim godima, zapamtila gotovo sve detalje."
kosta.babic kosta.babic 15:35 15.06.2016

Zbeg II

Strašno i tužno i lepo
jednatanja jednatanja 17:53 15.06.2016

Re: Zbeg II

Upravo, ko smo mi da se žalimo...Koliko sam samo Pampersa u toku dana svojoj deci izmenjala, a ona žena, u zbegu imala navodno dve platnene, i ispirala ih u potoku u sred zime.



vrabac_u_steni vrabac_u_steni 00:21 16.06.2016

Odličan tag...

..."Budućnost".

Inače, Čujića Krčevina, prelep kraj.
jednatanja jednatanja 16:00 16.06.2016

Re: Odličan tag...

Inače, Čujića Krčevina, prelep kraj.


Za mene lepšeg nema. Hvala na javci vrabac.
predatortz predatortz 12:05 16.06.2016

Sećanja...

Veoma potresno sećanje. Nažalost, malo je porodica na Balkanu koje ne bi mogle ispričati neku sličnu priču. Prokleto parče zemlje! Lepo, bogato, rodno, izdašna priroda... nesreća je što je naseljeno glupim ljudima, ljudima koji tuđu krv puštaju kao vodu iz česme, zadojenim mržnjom koja se ne stišava.

Da, tag 'budućnost' nije greška,
jednatanja jednatanja 15:59 16.06.2016

Re: Sećanja...

Veoma potresno sećanje. Nažalost, malo je porodica na Balkanu koje ne bi mogle ispričati neku sličnu priču. Prokleto parče zemlje! Lepo, bogato, rodno, izdašna priroda... nesreća je što je naseljeno glupim ljudima, ljudima koji tuđu krv puštaju kao vodu iz česme, zadojenim mržnjom koja se ne stišava.


Ako ona nije osećala mržnju a imala je razloga, ko sam ja da je osećam prema hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj naciji? Vaspitavam i decu slično. Ovakve ljude treba države da slave, a one slave generale...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana