Budućnost| Gost autor| Hobi| In memoriam| Sex

Ko je p(r)oterao Srbe iz Krajine

krkar RSS / 24.08.2016. u 13:41

1318003_05_16.jpg

 

Kazivanje Vesne Milakare, Srpkinje sa Banije*:

Imala sam 29 godina. Ti osam, a Maja šest i po. Odvezli smo vas 1. avgusta kod mojih u Milakare, a već u četvrtak su vas vratili jer je Maja pala sa drveta, otekao joj lakat, poplavio. Nikad nije plakala, samo se smrkne i ćuti. S njom u Glinu: polomila ruku, stavili joj gips. Tu noć smo jedva zaspali. Negdje oko pola pet ujutro počelo je da gruva. Sa sviju strana samo detonacije. Tuče, tuče... Ranije, kada se to čulo, mi izađemo na terasu i ako dolazi odavde, aha, to je Komarevo, čuješ ovamo – Bosna, čuješ onamo – to je kod Fikreta. Tačno se znalo. Ovo je tutnjalo sa sviju strana. Gledam na ulicu, ljudi biciklima, sa puškom na ramenu, odlaze ka Glini. Pero ustaje, sprema se da ode i on.

"Šta ću ja s djecom, Pero?"

Ne zastaje i onako bez pozdrava: "Što svi to i ti." To su bile sve njegove riječi.

Petak je, 4. avgust, sviće.

Đed, svekar, negdje se izgubio. Odlazio je među narod da vidi šta se dešava, da sazna nešto. Joj, šta bi sad? Treba namiriti onoliku stoku, treba vas, nema šta nema, a ne znaš šta bi prije. Vruće, muva milion, pojma nemaš šta se dešava...

Sjećam se da je neko poslije pada Zapadne Slavonije u maju slušao Tuđmana na televizoru. Rekao je da su tu akciju nazvali "Bljesak", a da za Krajinu pripremaju "Oluju" i da "nećemo ni znati šta nas je snašlo". To se znalo i o tome se pričalo. Međutim, o svačemu se pričalo. Nije bilo struje uvijek, a ni telefoni nisu radili. Radio Korenicu smo slušali preko akumulatora, nije bilo ni novina. Kad je bilo struje, gledali smo Prvi program iz Zagreba. Sjećam se da smo jednom uhvatili i neki program iz Srbije, bila je jako loša slika, onda kad je Jugoslavija postala prvak u košarci ‘95.

Najviše je bilo dezinformacija. Negdje na početku rata, sjećam se, na radiju je javljeno da je na Vidoševcu "borba prsa u prsa". Ti znaš da je ovaj i onaj tamo, da su jedva sposobni za ikakvu borbu, a kamoli za "prsa u prsa". Noge ti otpadnu poslije takvih razmišljanja. Dok ti saznaš šta se zaista dešava, prođe nekoliko dana u toj agoniji. Onda, isto negdje na početku rata, jedne noći grmi neki vrag. Ruši se nešto, pada, zuji, bruji, trese se kuća, zvone prozori, puca, misliš da traje vječno i tako četri puta. Palimo radio, vele: "Pale četri rakete zemlja-zemlja na Samobor." Ukočili smo se. Znaš ti šta to znači? Pa njih četri su sravnile Zagreb! Nema spavanja. Koliko je tu ljudi pobijeno... Sreća pa je neki čovjek odlučio da ih sruči u neke jaruge, močvare, tako da niko nije stradao. Srećom... Kako bi se danas ovdje živjelo da je pogodio grad?

Godinama smo tako živjeli u tim nagađanjima i slušanjima. Onda ljudi dođu sa ratišta pa objašnjavaju šta smo to mi čuli, pričaju, pa kreće zezancija; kada neko pogine, pokunjimo se neko vrijeme. Poslije opet živnemo malo ili dođe sezona nekih radova pa se tako skrenu misli. Na kraju nađeš svoj neki način shvatanja svega što se priča i šta se dešava: sve da bi se našao neki svoj mir, da bi mogao da ostaneš normalan, da paziš na malu djecu i da, na kraju krajeva, možeš i nekako da radiš. Uglavnom, te Tuđmanove prijetnje nismo shvatili toliko ozbiljno. Poslije "Bljeska" se nešto slično moglo očekivati, ali niko nije vjerovao da ćemo ići za Srbiju.

Niko živi nije o tome pričao.

Negdje oko podne u petak, staje kod naših vratnica neki zeleni auto pun djece, vozi jedna žena. Traži Slavka Ljiljka iz sela, ne sjećaš se ti njega... Šta se dešava? Napali su sa sviju strana, ne zna se ništa, padaju granate, a i tako joj rekao muž. Velim joj ja da ako ne nađe Slavka, da se vrati k nami, ima mjesta za sve.

Malo kasnije, evo Soke. Ona je đedova sinovka. Ima lijepe zelene oči. Živjela u Zagrebu i ‘91. je izbjegla u Klasnić. Mnogo nam je pomagala i tokom rata i poslije. Stižu i vijesti: poginuo ovaj, poginuo onaj, između ostalih i jedan Sokin rođak iz Brestika. Ginu ljudi, ali ti više nemaš onaj osjećaj kao ranije. Pogino je, joj, ajde dalje, zakopavaj ga, misli o sljedećem. Tuče se, vodi se rat, šta da radiš... I dalje niko ne priča o bježanju.

Na đeda više ne možeš da računaš. On tada ima 63 godine. Inače je bio siroče, svoju majku nije upamtio, tako je pričao. Imao je sve one osobine za tu generaciju ljudi koja je odrastala u Drugom svjetskom ratu: prek, svojeglav, tvrdoglav. Bio je i vrijedan, pošten, iskren i osjetljiv na unučiće, a posebno na tebe, imenjaka svog. Njegova žena, vaša baba Janja, Perina mati, bila je u Beogradu tad. Imala je operaciju.

Sad kad je Soka tu, lakše mi je, imam nekog starijeg pored sebe s kim se može pričati, a i ona je već jednom bježala. Veli ona meni da uzmem da se spakujem. Šta da spakujem, kog vraga? Kaže ona: "Sve što imaš novo i sve zimsko." Početak je avgusta, šta će mi zimsko? "Slušaj me dobro: svu zimsku garderobu strpaj! Jorgane, bunde, sve za zimu. Sad će ti svako dati neku tanku krpu, sad ti čudo ni ne treba, ali šta ćeš kad dođe zima?" Pa, kud mi idemo, mislim se. Dobro, poslušam ja i počnem pakovanje, a kako pakujem, pakujete i ti i Maja. Ja se sad svađam s vama, stalno ste nešto ubacivali preko reda. Sjećam se da ste ćušnuli nešto, šta je, kad ono Perina slika, ona mala uramljena. Pretrnem sva, trpajte sad šta hoćete.

Odjednom, zuknuše avioni. Ma nisam se stigla ni okrenuti. Znam da mi tad nismo imali avione. Počeli su i avionima da nas tuku. Gađali su neki sanitet i jako je ranjen jedan čovjek. Ti avioni su mi ugnali toliki strah u kosti da sam ja cijelim putem u bježanju čula avione kad god traktor krene. Čim traktor stane – nema aviona. Pa šta je, jesam luda? U stvari su brujale one rifne na velikim gumama na traktoru. Ne bi ja to ni shvatila, nego kad smo došli negdje do Banjaluke, kad nas je preletio pravi avion, onda sam shvatila šta je traktorska guma, a šta pravi zvuk.

Petak uveče. Soka veli da idemo spavati kod nje jer njena kuća ima betonsku ploču. Ako budu gađali, biće sigurnije. Znaš koliko mi je tu spalo straha. Vi isto zadovoljni. Zaspali, milina.

Subota, rano se budim, čujem cestom idu konji. Gledamo natovarena kola, ljudi bježe, ne poznajemo nikoga. Okle ovi idu kad su već dovde došli? Kad su krenuli? Samo što je svanulo. Vraćamo se kući, kažu pao Knin. Kako pao Knin? Sad je tu svađa. Kako je moguće da je pao Knin? Nigdje ništa ne možeš da čuješ, valjda su ometali radio, ne znam. Sad je već panika. Soka je otišla na sahranu. Neko donio informaciju da su probili u Bačugu, taj deo iza leđa Petrinje, odnosno, htijeli su da opkole Glinu, da presjeku put da narod ne može bježati. Već je opšti metež.

Vraća se Soka sa sahrane, golf joj pun stvari. Ušla u avliju i kaže đedu: "Čiča, od ovoga nema ništa! Pogino je ovaj, pogino onaj, prošli su vamo, prošli su tamo, ja ode za Banjaluku." Kaže đed: "Soko, oš ti meni povesti ovo dvoje djece i snaju?" Veli: "Da! Sve ovo vadim, vozim njih." Kud ću ja sad? Sve što sam imala, složila sam u prikolicu. Neću ja ići. Kud ću? Ne znam od Pere ništa. Bili smo mi ‘91. nekoliko mjeseci u Beogradu i znam kako sam se provela bez igdje ičega i neću opet. Ode Soka sama.

Poslije nekog vremena dolazi Rajkova žena Dragica sa traktorom i onim dugačkim traktorskim kolima. Traktor nit je imao svjetla nit je imao kočnica, a vozi ga žena. U kolima četvoro male djece, još dvije žene i puno, puno stvari. Veli: "Reka’ je Rajko da mi idemo k vama i da tu čekamo šta će dalje biti." Opet mi je lakše, nisam sama. Sad će neko da ispeče kruva, vi se igrate s Dragičinom djecom.

Uveče tog dana, ja više nisam mogla proći avlijom ni po kući koliko je tu bilo ljudi. Nisam mogla prići sudoperu da operem ruke, muzla sam krave. Ne znaš šta bi prije: bi li da pravim nešto za jelo, bi li još pakovala nešto... Kad je krenula informacija da je Knin pao, da su glavni pobjegli, onda se narod zapitao: čekaj, za koga ja ratujem, idem i ja spašavati svoju familiju.

Sad i mi moramo kretati. Gotovo je. Idemo u šumu. Nosimo hrane za dan, dva, dok to ne prođe. Moramo se skloniti od granata pa ćemo se vratiti kroz par dana. Niko ne spominje Srbiju. Đed kad je čuo Soku da "od tog nema ništa", uvatila ga je panika i on je samo trpao i trpao u prikolicu. Ja sam dotad sve lijepo pakovala, on sad samo tovari. Sikire, bicikle, puške neke, karabini valjda koje su zadužili za seoske straže, cijeli put smo ležali na njima, nogama ih gurali, ne znam kako to nije opalilo. Kante masti, sve suvo meso, sva rakija, sve, sve, sve. Šta je sve stalo u tu prikolicu, ja tebi ne mogu ispričati. Na traktoru, od kosidbe, ostala ona velika traktorska kosa.

Imali smo neke balone obložene stiroporom, to smo nosili na njivu, kad idemo kùpiti sijeno, pa da imamo ledene vode. Imali smo i neku veliku braon kutiju sa suvim keksima koju smo kupili od unproforaca, Nigerijaca. Ti Nigerijci su bili sirotinja, bilo im je hladno kod nas pa smo im pleli kape, davali im pijetlove, a oni nama šta su imali: gorivo, te kekse, marmeladu, voće, tad ste prvi put počeli jesti kivi. Belgijanci su bili skroz hladni, nadmeni. Francuzi su vam stalno bacali bombone iz džipa kad bi prolazili kraj naše kuće. Vi ste već znali zvuk tog džipa i onda se strčite do ceste i mašete im...

U toj zbrci, ja se nekako čujem sa bratom. I on je rekao da se kupimo i krećemo i da javim ovima u Milakarama da nikako ne ostave babu Stanu, tvoju prababu. Bilo je priča sa hrvatske strane da narod ode, a ostavi starce, pa da svašta bude. Ljudi od strave ne mogu da se kontrolišu. Ko to nije doživio on to ne može shvatiti. Možemo mi sad slušati, prepričavati, gledati televizor, ali rat je nešto najstrašnije na svijetu. Kad ti sam proklinješ rođenu mater što te je rodila zbog toga šta ti se dešava, kako onda nećeš psovati neprijatelja ili misliti mu ružno. Kad tebi strah udari u glavu, ti se braniš, ti ne znaš šta ti radiš... Kakva su psihička stanja tih koji su se išli iživljavati na starima ili ranjenima, to je tek van pameti.

Odem ja u Milakare da prenesem poruku. Vi ste valjda ostali sa Dragicom i njenom djecom. Svratim kod Đukića, učitelja Pere i učiteljice Danice. I oni se pakuju, ne znaju ništa. Poslije su autom otišli prije nas, ali ne znam kako su prošli. Oni su nam bili komšije, moji učitelji u školi. Danica je bila i tvoja učiteljica. Ja sam ih zvala "drug" i "drugarica" – i danas ih tako zovem. Vas su jako voljeli, a Tihana, ćerka njihova, čuvala vas je kad sam ja radila u pošti u Glini. Tihana je tad bila u Novom Sadu. Pisala mi je poslije kroz šta je prolazila gledajući kolonu na televizoru...

U Milakarama ista slika. Pakovanje, metež... Vratim se kući, u Rudiće.

Eto k nami babe Ljube i Koste. Idu polako cestom, kraj njih već prolazi kolona, drže se za ruke. Stisli se sami. Kosta i đed su bili parnjaci, družili su se i zvali su se "kolegama". "Kolega, idemo li?" "Idemo."

Jedva smo se uključili u kolonu. Kad smo mi izašli iz kuće, negdje oko ponoći, naroda je još ostalo unutra. Nema Pere. Ništa ne znaš o njemu. Da li mu ostavljati kakvu poruku?

Stajemo kod Koste i Ljube da i oni utovare svoje stvari. Ne znam kako smo našli mjesta. Ljuba, sirota, kako je digla svoj taj zamotuljak, prodre neku vreću i po cijeloj-cjelcatoj prikolici se prospe šećer. Po svemu, po Maji, ušlo joj u gips, ma joj... Ma pusti šećer, ko mari za to, kreće se. Uključuje se opet đed nekako, kad vrisnu Ljuba: "Stani!" Šta je? "Nijesam svjetlo ugasila." Đed gradi svjetlo, žarko sunce, psuje kuću, sve... Nije ugasila svjetlo. Vidiš šta ti je psiha?

Sad je meni briga Dragica, koja je iza nas na traktoru bez kočnica i sa tim kolima koja su gora od prikolice. Kola krivudaju, zanose traktor, nema svjetala, noć je. Vičem đedu da ne srlja, da ne žuri, da je ne izgubimo. Ja u ruci držim bateriju i osvjetljavam joj. Kad zaostane, mašem baterijom, dajem joj signal da nas vidi.

I goni, goni... Ja sjedim kontra, držim bateriju i svijetlim Dragici, vi se ušuškali, hladno je. Ljudi viču da je pala Petrinja, treba se skloniti sa glavne ceste. Šta će biti? Treba ići u šumu, ne treba ići u šumu... UNPROFOR je dotad bio na granici sa Bosnom i nije davao da se prelazi bez propusnica. Onda je neko javio da se UNPROFOR sklonio. Samo da pređemo most na Uni, u Dvoru. Idemo ka Bosni. Do Dvora ima 30, 40 kilometara, nije to puno, ali nikad stići. Samo se o mostu razmišlja. Tebi nije bilo jasno zašto je taj most toliko bitan. Tražio si da te probudim kad dođemo do njega.

Vozimo kad jedanput pred nama kolona. Stoji. Gdje smo? Mrak okolo. Veli: "Samo smo do Žirovca došli." Drugo, treće selo od Klasnića. Za pet sati putovanja se nismo pomjerili dalje od dva sela.

Odjednom, kreće se misliti na gorivo. Đed gdje god čuje da ga ima, on ode da vidi, a mi ostajemo na traktoru. Onda je izašao i sa traktorom iz glavne kolone da se tamo negdje uvuče, našao je gdje ima. Nemoj đede, imamo goriva, ostavio je Pero dosta. Jok. Njega uvatila panika da će ga nestati i ode on. Mrak, neki puteljak, neki ljudi, traktori stoje i grunula je neka detonacija blizu. Onda smo svi počeli vrištati da se vraća nazad. Kako je on okrenuo nazad, upetlja mu se kosa sa traktora u one špage na utovarnoj prikolici od nekog čovjeka. Ništa se ne vidi. Mi gledamo oće taj otuda ustati, bleknuti, pripucati još. Ja ne znam kako smo se otuda izvukli. Taj čovjek nam riječ nije rekao.

Kolona i dalje stoji. Povlači se i vojska iz okolnih mjesta i svi su nagrnuli na jednu cestu. Ja nemam predstavu gdje smo, nikad tuda nisam išla, šta se dešava. Kako je svanulo, vidimo ispred nas ljude koji su satima prije nas krenuli. Po avlijama hodaju krmci, ulaze u kuću, narod odatle je već otišao. Naša stoka je ostala zatvorena, imali smo automatske pojilice, neće ostati bez vode. Okrenem se, iza nema Dragice... Nikad nisam čula njenu priču, kako se izborila. U Vojvodini je sad, u nekom mađarskom selu, sjetiću se kako se zove...

Sad je već dan, nedjelja, 6. avgust. Treba nešto pojesti, treba negdje i u ve-ce. Udarilo sunce, šećer se otopio. U nekom momentu, Maja kreće da pjeva. Mislim da je bilo "Dvor daleko, Dvor daleko". Tad ste pjevali borbene pjesme. Nismo mi vama pričali ništa o ratu. Sami ste zaključivali, pamtili te pjesme. Nisam vam dala da ikome kažete da je ustaša. Učila sam vas da ne psujete, da ne lažete, ne kradete. Da budete ljudi, što kaže Pavle.

Maja pjeva, ja ćutim, a Ljuba se okrene pa onako začuđeno: "Majo, pa ti pjevaš?" "To ja, teta Ljubo, samo da ne zaboravim."

Kad krene kolona ne moš stati i da hoćeš, ali uglavnom se ne mrda. Stojiš u rupi u prikolici, oko tebe stvari. Jedemo one kekse i pijemo vodu. Bilo je i onog kruva što je neko ispekao. Meso, mast, rakija, sve je zatrpano ispod nas, ne možemo do toga.

Oko tebe žene, babe, đedovi, djeca, nikog ne poznaš. Mlađe žene pričaju među sobom. Neko viče nema kave, ko će kuvati kavu. Priča tako krene, zezancija, domunđavanje, dok neko ne veli: "Šta vi mislite kad se naši ljudi vrate pa uđu u one prazne kuće?" Onda opet muk, vratiš se u agoniju.

Siđemo sa prikolice, prošeta se malo. Imali smo i glavicu kupusa i džema. Ide žena neka i veli: "Koliko još ima do Dvora, gdjee ću kupiti kruva?" Mislim se u sebi: gdje si ti živila do sad? Dam ja njoj onaj naš kruv jer sam znala da ne može dugo stajati, pokvario bi se, a i imamo kekse koji su suvi i ne može im ništa biti. Nekima sam tu dala i džem, ne sjećam se.

Onda naiđemo na neku krušku. Žuti se pantelnjača, svi navališe na nju, potrčaše. Ja vama velim: samo po jednu. Šta bi s vama da ste dobili proljev po toj vrućini? Onda se pojavi ždrijebe. Prišlo našoj prikolici i vi skupljate šećer po stvarima, Maja ga istresa iz gipsa i dajete mu.

Izbijemo na neku ravnicu. Viče neko da se sklanjamo, da se smičemo sa puta, moraju proći tenkovi. Đed neće da se smakne: "Dijete mi je prebilo ruku, ja se ne smičem nikuda, moram preći most." Natežu se oni, a tenka nigdje. Pogledam na drugu stranu, tenk ruši neke kukuruze, ne treba mu cesta. Kad eto ti, iza nas, ide neki grivonja, kosa mu do ramena, nizak, samo prsluk neki maskirni ima na sebi, mitralješčina visi preko njega. Vozi neki auto koji nema ništa, samo točkove i to gdje on sjedi. On sad mora proći, a đed se neće smakne. Veli grivonja: "Daj dijete, ja ga vozim preko mosta." Ma koga ti voziš? Gdje bih ja sjela s djetetom na tu šklopociju. Velim ja: "Samo vi hajte, dijete ima gips, dobro je." Prođe ovaj nekako.

Sad već ima nekoliko kolona po cesti. Eto ga neki kamion pored nas i ide i ide... Put se sužava, đed opet neće da se smakne. Kamion napred dva centimetra, đed tri i guraj se s kamionom. Opet viči na đeda da pušti budalu – jok. Jedanputa skoči đed da psuje, prepoznao je ovog iz kamiona: "Sram te bilo, balavče jedan, sad sam ti bio sa ćaćom!" Ja ne znam ko je tu popuštio, ko je prošao prvi, ali nekako smo nastavili.

Onda kreće neka pucnjava. Viču: "Silazte, silazte, prodiru Muslimani od Bojne, bježmo pješke." Krenuše ljudi bježati, ja se vratim nazad na prikolicu. Nek ide kud ko hoće. Puštite me na miru da se patim na toj prikolici kako se patim. Stvorila sam svoju neku sliku. Ma kakvi Muslimani. Ništa nije bilo.

Onda, eto ga jedan političar, da ga ne spominjem sad. Ide pješke u suprotnom smjeru, ne znam šta radi, obilazi narod, traži nekog svog, šta li. Znamo se. Dosta je naših kobasica pojeo. Pitam koliko ima do mosta? Veli: "Još malo..." Nije meni bilo do toga da on mene umiruje. Ja stvarno nisam znala koliko još ima do mosta. Šta je mislio, da sam ja krava, pa će me tako smiriti? Reci mi istinu pa se ja onda nosim s njome kako znam. Vičeš "još malo" pa ja živim u toj nadi i ubijam sebi i to malo zdravog razuma.

Prođe cijeli dan, nema mosta. Ljubi se upalile vene po nogama od sjedenja, krv stoji, bole noge. Kad, veli ona: "Joj, evo moga Steve." Njen sin Stevo je bio vojno lice. Vidio je da narod ide, pa je krenuo od mosta da traži ćaću i mater. Plaču. Onda nam je on rekao koliko još ima, da je kolona takva i takva, za to i to vreme ćete preći most. Kaže: "Vi tako nastavite, Vesna i djeca nek idu sa mnom." O Peri i dalje ne znamo ništa, niti o mojoj braći... Neću ja ići. Čekamo Peru. Neće ni Kosta sa Stevom. Veli Stevo: "Ajde, ćaća, imao si moždani udar, bolestan si!" Ma kakvi. Možeš ga ubiti, ali on neće ostaviti kolegu i gotovo. Na kraju ode Ljuba. Opet sam sama s njima. Ovaj imao moždani udar, a sjedi cijeli dan na suncu. Do tad ga je pazila Ljuba, a šta ću ja ako mu se desi nešto? Stalno ga nutkam vodom, oš ovo, oš ono. Sad je već i đed umoran. Nije spavao dva dana i dvije noći, a mosta nema. Pije tablete za smirenje.

Pada mrak. Sve je palo. Povratka nema. Sad se već zna kuda se ide – ide se za Srbiju...

Kreće lom u glavi. Šta ćemo mi u Srbiji? Kod koga ćemo u Srbiju? Šta radimo mi? Šta ćemo mi raditi tamo? Nigdje ničega nemaš. Onda neko kaže: "E, kome one kosti ostadoše." Tako to ide... Iz trenutka u trenutak. U momente se opustiš, onda te nešto tako presiječe. Plačeš. Ja i ne znam kad se nije plakalo. Ako ne plačeš, onda ćutiš, ako ne ćutiš, onda galamiš, raspravljaš i onda opet se neko nečega sjeti pa opet plačeš. Gledaš oko sebe, strepiš samo da saznaš za svoje najbliže, jesu li živi, hoće li se izvući. Do Banjaluke sam, kažem ti, strahovala od aviona.

Pogledam prema vama, ćutite, ti stiska u ruci neku crvenu knjižicu "Put spasenja". Ne znam odakle ti to, mislim da je još imaš u onoj svojoj torbi. Neka baptistička knjižica, šta li je bilo? Šta sad da mislim? Nisam ti to ništa dirala.

Ne znam u kom momentu smo sreli Blagoju. Veli da je sreo i Peru i ovog i onoga, sviju je sreo, svi su živi. To me podsjetilo na priču mog đeda koju nam je pričao kad smo bili mali. Bio je ranjen u Drugom ratu pa je bio na Petrovoj gori u zemunicama na liječenju. Tako su, pod zemljom, skrivali ranjenike, to je bila bolnica. On dobije tifus i oni ga, jadnika, izbace u neku štalu da ne zarazi druge. A tifusari su u bunilu, buncaju, u agoniji su i strašno su žedni. On je tako ležao u slami, mlatarao rukama i u tom mlataranju razbije jaje iznad glave. Bilo gnijezdo. Prinese ruku ustima, nekako pojede to jaje i nekako se povrati, živne malo. Ustane, krene iz štale i sretne nekog čovjeka sa konjima. Okle si, šta si, jel poznaš toga i toga, pita ga ovaj sa konjima. Veli đed: ma kako ne, mi bili tu i tu. Nije nikog poznao nego je lagao da bi ga ovaj povezao i nahranio. To mi je prošlo kroz glavu kad je naišao Blagoja. Mislim se, ovaj je ko moj đed. Ipak, Blagoja je vas malo razveselio: "Jupi, ide tata", vičete. Ma nismo ga povezli, produžio je pješke, tako se brže išlo.

Negdje oko ponoći te probudim. Most na Uni. Mjesečina bila.

Poslije mosta je već neka civilizacija, neko nešto komanduje, upravlja se da se pređe i Sana. Kad smo i nju prešli, Kosta viče đedu da stane negdje, da parkira, da se malo odspava. Stane on, mrak je. Nekako je odremao za volanom.

Mi pričamo u našoj prikolici. Čujemo da još neko priča, glas mi poznat. Krećemo nekako međusobno, oklen ste, iz Gradca, pa Goco jesi to ti, pa ja sam, ko je to... Žena mog kolege iz pošte. Isto se tu parkirali da odmore.

Šta li sam se gluposti naslušala u toj pošti. Na početku svega, kad se formirala HDZ, kad su osvojili vlast i kad su uveli te šahovnice kao simbole, svi su urlali: "Nećemo mi ustaške simbole! Oni su nas klali, neće više! Neće više! Ja ću, ja ću ići! Neće mladi ići. Mi ćemo ići prvi. Mi, mi, mi." Đedovi su se tako skupljali kod pošte i gakali. Kad je stvarno puklo, kad je počelo, ovaj zavio glavu, onaj zavio ruku, drugi nosi štap, joj uvatilo u kičmi, ne može mrdnuti niko nikuda. Ko će u rat – mladi.

Još nešto da ti kažem. Tek što je krenuo rat, počeli su da stižu dobrovoljci. Ulazili su iz Bosne i prolazili kraj nas. Poslije par dana ide im rodbina u posjetu. Mi nemamo struje. Ja napolju perem tonu veša, a Maja mi prospe punu činiju piljevine u zadnju vodu za ispiranje. Mučim se sad s tom piljevinom kad se čuju autobusi i neka muzika od koje sam se naježila od glave do pete. Šta je ovo, ljudi moji? Pustili sa nekog razglasa u autobusu "Tamo daleko". Eto koliko smo mi znali o Srbiji i srbovanju. Prvi put sam tad čula tu pjesmu. Možda je neko, u stvari, i znao, ali ja nisam. Te stvari su bile zabranjene.

Mi sa sela, obični ljudi, dobro, bilo je svakakvih, ali većina je samo gledala svoje poslove. I te ‘41. poneki su trčali za ustaškim kamionima koji su ih po glinskim selima skupljali da ih vode na pokrštavanje, misleći da će ih tako ostaviti na miru, a u stvari su ih vozili da ih sve pokolju u crkvi.

Ne možemo dugo ostati tu, a ne znamo šta bi. Da li da čekamo Peru? Kostin Stevo je rekao da će odvesti Ljubu pa će se vratiti i po nas. Kolona ide i ide. Svanulo je i odošmo i mi. Ne čekamo nikoga, ne vrijedi. Sad je malo i prohodnija cesta, ima naroda, ali se ne stoji više. Dva dana smo na suncu, u istoj robi, neokupani, šećer otopljen svuda. Jedemo samo kekse i pijemo vodu.

Poslije Dvora na Uni, stižemo u Prijedor, u ponedjeljak oko podne. Đed me posluša i stane negdje da malo složim stvari, da istresem šećer, da sklonim puške, da prepakujem sve. U onoj cijeloj frci kad smo se pakovali po noći, nekako sam završila sa somotskim hlačama na sebi, a napolju trideset i ko zna koliko stepeni.

Sjednu đed i Kosta u lad i vi ćete s njima. Skuvam im kavu, dva dana je nisu pili. Sad više nije toliko napeto. Sad više nismo u direktnoj opasnosti. Može se i sa đedom pričati. Sporadično se priča o padu Krajine, o tome šta se desilo, ko je izdao, zašto nas ovi vamo nisu podržali, ali to više nije prioritet. Jedini je cilj da saznamo ko je živ, ko se izvukao ili ko je stradao. Onda pričamo o tome šta smo ostavili, šta smo ponijeli. Nismo uzeli televizor, na primjer, jer smo se bojali da ga ne razbijemo. Ti veliš da ti je ispod televizora ostala čokolada, da si je tamo sakrio.

Sjedimo tako pored ceste i gledamo ko prolazi u koloni. Ljudi idu na kosilicama, kultivatorima, na svačemu, aute voze žene, djeca... Odjednom, eto ti ga đed Dragan, moj ćaća, leti na traktoru. Maši, maši, ali jok, ode on, ne vidi. Ne znam ni kako su se svi oni skupili u Putincima. Znam da su otišli istim onima koji su u Vojvodinu došli poslije 1945, kao kolonisti.

Tu gdje smo stali je bila neka kuća. Ispred sjede dvoje starijih ljudi, dvorište im izgleda kao naše pred kretanje. Svi uzimaju vodu, ovaj uzima ono, ovaj ono. Uzmem ja svoj tiganj, isti ovaj crni, i odem do njih da pitam da vam ulijem po jaje, jedete samo kekse. Veli ova žena, kako ne, nemoj ništa uzimati, evo ti moje masti i daje mi kanticu, a tamo jedva dvije žlice masti. Ja ispečem jaja i kad sam malo odtrpala prikolicu, natrpam joj kanticu punu naše masti.

Dâ ona meni i da se malo operem, da se presvučem. Umijem i vas. Istresem šećer sa stvari u prikolici, ali on se zaljepio za sve. Prevrćem tako po stvarima, vadim meso, kobasice, slaninu, pravim malo reda. Gledam jel se šta slomilo, jašimo po tome danima, kad eto neke stare vojne vreće, poparane, musave. Mislim se šta je đed ovdje metnuo, već ljuta na njega. Otvorim, a unutra, kocke. Ne lego nego neke malo veće. Tu je još i drugih vaših igračaka i kamenje. Šta je ovo za boga miloga? Ti ćutiš, gledaš u me kakva će biti reakcija. "Vide šta je mali natrpa", pokazujem ovoj dvojici. Oni zanijemili. Plačemo svi. Natrpalo dijete kamenja iz avlije za uspomenu. Tek poslije si ti objasnio da si htio da sačuvaš igračke, da baciš vreću u naš potok, a da je ne bi voda odnijela, natrpao si kamenja da potone. Jel tako? Zadržavalo se to kamenje po kući godinama poslije. Držali smo ga i u akvarijumu. Negdje se razvuklo u silnim selidbama po Beogradu. Ma dobro.

Negdje sam vam tu kupila i bombone. U svemu tome, u džepu sam imala samo 40 dinara i to tuđije. Toliko je koštala vreća brašna i to su mi neki dali da im Pero donese džak brašna još prije nego što smo krenuli. I imala sam još 300 maraka.

Bila je tu i jedna majka sa bebama. Tek sam tada videla šta je patnja. Dijete se ojelo. Skinula mu pelene, pa ga sve hladi rukama, a ono crveno, crveno. Nema krema, nema hrane, nema ništa. Dala sam joj kesu mlijeka u prahu koje smo isto dobili od unproforaca.

Krećemo dalje. Idemo do Steve, ka Banjaluci, a poslije kod Ane, Perine sestre, vaše tetke, u Zemun. Cesta je sad prohodnija i jasno je da se vozi za Srbiju. Smišljamo gdje da dođemo do goriva, rečeno je da ga usput dijele.

Vozimo se dalje, šišamo niz cestu. Ne sjećam se da smo ikoga sreli. Niko nikome ne smeta. Gdje god stanemo, sipamo vode i svuda je ima, ili čatrnja ili česma ili samo curi iz zida.

Poslije podne udari kiša. Imali smo ceradu, ali dok je nju đed razvukao, dok smo je mi namjestili da nas ne poguši, kiša stane. Sve pokislo. Opet smo negdje pravili pauzu. Kod nekog čoveka na ćošku. Bila je tu neka gostiona, kamenorezac, šta li je, neko lijepo dvorište. Točili smo vode valjda. Vas dvoje ste našli neke mačiće i okačili ste jednome neku mašnu oko vrata. Ne znam gdje ste to našli. Tu ste se prvi put malo opustili, razigrali se sa tim mačićima. Mi opet popili kavu i nastavili dalje. Plakali ste za mačićima. Ostavili smo ih, da. Samo su mi još mačići falili.

Prolazi vrijeme, utorak, srijeda... Spavaš na otvorenom nebu. Ujutro se budiš, otvaraš oči, a kapci teški, teški od rose. Samo se obrišeš rukom i kao da si se umio. Vi se budite, ja gledam na sat, šest, pola sedam. Razmišljam koliko ljudi sad žuri da stigne na autobus da ide na posao. Neko ide hraniti krave, neko ide vamo, neko tamo. Kad imaš tako neku dnevnu rutinu, ne pitaš se šta rade drugi ljudi po svijetu, u Americi, u Kanadi, u Zagrebu. Nemaš vremena da razmišljaš o tome. Šta sad neko misli o nama? Da li drugi mogu da shvate šta se ovom jadnom narodu dešava? Mi već danima sjedimo u prikolici. Što je najgore, mi ne znamo kud idemo, šta nas čeka, kakvi će naš život dalje biti. Nemaš kuće, nemaš ništa. Nisi još ni svjestan, u stvari, koliko toga nemaš i bez čega si ostao.

Negdje u srijedu ujutro, sretne nas Stevo. Skrene nas sa puta i dođemo u Prnjavor. Tu mu je živela tašta, žena i tu nas čeka baba Ljuba, ali i drugi ljudi iz Klasnića, njihova rodbina, puno dvorište. Od Pere ne znamo ništa. Kad smo sišli, jedva smo hodali. Drhću noge. Tu smo ručali, okupali se. Kosta će sad ostati, a ni đedu se dalje ne ide. On bi ostao dan, dva da se odmori, da se ispriča sa svojim kolegom. To je bilo i logično, umoran je, danima se rve sa budalama, vozi traktor, ne spava.

Meni je tu gužva. Umorna sam, ne ostaje mi se, a ne mogu đedu reći da idemo, neće da me sluša, ima svoju priču. Ovi ostali su se i ranije družili svakodnevno, svoji su i nešto se ja tu nisam osjećala kako treba. Ne zbog njih, nego mi se činilo da sam na smetnji, a nisam htjela nikom da budem na teretu. Velim ja njima da bi ja sa djecom išla dalje autobusom, redovnom linijom. Ima ujutro linija Prnjavor–Beograd, kažu. Đedu milo. Može! On će malo odmoriti pa će za nama polako, na tenane.

Međutim, ti neki dečki koji su otišli na stanicu da provjere, vele da linija ne funkcioniše. Saobraćaj je u prekidu, samo izbjeglice idu. Nego, kažu, u osnovnoj školi su radnici sa Plitvičkih jezera. Idu službenim autobusima, ali im se jedan pokvario. E sad, pobratimska opština, još od prije rata, sa Plitvičkim jezerima to jest Korenicom bio je Apatin, valjda, zaboravila sam i, iz Apatina je poslat autobus koji treba da stigne u Prnjavor. Sad radnici čekaju u školi. Ima mjesta za nas troje.

Pozdravimo se, svi se isplaču i odvezu nas tamo u četvrtak. Sad čekamo autobus koji samo što nije. Vele: ako autobus ne dođe do noći, ti se vrati da ne spavaš u školi na podu. Mislim se ja, nećete vi mene više viditi, odoh ja svojim putem. Moj cilj je Beograd. Imam Anin broj telefona u Zemunu, zvaću ih kad stignemo, uzeću taksi, ne znam, snaći ću se.

Iz škole sam zvala Beograd i neko mi je rekao da je Pero već stigao. Kad prije stigao? Ja ni danas ne znam kako je on i kuda prošao. Ne priča o tome. Ni on niti drugi ljudi. Teške su to stvari...

Ako je meni kao ženi, mladoj majci koja sam pušku uzela samo jednom u ruke i to samo da bi ti vidio da i ja znam pucati pa da se ne bi bojao, ako je meni taj rat toliko uša u krv, kako li je tek tim ljudima. Negdje na putu je poginuo od Bogdana Sljepčevića sin, a ovaj mali ga samo pokrio nekim granama i otišao. To su teške stvari... To nije nimalo naivno... Ratno druženje je pet puta jače nego ovo obično. Gledaš film pa se ukočiš, ali kad ti to proživljavaš... Tebi onaj najbliži, s kim si išao u školu, s kim si se igrao, on gine i ti tu ne možeš ništa učinti, a nešto moraš, i onda misliš da će ga ta grana nekako zaštititi. To ostavlja jako težak teret šta god ti ljudi poslije radili i gdje god dalje otišli, a otišli su širom svijeta i na sve strane. Uzmi ova pisma pa pogledaj markice odakle su stizala. Sad kad i dođu nazad, nemaš s njima više šta pričati...

Sa sobom sam u školu ponijela samo svoju torbu na kojoj mi je pukao onaj kaiš. Zakačio se na traktoru nekako. Ne znam šta sam imala u njoj. Imala sam one marke, imali smo karte, blokove za crtanje, bojice, ne znam...

U školi smo kartali tablića, da ubijemo vrijeme. Išli smo i u šetnju, da vidimo šta ima. Ljudi su ležali u učionicama, klupe su bile dignute uza zid. Čitave porodice su tu. Muškarci u civilu sjede sa ženama, babama, đedovima, djeca nemirna, nedokazna. Nije mi bilo jasno okle ti muškarci u civilu. Svi se poznaju međusobno. Radili su zajedno na Plitvicama, u Nacionalnom parku. Bio je tu i neki doktor koji je metao obloge ženama na upaljene vene. Djeca ližu sladolede, a vi gledate u me. Ne može sladoled! Preladićete se, proljev dobiti, a i kad dođe autobus, ne možeš ti reći: stani, moram u ve-ce da piškim, kakim, povraćam, kao što će i biti.

Sjedili smo poslije u nekoj menzi. Na cijelom jednom zidu su bila naslikana dva konja kako trče u nekom ograđenom toru. Imali smo neki eurokrem, ne znam okle nam. Pošto si dosađivao s tim šta bi radio, dala sam ti blok da crtaš konja. Ne znam šta je Maja radila, ja blejim u prazno. "Ja nacrta!", veliš ti. Pogledam, konj savršen. "Aj, oboji sad." Naiđe neka žena koja je tu radila. Veli: "Jao, kako ti lijepo crtaš, baš je lijepo." Kad si nacrta, odneseš ti to njoj da pokažeš i ona ti je, valjda, ćela dati sladoled za taj crtež, pa si rekao da ne smiješ.

Maji se pridremalo. Zaspala je na školskoj klupi. Sad se ja ne mogu od nje pomaknuti jer će pasti. Stojim tako i padne mi na pamet priča mog ćaće kako su ‘43. bježali za Bosnu pred Švabama, ustašama, ne znam pred kim sve. Peta ofanziva je to valjda bila. I kaže da se sjeća kako je njegova mati cijelu noć koljenima držala klupu dok je njegov brat spavao. E, da. Poslije 50 godina, radila sam išto što i moja baba. Ti sad misli i izvlači zaključke sam, imaš dovoljno godina.

Eto noći, nema još autobusa. Spavamo mi sad, neka beba plače li plače. Ujutro rano, oko šest, stiže autobus. Tovare se stvari, svi imaju svoja mjesta, mi ćutimo, čekamo sa strane. Babe se neke raširile, sjede na dva mjesta. Bilo je tu i doktora i pet, šest volontera iz Demokratske stranke iz Beograda, valjda. Bio je i neko od novinara i oni su tu s nama razgovarali, slikali nas. Nije mi prijatno. Opet se osjećam kao višak. Ovi sa Plitvica se međusobno znaju. Pričala sam jedino s tim babama o venama. Falili su vas dvoje kako ste dobri, kako ste poslušni, psovali su svoje snaje, a u stvari, ta djeca su bila takva jer su im tu bila oba roditelja, bila su beskarna, ne znaju šta se dešava, briga ih za rat i bježanje.

U autobusu zatvoreno, ustajao vazduh, vruće. Smrdi neko pokvareno mljeko, ljudi smrde, nemaju se danima đe oprati, djece puno, kmeče, kvreče. Sad ja shvatim koliko je bilo lijepo na prikolici. Bili smo sami, na otvorenom...

Krenuli mi, kad Maji muka i muka. Dođe doktor: "Dajte joj da jede grisine, dajte joj da popije slane vode." Kako je progutala slanu vodu, tako je krenulo grljanje, bljuvanje, povraćanje. Joj, šta ti je to Vesna trebalo? Što nisi sjedila s mirom na onoj prikolici... Onda se smiri, pa gladna, vruće joj, svrbi je ruka u gipsu, tebe negdje zgurali. Napatili smo se taj dan više nego cijeli put dotad.

Cijeli petak mi putujemo autobusom do Beograda. Isto se ide, pa se stane. Opet se čeka neki most, Pavlovićev. Usko grlo pa se sporo prelazi. U Srbiji, gdje stanemo, čekaju kazani, kotlići, kuvana hrana, pečeni pilići. Sve dijele za džabe. Nagrnuo narod, uzima sve što se pred njega iznese, nosi u svakoj ruci po jedno pile, ne zna više kud će s njime. Veliš ti: "Mama, bi li iša i ja u red?" Nikuda! Kakvo pile. Ima se šta jesti.

Gledam ove kako se skoro tuku i mislim se u sebi: jel sad sve u tom pečenom piletu? Jel meni može to jedno pile zamijeniti sve ono što je trajalo četri godine i što smo izgubili? Jel stvar u tome samo da se sad najedemo? To je valjda taj nesvjesni instinkt ljudski, nagon da ne ostaneš gladan jer znaš da više nemaš ništa, da nagomilaš, da imaš za poslje. Onda gledam u vas pa mi bude žao. Kažem: "Ajde, idi, ako baš hoćeš." Ti kako si došao, a ono više nema. Podijelili sve... Maja ništa. Objesio joj se onaj gips, izmorena od povraćanja, žuta u licu, nakrivila glavu, preklopala se.

Volonteri prilaze, razgovaraju s nama, pitaju odakle smo, kako smo prošli, jel prebila ruku u putu, jednostavno pričaju s tobom. Pitaju šta smo imali. Sve smo imali. Nismo imali struje i nismo imali para, ali smo imali hrane. Nismo mogli krepati od gladi nikada. Radilo se po cijeli božji dan. Prije rata smo digli kuću u Glini i u ratu je pokrili da ne propada. Imali smo sve spremljeno da je sredimo i unutra, ali nismo stigli. Sav materijal, građa, uređaji, tehnika, sve je kupljeno prije rata i čekalo se da se ugradi. Nisam ja tad znala kakvo je stanje bilo u Srbiji i da su oni propatili više od nas zbog te inflacije.

Kažu onda volonteri da idemo u hotel "Park", da ćemo se tamo malo odmoriti. Objasnim ja njima da ja nisam s ostalima, da imam svoj cilj, da idem u Zemun, da mi je dosta svega.

Meni je sve propalo, svi su me izdali, nemam više ideala. Mi smo izgubili rat. Nemaš posla, nemaš kuće, nemaš ništa, nisi sa svojom familijom, a sve to sam izgubila zato što sam izgubila rat. Prvo me niko nije pitao jel hoću u rat, a onda sam rat izgubila zato što nas niko nije podržao. Mi smo svi tokom te četri godine rata gledali u Srbiju, u Miloševića, kao u ne znam šta. Mislili smo da će oni odmah stati iza nas. Karadžić će iza nas. Svi su mlatili, pričali "mi ćemo, mi ćemo"...

Na kraju su svi dozvolili da sve padne. Kuda onolike žrtve uzaludne? Poražen si, u svakom smislu si poražen. Izgubio si! U bukvalnom značenju riječi – izgubio si. Nemaš ništa. Propao si... A onaj trči za pečenim piletom. Razumiješ? Drugi ljudi su drugačije gledali na to. Iznosili pred nas i tanjire sa gulašem, paprikašem, oni požderu sve pa odnesu i kašike i sve živo, a onda sljedeći nema čime jesti...

Na kraju nismo došli pred taj hotel "Park" nego pred neku bolnicu, šta li. Jeste, bio je neki park pun drveća. Bila je najezda gubara, sjećam se. Te kebre, gusjenice su padale po nama sa lišća, sa drveća. Čekamo tu šta će biti. Reportera more. Sikaju Maju.

Priđem ja tamo da pitam da l’ mogu da se poslužim telefonom. Dam im Anin broj telefona, javi se Duško, njen muž, vaš tetak. "Gde ste vi?" Pitam gdje smo, eto njega taksijem i odošmo mi odatle...

To veče smo na Studiju B vidjeli priču kako hotel "Park" nije htio primiti izbjeglice iz autobusa, valjda zato što je to organizovala Demokratska stranka, šta li. Vidimo Maju kako stoji u onom parku, drži busen neke pogače i preživa, ja joj svezala na glavi neku palmicu.

Stigli smo, dakle, naveče u petak, 11. avgusta. Sedam dana nakon što smo krenuli, da. Sve je to bilo smiješno naspram onoga što nas je čekalo...

U početku smo živjeli na pijaci, u 24 kvadrata nas devetoro. Nemaš ništa. Sve što ti treba moraš ići kupiti. Nema podruma, nema štale, nema gnjezda, nema kokošinjca, nema bašče, nema krave. Pero se ne smije pojaviti jer Arkanovi hapse i vode u istočnu Slavoniju, Vukovar i to. Slava, Sveti Pantelejmon, bila nam je 9. avgusta. Tad sam rekla da ćemo je ubuduće slaviti ma gdje bili. To se tamo nije radilo.

Hajde malo da prošetamo po novom komšiluku. Maja neće nikuda iz kuće. Ni da mrdne. Neće u autobus, boji se. Plače u vozu. Jedva se poslje navikla i na školu. Kad zazvoni zvono, djeca počnu vrištati, a ona mi samo stišće ruku. Niko od roditelja ne vodi djecu u školu, samo ja.

Baba Miljka, Perina baba, tješila nas je kako smo barem sjeli u traktor i dovezli se do Beograda. Ona je u prošlom ratu cijelu Bosnu prešla pješke, bosa, usred zime, i "evo me i sad žive", pričala je.

Čuješ kako Milošević na televizoru priča da smo mi napustili Krajinu, da se nismo borili. Možda je to stvarno negdje bilo tako, možda je to bilo u Kninu, ali rekla sam ti na početku, ljudi su na biciklima sa puškama odlazili da se prijave kad je počelo da tuče sa sviju strana. Pero je otišao bez riječi!

Sve do ‘99, kad su nagrnuli sa Kosova, pred bombardovanje, mislila sam o tome što smo preživjeli. Onda sam vidila da su oni prošli još gore nego mi, a bili izbjeglice u svojoj rođenoj zemlji.

Onda samo stižu informacije. Nema Veljka. Ni dan-danas ga nisu našli.

Onda sam nekako stupila u kontakt sa svojima. Svi su živi. Baba Stana nije htjela otići iz Milakara i ostala je sa Evicom Šikanjskom.

Međutim, ujak Dragan, sad je u Topoli, zadnji je prošao kroz selo i na silu ih je natovario na kola i poveo. U Žirovcu je već bila presječena kolona i konji su se razbježali od granata, ujak se nekako izvukao, a babe su ostale same pred vojskom. A Evica je uvijek bila mudra i nekako naprednija od svih drugih seljanki. Znala je i djeci pokazivati stvari za školu šta god nisu znala. Imala je ćerku u Sisku i nosila je sliku svoje unuke sa sobom. Kad ih je vojska opkolila, ne samo njih dvije nego tu kolonu gde su one bile, prišao im je jedan mlad vojnik i Evica njemu pokaže sliku, a on veli: "Ne boj se ti, baba, ništa. Tvoja unuka i ja smo išli zajedno u školu." Poslije ih je preuzeo Crveni krst, valjda, i dalje tvoj ujak Dušan. Njoj i Evici se nije dalo da pobjegnu od kuće ni pred Švabama. Pričale su nam kako je jedan, isto mladi Švaba, spasio baš tog ujaka Dragana iz zapaljene kuće, dok je bio beba, a kad su one htjele da bježe, on im je vikao: "Nichts Bosna! Zurück, zurück!"

Pisali su nam i Đukići, učitelji. Ima i Tihanino pismo vama. Ona je sad u Italiji, u nekom gradiću blizu granice.

Đed je došao jednu sedmicu poslije nas. Koliko li je taj stari čovjek radio poslije. U pekari u Čumiću... Radili smo svi, ali on posebno. Kad je umirao, sjećaš se, kad je bio u bunilu onako bolestan, stalno je tražio da ga vodimo kući. Džabe smo mu objašnjavali da je kod kuće, da je to njegov krevet, da mu je tu baterijska lampa, stalno je imao onu baterijsku lampu uza se, da je baba u sobi pored... "Sve ja znam, al vodi ti mene kući."

U 11. mjesecu smo išli u posjetu mom bratu u Žabare, kod Velike Plane. Nije milicija davala da se ulazi u Beograd kad su stizale izbjeglice. Samo ako kažeš kod koga tačno ideš. On je išao kako su ga usmjeravali i završio je u Žabarima. Selendra neka, jedna soba, zemljani pod, poljski ve-ce... I sad mi tu sjedimo, pričamo. Još su tu neki ljudi tamo od nas i jedna žena priča kako je prolazila kroz Klasnić i kako joj je čovjek rekao da ide kod Slavka Ljiljka. To je ona prva što je došla k nami kad je počelo. Zeleni auto sa djecom... Zanijemili smo.

E da... Jeste moguće! Jeste. To je ono što sam ti sto puta rekla, da vodiš računa kako se ponašaš, jer nikad ne znaš na koga ćeš naići. Kako bi ja toj ženi na oči da nisam bila dobra prema njoj. Zaboravila sam kako se oni zovu... Jel vidiš kako te život vraća i daje ti šansu da ispraviš grešku ili ti pokaže kako se treba ponašati?

Mi sad pričamo o tome šta je bilo prije 20 godina. Svaki čovjek iz te kolone ima svoju priču i svaka generacija ima svoj doživljaj svega. Treba se zahvaliti ovoj državi kao državi što nas je prihvatila i što je pružila šansu vama da se školujete i da postanete svoji ljudi. A šta znači ova naša priča kad je to u stvari danas svakodnevna priča? Samo drugi ljudi su u pitanju: izbjeglice, imigranti, azilanti, kako ih već zovu. Svejedno je li Musliman, Albanac, iz Avganistana, Sirije ili odakle. I on je napuštio svoju kući i tolike je zemlje prešao gladan, žedan, prljav, smrdljiv, ušljiv, svakakav. I on traži svoje mjesto pod zvijezdama.

Svake godine dođe avgust i eto nam opet "Oluje". Kao što su i tih godina pred poštom vikali "mi ćemo, mi ćemo", tako i sad skupljaju poene i prave sebi promociju. Opet te neko pravi budalom i priča ti "još malo ima do mosta"...

Koga je briga za me i za te? Ali, mi smo se snašli. Niko nam nije poginuo, hvala Bogu. Znaš li koliko ima ljudi koji još žive po prihvatnim centrima? Što se mene tiče, nama je dobro, i kao što se u zlu nismo nizili, tako se ni u dobru nećemo hvaliti. Ali kakvo je to dobro kad znaš da su parkovi puni sirotinje i bijede? Ako ovi slave, prave paradu, ovi proglašavaju dan žalosti i šta ja znam, ajmo mi nešto treće. Pokojnima treba upaliti svijeću, sjetiti ih se, ali treba i otići onima ljudima u parku pa im dati flašu vode da je on sam ne kupuje, neka prištedi svoje novce. Ima organizacija, ima mladih ljudi koji to rade. Ajmo pokazati svijetu da mi znamo šta je nesreća. Šta meni znači da se proglasi dan žalosti? Šta? Ja sam sve svoje ožalila.

====================================================================================

*) Vesna Milakara rođena je 1966. godine u Donjem Klasniću, u opštini Glina na Baniji. Sa osamnaest godina se udala za Peru Rudića, mog oca, i 1987. rodila mene, a Maju, moju sestru, sledeće godine. Živeli smo u Rudićima, u Gornjem Klasniću, sve do 4. avgusta 1995. godine. Ja sam Mirko Rudić, novinar "Vremena".



Komentari (597)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

krkar krkar 03:08 27.08.2016

Re: Sve citajuci ovde tekstove...

Domazet
krkar
vrabac_u_steni
noboole
ne mogu da citam onoliki tekst, jel moze neko da mi sazme?


došlo i poteralo.


Junačka srpska vojska takozvane Krajine čim je Hrvatska zapucala rekla bještenogeposravasguzica i hrabro nije stala do Drine. Civili kad su videli krenuli i oni za svojim oficirima i vojskom.

Posle svi zajedno kukali. Do dana današnjeg.

Kriv im neko drugi

...stvarno sam dosao do konacnog zakljucka da su nam istocnjaci nametnuli pojam nule. Meni barem jesu. Ja nikako da shvatim da je nista ipak nesto? Da NISTA od cojka stalno ima NESTO da kaze!?

Mada opet, ne bi ovo bio Balkan kada ne bi dodao svoje cak i tudjim pojmovima. Samo na balkanu NISTA od cojka moze da tako uporno misli da ima NESTO da kaze da to postane potpuno iracionalno. Iracionalna nula. Samo u matematici i na Balkanu...


Deda, ne seri!
martin_krpan martin_krpan 07:54 27.08.2016

Re: .

krkar
vrabac_u_steni
noboole
ne mogu da citam onoliki tekst, jel moze neko da mi sazme?


došlo i poteralo.


Junačka srpska vojska takozvane Krajine čim je Hrvatska zapucala rekla bještenogeposravasguzica i hrabro nije stala do Drine. Civili kad su videli krenuli i oni za svojim oficirima i vojskom.

Posle svi zajedno kukali. Do dana današnjeg.

Kriv im neko drugi


To ja govorim godinama. Evo šta je Milošević rekao prema transkriptima sjednice Vrhovnog savjeta obrane SR Jugoslavije par dana nakon pada RS Krajine:

O padu Krajine govori kao “o jednoj poražavajućoj i ponižavajućoj situaciji” - “da je sva pomoć koju je dobila Republika Srpska Krajina praktički završila kao naoružavanje hrvatske vojske”, ljutio se Milošević.

“Zamislite vi taj apsurd: na jednoj strani odbija se plan (Z4, op. a.),a na drugoj se odbija da se brani!?”

“Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, bez čak stvorenog kontakta s hrvatskom vojskom na najvećem dijelu fronta. Da smo tog istog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, tko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne?! Pa, tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve puteve u bijegu, zajedno sa stanovništvom. Više su izginuli u bijegu sa stanovništvom nego što bi izginuli držeći linije. To je apsurdna situacija!

Pitanje je tko je, zaista, donio odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, u okolnostima kada su imali sve uvjete da se brane, izazove egzodus.”

Milošević poentira: “Sada to treba biti razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije s kojih su oni utekli kao zečevi?!”javascript:;

“Molim vas, šest hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine. Napadala je cijela Prva armija, zrakoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu obranili Knin (...) jer po svim izvještajima, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uvečer, oni su naredili - bijeg! (...) Sada se mi trebamo uvlačiti u jednu situaciju (...) kao da je nama stalo više do tog teritorija nego onima koji su imali sve uvjete da se brane, a odlučili su pobjeći!” zaključio je ljutiti Milošević.


LINK

krkar krkar 11:45 27.08.2016

Re: Zašto je junačku vojsku boleo kurac?

freehand
krkar
Ali to i dalje ne znači da je Mile Martić sa pobočnicima proterao Srbe iz Krajine.


Jebeš činjenice, važno je njakati u nacionalnom toru

Tako je. Činjenice.


Svaki rezervni kaplar koji nije zadojen plemenskim srbstvom, svetosavljem i vučićizmom u ovim transkriptima vidi - samo ono što vidi svaki normalan čovek.

E, kolektivitet srbski vidi šta mu je rečeno da vidi.
tyson tyson 11:56 27.08.2016

Re: .

Istorija se ponavlja.

Francuska 1940.


tyson tyson 12:06 27.08.2016

Re: Zašto je junačku vojsku boleo kurac?

Krajem novembra 1994. bošnjačke i herceghrvatske snage zajedničkom akcijom (prvom nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma) zauzele su Kupres.
(...)
E sad ja tebe pitam: zašto su Srbi to gledali ne pomišljajući da reaguju?
(...)
Na to pitanje nijedan krajiški oficir ili političar do sada mi nije dao suvisao odgovor pa računam možda treba pitati blogere, šnajdere, mesare, autolimare...

To pitanje valja postaviti vojnom vrhu (pa i političkom, mada sumnjam da su se civili razumeli u vojna pitanja do te mere) bosanskih Srba, jer su Kupres i Grahovo u njihovom domenu. Nevolja je što su listom pohapšeni, utamničeni ili već mrtvi.

Uspeo sam da navučem nešto zanimljive literature o ratovima za jugoslovensko nasleđe, doduše dosta toga je još uvek na spisku, ali sve to čeka neka druga, bolja vremena (penziju?) da se pročita...


elenold elenold 13:19 27.08.2016

Re: .

krkar

Ocekivao sam da imas neke relevatnije informacije a ne da preprocavas intervju Stipetica.


Imam ali ne dam. Učite nešto pa dođite na blog, nije ovo besplatna škola.

Da ti početno pitanje nije bilo glupo i tendenciozno rekao bih ti.


Mariopan je najlepse nedavno ne znam na kom blogu navela razloge zbog cega vredi biti na blogu, interakcija sa drugim, saznanja tudjih iskustava i razmena kako znanja i informacija pa samo traganje za nekim zajednickim sadrziocem po nekoj temi. Lepo je navela gde sam se prepoznao i nemoj zameriti da mislim da ne treba da ucim da bih bio prisutan na blogu, vec je dovoljno postojece nauceno i informacije kojima se raspolaze korektno na normalan nacin navesti.

I kada vidim da su tvoje informacije dobijene na osnovu intervjua generala Hrvatske vojske koji je prethodno pogazio zakletvu koju je kao visoki oficir JNA dao, to po meni ne zavredjuje veliki napor radi ozbiljnije diskusije.
I ono sto je ponukalo moje pitanje za garancije jeste slika za koju nisi nista naveo a iz konteksta se namece pretpostavka da je potpisivanje predaje 21 korpusa, jeste da se u pozadini u uniformi vidivaljda UNPROFOrac.
Inace to da su visoki oficiri JNA pelazili u druge nacionalne vojske i posle toga neretko ratovali protiv te iste JNA kojoj su polozili zakletvu mnogo toga govori; kao na primer o nikakvoj snazi jugoslovenske ideje kod tih nacija, ( sta mislis tek kakva je ta ideja bila kod onih koji su svake nedelje isli na misu) i td.

Bio sam na odmoru na Zlataru i obilazio okolinu. I u raznim razgovorima o svemu samo cu ti jedan detalj reci. Razgovarajuci sa mudrim i veoma postenim ljudima sa Zlatara dotakao sam se i istorije isukoba partizana i cetnika. Jedan covek govoreci o Vuku Kalajitu ( cetnicki komadant mislim Limskog korpusa) mi je rekao da je bio napredan i zadojen pazriotizmiom i da je kao kraljev oficir koji drzi do casti i reci jak razlog da bude oficir kraljeve vojske i pridruzi de Drazi Mihajlovicu. A njegov najbolji drug iz susednog sela sa kojim je celo vreme bio dok se skolovao je otisao u partozane. I rekao je zamisli tu tragediju kada su dosli u situaciju da medjusobno ratuju. Znas, taj aspekt casti i vitestva kod visokih oficira se ne moze zanemariti. No da ne duzom, jer neizbezno omda dolazimo da rascepljene licnosti , sto je Tasa lepo objasnio.
Zbog takvih kao sto su Mariopan i Tasa i drugi treba biti na blogu.
mayo1 mayo1 13:20 27.08.2016

Re: Zašto je junačku vojsku boleo kurac?

Milan Martić, u Grahovu, neposredno prije pada Grahova u hrvatske ruke

krkar krkar 13:25 27.08.2016

Re: .

Inace to da su visoki oficiri JNA pelazili u druge nacionalne vojske i posle toga neretko ratovali protiv te iste JNA kojoj su polozili zakletvu mnogo toga govori


Trt!

Kratko i jasno trt.

A ovi srbočetnički oficiri koji su prelazili u razne šatrovojske srpskih paradržava nisu pogazili zakletvu? Mladić je ubijao braneći Jugoslaviju? Ni oni što su bili krpe Slobodana Miloševića i Mire Marković? Oni su imali neku čast?

Promeni slikovnice!
freehand freehand 13:31 27.08.2016

Re: Zašto je junačku vojsku boleo kurac?

Svaki rezervni kaplar koji nije zadojen plemenskim srbstvom, svetosavljem i vučićizmom u ovim transkriptima vidi - samo ono što vidi svaki normalan čovek.

Naravno. U tome puno pomaže i mržnja i šovinizam. Tad se tek progleda i otvori se treće oko.
krkar krkar 13:38 27.08.2016

Re: Zašto je junačku vojsku boleo kurac?

freehand
Svaki rezervni kaplar koji nije zadojen plemenskim srbstvom, svetosavljem i vučićizmom u ovim transkriptima vidi - samo ono što vidi svaki normalan čovek.

Naravno. U tome puno pomaže i mržnja i šovinizam. Tad se tek progleda i otvori se treće oko.


Oslobodilac vukovarskih VHS-ova (u uniformi jedine legalne oružane sile) priča o mržnji i šovinizmu.

Taman ste ti i ovaj Zakleti za jedan etički komitet.
freehand freehand 13:53 27.08.2016

Re: Zašto je junačku vojsku boleo kurac?

Oslobodilac vukovarskih VHS-ova (u uniformi jedine legalne oružane sile) priča o mržnji i šovinizmu.

Ne znam o kakvim VHS kasetama pričaš, verovatno neka iz arsenala tvojih gluposti kojima inače operišeš na osnovu Zvaničnih dokumenata.
Nikad u životu nisam krao a bogami ni bio na jaslama niti platnim spiskovima. Ni kao plaćeni patriota ni kao honorarni izdajnik.
O jedino legalnoj oružanoj formaciji možeš se obavestiti upravo u Zvaničnim dokumentima, jugoslovenskim i međunarodnim, a možeš i gore linkovanog i citiranog Boljkovca da konsultuješ. Ako ne bude dovoljno mogu ti ja obezbediti izvora koliko hoćeš, sem ustašije originalne i one montenegrinerske.
A inače pitanje je tu nešto drugo, od prvog vagona: zašto Hrvatska može iz Jugoslavije a Srbi i Krajina ne mogu iz Hrvatske?
Zašto Bosna može iz Jugoslavije a Srbi sa Srpskom ne mogu iz Bosne?
A onda i Kosovo može iz Srbije, ali Severno Kosovo ne može iz Kosova?
Ima li to veze sa etikom, pravom ili nečim trećim?
A što se šovinizma tiče, domaćine: nikad nikoga nisam mrzeo, niti mrzim. Dapače i naprotiv.
Sem fukare, naravno, ali to nije ni nacionalna ni teritorijalna kategorija. Pa ni ona kojoj oči zakrvave na pomen Srbina, Srbije ili srpstva.
Mada ni to ne mrzim, više je prezir u pitanju

P.S. I da, nećeš verovati ali postoje ljudi kojima zakletva nešto znači.
tyson tyson 14:45 27.08.2016

Re: Zašto je junačku vojsku boleo kurac?

A inače pitanje je tu nešto drugo, od prvog vagona: zašto Hrvatska može iz Jugoslavije a Srbi i Krajina ne mogu iz Hrvatske?
Zašto Bosna može iz Jugoslavije a Srbi sa Srpskom ne mogu iz Bosne?
A onda i Kosovo može iz Srbije, ali Severno Kosovo ne može iz Kosova?

Zato što se odlučilo, kada se uvidelo da Jugoslavija ne može opstati, da se raspad ima dogoditi po već postojećim graničnim linijama. Između ostalog jer se zaključilo da će manje zla izleteti iz Pandorine kutije po tom principu, nego da se dozvoli preispitivanje i prerajanje granica.

escherichije_colic escherichije_colic 14:45 27.08.2016

Re: Zašto je junačku vojsku boleo kurac?

tyson
Krajem novembra 1994. bošnjačke i herceghrvatske snage zajedničkom akcijom (prvom nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma) zauzele su Kupres.
(...)
E sad ja tebe pitam: zašto su Srbi to gledali ne pomišljajući da reaguju?
(...)
Na to pitanje nijedan krajiški oficir ili političar do sada mi nije dao suvisao odgovor pa računam možda treba pitati blogere, šnajdere, mesare, autolimare...

To pitanje valja postaviti vojnom vrhu (pa i političkom, mada sumnjam da su civili razumeli u vojna pitanja do te mere) bosanskih Srba, jer su Kupres i Grahovo u njihovom domenu. Nevolja je što su listom pohapšeni, utamničeni ili već mrtvi.



Cela tema može stati u 1 gif



Kako drugačije objasniti nečiju potrebu da mrcvari priču, iz koje je na osnovu svih raspoloživih podataka i sve naknadne pameti ovog sveta jasno da su RSK i njen narod iskorišteni kao pogodbeni čip u partiji za podelu Bosne, i ništa više. Ali ne, po stoti put "zašto je pao Kupres", te "zašto su pustili Grahovo" ...

Nevezano za to, ispovest ove žene je neverovatno moćna, skoro mogu da je doživim kao monodramu.
freehand freehand 14:48 27.08.2016

Re: Zašto je junačku vojsku boleo kurac?

Zato što se odlučilo, kada se uvidelo da Jugoslavija ne može opstati

Kad se to "shvatilo" i "odlučilo", i ko je to shvatio i odlučio? To su pitanja na koja bi odgovori mnogo toga ovde rasvetlili.
escherichije_colic escherichije_colic 15:00 27.08.2016

Re: Zašto je junačku vojsku boleo kurac?

tyson
A inače pitanje je tu nešto drugo, od prvog vagona: zašto Hrvatska može iz Jugoslavije a Srbi i Krajina ne mogu iz Hrvatske?
Zašto Bosna može iz Jugoslavije a Srbi sa Srpskom ne mogu iz Bosne?
A onda i Kosovo može iz Srbije, ali Severno Kosovo ne može iz Kosova?

Zato što se odlučilo, kada se uvidelo da Jugoslavija ne može opstati, da se raspad ima dogoditi po već postojećim graničnim linijama. Između ostalog jer se zaključilo da će manje zla izleteti iz Pandorine kutije po tom principu, nego da se dozvoli preispitivanje i prerajanje granica.



A onda je odlučilo da ne sme biti prihvaćen ni Kutiljerov plan, pa je onda Alija "odlučio" kako "ne da on Bosne dijeliti" i epilog su 4 krvave godine sa Olujom kao grand finale.
krkar krkar 15:12 27.08.2016

Re: Zašto je junačku vojsku boleo kurac?

Kad se to "shvatilo" i "odlučilo", i ko je to shvatio i odlučio? To su pitanja koja bi mnogo toga ovde rasvetlilo.


Uči se u školi. Ko je išo
freehand freehand 15:17 27.08.2016

Re: Zašto je junačku vojsku boleo kurac?

krkar
Kad se to "shvatilo" i "odlučilo", i ko je to shvatio i odlučio? To su pitanja koja bi mnogo toga ovde rasvetlilo.


Uči se u školi. Ko je išo

Zato nisam pito tebe jerbo ti i ako si išo džaba si išo.
angie01 angie01 15:43 27.08.2016

Re: Zašto je junačku vojsku boleo kurac?

Milan Martić, u Grahovu, neposredno prije pada Grahova u hrvatske ruke


...i sta je bilo posle?
elenold elenold 15:46 27.08.2016

Re: .

krkar
. . .

Promeni slikovnice!

Pa kod tebe nema ni slikovnice vec jedna jedina ista slika u kojoj su Srbi krivi za sve. . . . sta reci....
Domazet Domazet 18:58 27.08.2016

Prvo...

krkar
Domazet

...stvarno sam dosao do konacnog zakljucka da su nam istocnjaci nametnuli pojam nule. Meni barem jesu. Ja nikako da shvatim da je nista ipak nesto? Da NISTA od cojka stalno ima NESTO da kaze!?

Mada opet, ne bi ovo bio Balkan kada ne bi dodao svoje cak i tudjim pojmovima. Samo na balkanu NISTA od cojka moze da tako uporno misli da ima NESTO da kaze da to postane potpuno iracionalno. Iracionalna nula. Samo u matematici i na Balkanu...


Deda, ne seri!

...sta se ti Krki mesasu moje matematicke rasprave, ispade ti strucnjak (i) za matematiku!?

Drugo, i mnogo vaznije, nemoj da vredjas, nisam ja deda ja sam Djed! Ogrooomna razlika, banovan si
njonjo njonjo 23:03 29.08.2016

Re: .

elenold

I kada vidim da su tvoje informacije dobijene na osnovu intervjua generala Hrvatske vojske koji je prethodno pogazio zakletvu koju je kao visoki oficir JNA dao, to po meni ne zavredjuje veliki napor radi ozbiljnije diskusije.


Ma što je pogazio o čemu ti?
Stipetić se zakleo državi svih naroda i narodnosti i armiji koja je bila aj` recimo Jugoslavenska (da ne kažem drugu Titu) a ne Slobodanu Miloševiću, Srboslaviji i srpskoj vojsci.
njonjo njonjo 23:16 29.08.2016

Re: .

krkar
Trt!

Kratko i jasno trt.

A ovi srbočetnički oficiri koji su prelazili u razne šatrovojske srpskih paradržava nisu pogazili zakletvu? Mladić je ubijao braneći Jugoslaviju? Ni oni što su bili krpe Slobodana Miloševića i Mire Marković? Oni su imali neku čast?

Promeni slikovnice!


Što bi kod nas rekli "bog iz tebe govori".
krkar krkar 23:42 26.08.2016

21. korpus

njanja_de.manccini njanja_de.manccini 04:18 27.08.2016

часна Весна

да ли ова дивна жена која је испричала ову невероватно дирљиву+срцепарајућу+истиниту причу зна да је кркар, највећи мрзитељ свега српског, поставио ту исту причу на свом блогу само да би провоцирао овај поштен блогосвет?



krkar krkar 04:26 27.08.2016

Re: часна Весна

njanja_de.manccini
да ли ова дивна жена која је испричала ову невероватно дирљиву+срцепарајућу+истиниту причу зна да је кркар, највећи мрзитељ свега српског, поставио ту исту причу на свом блогу само да би провоцирао овај поштен блогосвет?





Odmah ujutru ću da joj kažem da ne brine, dok je Makedonaca da brane Srpstvo ono propasti neće uprkos meni.
tasadebeli tasadebeli 09:31 27.08.2016

Re: часна Весна

krkar

dok je Makedonaca da brane Srpstvo ono propasti neće uprkos meni.



Јууу!

Кркиша!


Па шта би са оним "србофашистичка џукела" и те муње?


Сад ћеш још да понесеш и епитет македонацмрзитеља осим што већ носиш епитет србомрзитеља.


Но, што би рекао стари српски ђенерал Сун Цу, у сваком злу има и понечег доброг.


Пази овамо како ћемо то да искористимо као маркетиншки потез


'Ајмо сад сви сложно у један глас:


Кркишу за Ујединитеља свега српства постојећег на шару земаљском!


Уз пјесму, наравно...







Са таквом јаком пропагандом мислим да ћемо и оног вонаби премијера Милановића вратити у наше српске редове!


П.С. - Иди, бре Кркиша, стварно ме понеки пут насмејеш до суза кад одвалиш овако нешто као што је ово чиме си почастио Њању.

А лепо те жена питала да ли је ово провокација... Овај твој пост...

Ништа друго.
krkar krkar 11:48 27.08.2016

Re: часна Весна

tasadebeli
krkar

dok je Makedonaca da brane Srpstvo ono propasti neće uprkos meni.



Јууу!

Кркиша!


Па шта би са оним "србофашистичка џукела" и те муње?



Sve ima granica. Bugari su granica. Bugarka će meni!
zilikaka zilikaka 11:51 27.08.2016

Nezgodno je kad čovek omatori

Evo, ja čitam tu i tamo danima ovo tvoje štos objavio, i kolko uhvatim od komentara, sve na preskok, i sve čekam da se dočepam dobre veze da kažem koju.

Ovo mi posebno ostavilo utisak.


Šta li sam se gluposti naslušala u toj pošti. Na početku svega, kad se formirala HDZ, kad su osvojili vlast i kad su uveli te šahovnice kao simbole, svi su urlali: "Nećemo mi ustaške simbole! Oni su nas klali, neće više! Neće više! Ja ću, ja ću ići! Neće mladi ići. Mi ćemo ići prvi. Mi, mi, mi." Đedovi su se tako skupljali kod pošte i gakali. Kad je stvarno puklo, kad je počelo, ovaj zavio glavu, onaj zavio ruku, drugi nosi štap, joj uvatilo u kičmi, ne može mrdnuti niko nikuda. Ko će u rat – mladi.
...Mučim se sad s tom piljevinom kad se čuju autobusi i neka muzika od koje sam se naježila od glave do pete. Šta je ovo, ljudi moji? Pustili sa nekog razglasa u autobusu "Tamo daleko". Eto koliko smo mi znali o Srbiji i srbovanju. Prvi put sam tad čula tu pjesmu. Možda je neko, u stvari, i znao, ali ja nisam. Te stvari su bile zabranjene.



Znaš, kad se rodiš i odrasteš u multietničkoj sredini, i ako su oko tebe normalni ljudi, ti nemaš problem sa drugim narodima, jer imaš priliku da nebrojeno puta vidiš i potvrdiš da pripadnost nekoj naciji nije u korelaciji sa drugim ljudskim osobinama. potpuno slučajna stvar, ko boja očiju.


S druge strane, pominjala sam već i previše, znaš i ti, nego za dalji tok onih koji će čitati moram da ponovim, dobar deo moje rodbine je početkom '42. završio pod ledom Tise. Njih osam. Istog dana. To je u porodici mog oca značilo da više nema rodbinu po majci, a za mene da izgubim svoj deo Bačkih korena.
Retko se o tome pričalo, a i tad kratko, kroz zube.
Opet, ostala je negde svest da se to desilo, mada niko nije očekivao, te da nikad ne znaš kad može opet slično da se desi.

Sad, u mojoj porodičnoj priči, to su uradili Mađari, mahom komšije, pod vođstvom i zaštitom Države.
Ako ćeš mi verovati, niti sam odrastala niti živim u atmosferi da povodom toga zameram išta nekom ko se rodio kao Mađar. Niti po tom pitanju pravim razliku. Bar kod nas je to mešano onoliko i ima, rekoh, svetlih i tamnih primera raznih, al ne i korelacije.

E, ali, čitam ovo tvoje i nešto mi sa javlja da kad bi se, ne daj bože, ovde nešto slično zakuvalo, pa da ovaj deo gde živim kojim slučajem treba da potpadne pod Državu Mađarsku, nisam sigurna da se i ja ne bih dohvatila nekakvih balvana. Ili bih u najmanju ruku merkala neko parče zemlje preko Dunava, u Šumadiji, za pobeći ako zagusti. (Mada, poznajući sebesamu, sklona sam da verujem da bih se ipak prvo balvana dohvatila. )

Opet, hipotetički, teško da bi mi balvani padali na pamet da Banat treba da bude pod patronatom Beča, Praga, Bukurešta il Kalkute.
Zato u neku ruku mogu da razumem deo koji sam citirala.

To su generacije koje imaju ne porodična nego LIČNA sećanja na užase, a takve stvari se mogu prebroditi ali ne i zaboraviti.
Opet, svesna sam da je sve ovo što za svoj stav pišem posledica i proživljenih godina. Ne znam kako bih o svemu tome razmišljala pre dvadeset godina. U tim godinama čovek ima drugačiji pogled na svet i druge prioritete.

Dakle, čitajući tekst koji si objavio mislim da ja lično ništa novo nisam saznala. Sve je to, od zbunjenosti, haosa, patnji, do zloupotreba i psina svih vrsta bilo jasno i poznato od prvog dana.
Kao i to da običan čovek, onaj koji se najmanje ogrešio, uglavnom podnese najveće žrtve i biva zloupotrebljavan od svih. Bitange i ološ izvuku korist, bez obzira na kojoj strani bili i na kojoj završili.

E, sad ako postoji još neka poruka il informacija koja je sadržana u tekstu, moram priznati da meni potpuno izmiče

tasadebeli tasadebeli 13:16 27.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

zilikaka

To su generacije koje imaju ne porodična nego LIČNA sećanja na užase, a takve stvari se mogu prebroditi ali ne i zaboraviti.



Сећам се тачно шта ми је мој Кум, са иначе типично личким презименом и мајком Мађарицом, рекао када је почињала игранка у Хрватској деведесетих:

"Е, јавио ми се деда. (Мисли на деду у Лици).

Каже да су дошли ови Хрвати, зенге, који ли су, у село и покупили све керове из села.

Каже деда да су тако исто урадили и у рату (мисли на Други светски рат).

И каже да су онда, пре 50 година, дошли неколико дана касније и поклали све што су могли и стигли по селу."


Ето...

Сећања која се не заборављају.
krkar krkar 13:40 27.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

zilikaka

Ovo mi posebno ostavilo utisak.


Šta li sam se gluposti naslušala u toj pošti. Na početku svega, kad se formirala HDZ, kad su osvojili vlast i kad su uveli te šahovnice kao simbole, svi su urlali: "Nećemo mi ustaške simbole! Oni su nas klali, neće više! Neće više! Ja ću, ja ću ići! Neće mladi ići. Mi ćemo ići prvi. Mi, mi, mi." Đedovi su se tako skupljali kod pošte i gakali. Kad je stvarno puklo, kad je počelo, ovaj zavio glavu, onaj zavio ruku, drugi nosi štap, joj uvatilo u kičmi, ne može mrdnuti niko nikuda. Ko će u rat – mladi.
...Mučim se sad s tom piljevinom kad se čuju autobusi i neka muzika od koje sam se naježila od glave do pete. Šta je ovo, ljudi moji? Pustili sa nekog razglasa u autobusu "Tamo daleko". Eto koliko smo mi znali o Srbiji i srbovanju. Prvi put sam tad čula tu pjesmu. Možda je neko, u stvari, i znao, ali ja nisam. Te stvari su bile zabranjene.





Citirala si suštinu.

Saglasan, što bi rekao Onaj.
zilikaka zilikaka 14:14 27.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

Citirala si suštinu.


To ispada da se slažemo da je logično, očekivano i prirodno bilo što se srpski živalj u Krajini suprostavio stvaranju hrvatske nezavisne države na način kako je stvarana?

E, sad, šta je trebalo da se izrodi iz tog suprostavljanja i kakav je uopšte mogao biti rasplet da stvari nisu ispale onako kako su ispale?
Ja problem nedovoljno poznajem i stvarno me zanima šta ti o tome znaš i misliš.

...ili sam možda profulala kod zaključka u prvoj rečenici?

Tek u tom slučaju me zanima kako vidiš celu priču.
krkar krkar 15:35 27.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

To ispada da se slažemo da je logično, očekivano i prirodno bilo što se srpski živalj u Krajini suprostavio stvaranju hrvatske nezavisne države na način kako je stvarana?


Jok.

Zato što priča nije počela ni u januaru 1990. (raspad 14. kongresa) ni prvim izborima (april 1990.) ni ustavom ni skidanjem petokrake...

Priča je u Hrvatskoj počela 1987/88 a posebno 1989. Kad je Milošević, proizvod "srpskih elita" (Akademija, Udba, SPC, Klub književnika, Crvena zvezda) počeo da jogurtrevolucioniše po Srbiji iztridela pa mu se svideo pa prešao na Crnu Goriu pa na Hrvatsku i Sloveniju. Kad su razni mitinzi istine rulje puštene sa lanca (a sve uz rukovođenje srbijanske Službe) išli okolo i pretili, obećavali, halakali Ovojesrbija itd.

Iz prve ruke ti tvrdim da je u Hrvatskoj na početku čak bilo dosta simpatija za Miloševića kao nekog ko, eto, nešto pokušava da promeni, da izađemo iz one učmale mrtvokomunističke Brankomikulićevštine.

Prekretnica je bilo šetanje mrtvaca po Hrvatskoj (pokazna vežba nosanja suvog leša Cara Lazara) uz četničku ikonografiju, etnomuzikologiju i politiku. Lično mi je Stipe Šuvar potvrdio (inače sjajan tip) da je trenutak kad je shvatio da je đavo odneo šalu i da su Srbi vaskoliki u Hrvatskoj stvorili aždaju nacionalizma bio miting uz suvog Cara na Kninskom Kosovu kad je nekoliko desetaka zapenjenih četnika (sa šubarama, slikama Draža i Đujića raznih) iz svih 50000 grla i 300000 zuba krvožedno rikalo Ovo je Srbija.

E tu su se prelomili mnogi normalni Hrvati kojima nikakav nacionalizam nije na pamet padao. A Kninsko Kosovo usledilo je 10 dana nakon što su se Srbi iz Hrvatske i ststisti poslati iz Beograda okuražili na veličanstvenom mitingu na Kosovu polju sa porukom mi smo u bitkama i pred bitkama, one oružane još nisu isključene.


Tu je, sestro slatka, puklo.

Sve posle je samo razrada.

Dakle, igračka-plačka.

I kad smo već kod toga pitam se kad će opet da šetaju mumiju. I gde. Ako krenu kod vas - beži ili za Srbiju ili za Temišvar!
krkar krkar 15:41 27.08.2016

Nezgodno je kad čovek zaboravi (pa i žena)


Govor počinje na 3:00

krkar krkar 15:45 27.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek zaboravi (pa i žena)


Pardoniram, ovo gore je veličanstveni narodni miting u Kninu iz 1990. kad je proglašena Srbija do Tokija.

Ovo je onaj iz 1989. (LINK)

principessa_etrusca principessa_etrusca 16:34 27.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

Kad je Milošević, proizvod "srpskih elita" (Akademija, Udba, SPC, Klub književnika, Crvena zvezda) počeo da ...


Што је баби мило, то јој се и снило.


(No pun intended!)
tasadebeli tasadebeli 17:02 27.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

krkar

I kad smo već kod toga pitam se kad će opet da šetaju mumiju. I gde. Ako krenu kod vas - beži ili za Srbiju ili za Temišvar!




Језик прегриз'о!


(Пази, није да не помислим јербо свакаква се фукара у Србији бави политиком и жељна је власти, па макар и по ту цену.


Ал' сваки пут затрем такву помисао у зачетку, три пута пљунем, окренем се око себе и кажем:"Жибе, сотоно из Војводине! Српске Војводине!" )


Priča je u Hrvatskoj počela 1987/88

Iz prve ruke ti tvrdim da je u Hrvatskoj na početku čak bilo dosta simpatija za Miloševića kao nekog ko, eto, nešto pokušava da promeni, da izađemo iz one učmale mrtvokomunističke Brankomikulićevštine.



Верујем ти.


Али је зато та прича у Србији почела Уставом из 1974.

Или можда маспоком и Слaвком Дабчевић?

Или можда негирањем Новосадског договора о заједничком језику одмах по његовом настанку?

Или можда падом Ранковића?

Или можда убиством Крцуна?

Или можда Информбироом и Голим отоком?

Или можда оним првим изборима са ћоравом кутијом?

Или можда Сремским фронтом?

Или можда Јасеновцем?

Или можда стврањем бановина?

Или можда доласком Тита на чело КПЈ 1937?

Или можда убиством Радића у Скупштини?

Или можда стварањем, Југославије?

Не знам.

Много је било прилика да та прича у Србији почне.
stopalo stopalo 19:40 27.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

Srbi vaskoliki u Hrvatskoj stvorili aždaju nacionalizma bio miting uz suvog Cara na Kninskom Kosovu kad je nekoliko desetaka zapenjenih četnika (sa šubarama, slikama Draža i Đujića raznih) iz svih 50000 grla i 300000 zuba krvožedno rikalo Ovo je Srbija.


krkare, veoma pojednostavljeno i jednostrano

svo to srbovanje, cetnikovanje i setanje je bilo vise folklornog tipa i samo je sluzilo hrvatskoj homogenizaciji koja kod srba u hrvatskoj jos uvek nije postojala

i to je veoma lako dokazati

sds je osnovan cim je dozvoljeno osnivanje stranaka u hrvatskoj ali na prvim izborima nije postigao ni priblizan uspeh srazmerno broju srba u hrvatskoj (manje od 2% dok je srba bilo oko 12%)

srbi su mahom glasali za reformisane komuniste cak i nakon sto je bilo jasno da skj vise ne postoji

i drugo, kakvu si homogenizaciju mogao da ocekujes kada je vise srba zivelo u zagrebu nego u kninu?

PS glede homogenizacije, odnos prema srbima je jedina tacka oko koje vecina hrvata moze da se slozi. srbi nemaju cak ni to (mozda svetsku nepravdu)

escherichije_colic escherichije_colic 20:22 27.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

stopalo


svo to srbovanje, cetnikovanje i setanje



... su Srbi napravili samo jednom - a Hrvati ga prave 20 godina unazad, svakog petog avgusta. Mora da im je miro moštiju Sv Cara Lazara mnogo udarilo u glavu.
freehand freehand 21:33 27.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

Али је зато та прича у Србији почела Уставом из 1974.

Koja priča je počela sa Ustavom iz 1974.?
O nekakvoj homogenizaciji i odbrani srpstva? Ne zajebavaj se- To je u javnosti raspaljeno od '87 na dalje. i oko Kosova.
I nije bez veze oko Kosova.

A i nije Slavka nego Savka.
krkar krkar 00:02 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

escherichije_colic
stopalo


svo to srbovanje, cetnikovanje i setanje



... su Srbi napravili samo jednom - a Hrvati ga prave 20 godina unazad, svakog petog avgusta. Mora da im je miro moštiju Sv Cara Lazara mnogo udarilo u glavu.



Jeste, nose ravaničku pršutu od Lazara svakog 5.8.

Budiboksnama!
krkar krkar 00:11 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

svo to srbovanje, cetnikovanje i setanje je bilo vise folklornog tipa i samo je sluzilo hrvatskoj homogenizaciji koja kod srba u hrvatskoj jos uvek nije postojala


Pa nisu četnikovali i srbovali Finci ili Peruanci nego Srbi. Majka mu stara!

To što su Srbi u Hrvatistanu bili glupi pa klali vola za kilo mesa, tj. četnikovali i srbovali tako da više homogenizuju Hrvate nego sebe, svakako nije moja odgovornost ni krivica.

Neću da budem baš ciničan koliko Bora Jović kada je po Miloševićevom nalogu Tuđmanu preneo jebe nam se za Srbe u Hrvatskoj, oni su vaši. Što se nas tiče možete da ih nataknete na kolac

sds je osnovan cim je dozvoljeno osnivanje stranaka u hrvatskoj ali na prvim izborima nije postigao ni priblizan uspeh srazmerno broju srba u hrvatskoj (manje od 2% dok je srba bilo oko 12%)


Zaista nisam odgovoran što su bili glupi. Mnogo glupi!


srbi su mahom glasali za reformisane komuniste cak i nakon sto je bilo jasno da skj vise ne postoji



Ponavljam: što ti to meni prebacuješ?

Ja inače tvrdim da svaka glupost treba da se plati. Samo tako glupak može da nauči, i to ne uvek.

i drugo, kakvu si homogenizaciju mogao da ocekujes kada je vise srba zivelo u zagrebu nego u kninu?


Ovo pokušavam nacionalnoričućoj stoci da objasnim još od prvog vagona. Ali jebiga - to ni najosnovniji račun (sabiranje, oduzimanje i procentni račun) ne priznaje nego se kurči geostrategijom, svetosavljem, nepravdama, chemtrailsima i ljudima-gušterima.

A ja kažem da je stvar baš jednostavna: Bili ste glupi. Glupost mora da se plati. Nema xhabe gluposti. Umrlo samoupravljanje!
krkar krkar 00:13 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

stopalo




Tabančo,

S tobom bi se verovatno dalo razgovarati na ozbiljan način i o ozbiljnim stvarima. Samo - teško ovde. Previše šuma na kanalima, budala i pacijenata.
krkar krkar 00:22 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori


PS glede homogenizacije, odnos prema srbima je jedina tacka oko koje vecina hrvata moze da se slozi. srbi nemaju cak ni to (mozda svetsku nepravdu)


A tek se ovde ljuto varaš.

Bio sam večeras na večeri sa drugom iz Hrvatske. Borac, dobrovoljac, 1991-93, posle se vratio u struku. Od običnog vojnika, dobrovoljca, došao do oficira, komandira bataljona. Prošao svašta, višta.

Kaže vako:

"Da nisu Srbi sa svojom krajinom bili usred države Hrvatske i sekli glavne komunikacije, da su oni bili negde u Istočnoj Slavoniji, Međimurju ili šta ja znam - prvi bih bio za to da im se da autonomija ili da se otcepe, ko ih jebe i njih i neki ćošak države koja je leglo destabilizacije. Ali, na žalost i našu i njihovu oni su te paradržave prpoglasili tako da preseku Hrvatsku na pola."

I još:

"Svečano me boleo kurac za Oluju hoće da ostanu ili odu. Nisam nikada nijednom civilu želeo ništa nažao, svakog sam tretirao kao što bih tretirao svoju majku da sam na nju naleteo (bila proterana iz Dubrovačkog zaleđa). Ali 4 godine su oni nas jebali, 4 godine je moja država bila presečena, 4 godine su odbijali sve varijante - i onda kad su izgubili rat sami su se povukli i sad do dana današnjeg kukaju i plaču. Prvi bih bio za rešenje, da su ostali ako reba išao bih u dobrovoljce da pomažem civilima - ali ovo je jednostavno neprincipijelno. Zbrišeš sam, potera te tvoja vojska i tvoja komanda - i posle ti je svako drugi kriv"

krkar krkar 00:25 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

escherichije_colic
stopalo


svo to srbovanje, cetnikovanje i setanje



... su Srbi napravili samo jednom


Aj ne seri, izlivu proliva.

Nije bilo dana da nije zakazivan neki miting istine, veličanstveni skup, narodna istina i ostala sranja populistička seljačka i nasilnička
krkar krkar 00:28 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

A i nije Slavka nego Savka.


Kad ti telektualac ispravi suštinsku grešku!
anonymous anonymous 06:52 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

krkar


....S tobom bi se verovatno dalo razgovarati na ozbiljan način i o ozbiljnim stvarima. Samo - teško ovde. Previše šuma na kanalima, budala i pacijenata....



....kao i lekara koji ne kapiraju .....da su zapravo....veći pacijenti ...od svih drugih oko njih.


freehand freehand 08:04 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

krkar
A i nije Slavka nego Savka.


Kad ti telektualac ispravi suštinsku grešku!

Ma ne, pravi intelektualac ti kaže da lažeš i izvređa te zato što tako ne piše u zvaničnom dokumentu, SLavkinoj krštenici.
Ali ti možeš slobodno da je zoveš Slavka. Sad viš'e neće da se ljuti.
stopalo stopalo 08:16 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

@krkar

tebi samo prebacujem pojednostavljivanje cele price

posle prvih visestranackih izbora u hrvatskoj sds ima manje od 2% biraca.
srbi su masovno glasali za skh-sdp jer i dalje veruju da je hrvatska (pri cemu mislim na zavnoh i onu malu knjizicu mose pijade) njihova drzava

sad ti meni, ako mozes, objasni zasto tudjman legitimizuje sds i pregovara sa raskovicem? dok u isto vreme sve cini da antagonizuje srbe. pri tome mislim na promenu ustava, skidanje petokrake, stavljanje sahovnice itd.

zilikaka ti je gore veoma plasticno objasnila kakav bi bio njen hipoteticki odnos ako bi se nesto slicno desilo sa madjarima, odnosno madjarskom drzavom.

jebiga krkare ne bi milosevic tako lako uspeo da zapali srbe da mu tudjman nije dolivao gorivo. sva dogadjanja naroda su imala manje ucinka od tih par meseci pregovora sa raskovicem.

sa druge strane posto vidim da insistiras na tim dogadjanjima naroda kao ekskluzivnom srpskom proizvodu, pogledaj malo po ju-cubu hdz mitinge. ring a bell?

sto se tice, tvog drugara. to je pre svega individualan i rekao bih incidentan pogled u hrvata.

pa obrati paznju na milanovica i njegov sastanak sa hrvatskim novo-subnorom. lebtejebo, ustade gruja i dopuni engelsa. milanovic njima tumaci uticaj srba na austrijske izbore, malo sere po srbiji, malo po bosni i tumaci nacionalno pomirenje preko dede ustase koji je prevrnuo komesarku.

a vecinska hrvatska i vecinska srbija se ogledaju po tome sto srbi zderu i locu uz cecu i severinu a hrvati uz muskarca u koznim pantalonama???

svasta sam ovde nadrobio ali dok su srbi bili srecni sto imaju predsednika skh, tudjman je pravo iz zatvora otisao kod izvesnog pica majstora u otavi da skuplja pare i pise program koji je garagan starcevica, radica i tito/hebrang/partija. pri cemu je josip doprineo socijalom a ante pravastvom.

i onda ti objasnis da je sranje nastalo na losoj rakiji i slaboj dentalnoj higijeni srba

jebiga

tasadebeli tasadebeli 09:03 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

freehand

Koja priča je počela sa Ustavom iz 1974.?



Онда ти и ја нисмо живели у истој Србији, са истим људима у истом времену.

И као што то тамо већ рекох, читава прича чак није ни почела тим јебеним Уставом на који је Србија била присиљена.

Почело је све то много раније.

Много, много раније.

Тај Устав је дошао само озго, као још један клин у мртвачком сандуку.


O nekakvoj homogenizaciji i odbrani srpstva? Ne zajebavaj se- To je u javnosti raspaljeno od '87 na dalje. i oko Kosova.
I nije bez veze oko Kosova.



А то шта је искоришћено да би било коначно распаљено, то је већ нешто друго.


Нису те учили на часовима ОНО и ДСЗ да увек постоје узроци и поводи?


A i nije Slavka nego Savka.



Добро, добро, у праву си. Фактофрафија се мора поштовати.

као и фотографија.










Све се да уредити...

Само немој да падаш у ватру, падаш у ватру, падаш у ватру, падаш у ватру,...



П.С. - А зашто, Фри, увек из читавог коментара, било чијег коментара, не само мог, извучеш само оно што ти треба да би се расправљао са неким.

Не читаш целе коментаре?

Не верујем.

Тај поступак, извлачење из контекста дела исказа да би се читав исказ оповргао, и јесте механизам осмишљн у СССР. Стаљиновој СССР, па га нам је друг Тита донео овамо после школовања у Москви.

Тако су, барем мени рекли.
escherichije_colic escherichije_colic 09:08 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

krkar


Aj ne seri, izlivu proliva.



Izlv proliva ti u glavi govno jedno provokatorsko. Nabijem i tebe i tvoje šutiranje 20 godina stare lešine na kurac, mrš u pičku materinu i kam sreće za ovaj svet da se nikad takav govnast nisi odatle ni iskobeljao.


freehand freehand 09:14 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

Нису те учили на часовима ОНО и ДСЗ да увек постоје узроци и поводи?

Vidiš Taso, napraviću izuzetak pa ti na ovu glupost i pokušaj diskvalifikacije i podsmeha neću odmah adekvatno odgovoriti. Mada ne razumem ni šta je uzrok ni šta je povod takvom ponašanju.


Добро, добро, у праву си. Фактофрафија се мора поштовати.

Kad je lično ime u pitanju? Ne znam, možda i ne mora ako ti tako kažeš.
Само немој да падаш у ватру, падаш у ватру, падаш у ватру, падаш у ватру,...

A ovo je šalakomika. Ok.
Sve u svemu u Srbiji je nacionalna homogenizacija krenula sa samoupravljanjem i Ustavom iz '74.

Edit:

Mada niđe veze do '86.
П.С. - А зашто, Фри, увек из читавог коментара, било чијег коментара, не само мог, извучеш само оно што ти треба да би се расправљао са неким.

Не читаш целе коментаре?

Не верујем.

ne znam na šta misliš. U konkretnom slučaju ovo oko homogenizacije i Ustava iz '74 mi je delovalo kao suština iskaza a potpuno je netačno.
Što se S(l)avke tiče - ukazao sam na (po meni) veliku faktografsku grešku, za koju mi se učinilo da nije tipfeler. Samo sam ukazao na nju, bez ikakvog daljeg komentarisanja. Šta je tu problem? Što nisam kao ti u tome tražćio nekakve dublje razloge i donosio bitne zaključke? Da si, na primer, sa tim "l" hteo blaženopoćčivšu ružu da posrbiš ili da joj se podsmehneš?
Тај поступак, извлачење из контекста дела исказа да би се читав исказ оповргао, и јесте механизам осмишљн у СССР. Стаљиновој СССР, па га нам је друг Тита донео овамо после школовања у Москви.

Тако су, барем мени рекли.

Prvo - objasnio sam ti svoj pristup.
Drugo - ko ti je to rekao Taso? Ako si zaboravio - seti se, da bi znao da ne treba ništa da mu veruješ. Izvlačenje iz konteksta i zamena teza u raspravi postupak je mnogo stariji, verujem da postoji od kad je jezika i želje da nejko ko nema argument to nadoknadi bezobrazlukom i zlobom.
Šopenhauer je to, na primer, vrlo lepo opisao, sastavljajući pravi mali bedeker za pobedu u diskusiji za one koji nisu gadljivi na laž i mrcvarenje logike.
tasadebeli tasadebeli 09:35 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

krkar


i drugo, kakvu si homogenizaciju mogao da ocekujes kada je vise srba zivelo u zagrebu nego u kninu?



to ni najosnovniji račun (sabiranje, oduzimanje i procentni račun) ne priznaje



Па да, само што изгледа да тај рачун многима није одговарао.

Почев од једног одређеног броја Срба у Хрватској, преко преко једног одређеног броја Хрвата у Хрватској и исто таквог броја Срба у Србији, затим исто таквог броја официра у ЈНА као јединог преосталог интегративног фактора који је ту СФРЈ тада држао на окупу (СКЈ су већ пре тога убили - ко се сећа Словенаца са ружама у центру "Сава?), па све до неких "спољних фактора" како то воле да кажу.

(Сећам се да сам баш тих дана на београдском аеродрому редовно виђао како авион из Њујорка избљувава неке кратко ошишане момке са рејбанкама, сви у истим оделима, са истим пртљагом.

К'о штанцовани на траци, јебем му матер!

Сигурно су били неки бизнисмени...)


Тако да ту не може баш да се примени тај рецепт "сам пао, сам се убио, боли ме курац".

Превише је поједностављено.

Исто онолико колико је поједностављено виђење да Милошевић (а кроз њега персонификовано и сви Срби) једини сносе искључиву кривицу за распад Југославије и ратове који су ишли уз то.

Такво гледање на ствари је достојно једног просечног гледаоца телевизије на у Западној Европи и у САД који уз породичну вечеру гледа слике са удаљених ратишта широм света док му при томе просути мозгови, разнета тела и крв до колена нимало не ометају апетит.

Требало би, Кркиша, ипак да будемо изнад таквог гледања на ствари.

Јбг, није то био вестерн филм какве је друг Тита толико волео.

А Лазарове мошти, клање волова и литије, или шаховница са друге стране итд, само су били сценографија читавог догађања извучена из неких прашњавих фасцикли ондашњих републичких Служби, као и ондашње савезне Службе.

Мислим безбедости. То јест сигурности.


Мис'им, они довитљиви су тада, богами, понешто и зарадили, зар не?







(О бензину и цигаретама и оружју можемо на посебном блогу...)


Jeste, nose ravaničku pršutu od Lazara svakog 5.8.

Budiboksnama!



Ма јок, само сваког 5.8. разбијају ћириличне табле, иначе заштићене њиховим уставом и прописима ЕУ чија су чланица, претуку пар Бинаср, заустављају аутомобиле са српским регистарским таблицама на Јадранској магистрали и малтретирају путнике (цивили, не полиција! ), неке ћушну пар пута итд. као што се то догодило сину моје другарице и његовој девојци пре десетак дана.


Нешто не верујем да се све ово не би догађало (као и "комшијско" малтретирање у мирном суживоту на које "међународна заједница не реагује попут овог на КиМ) да није било рата у Хрватској деведесетих.

И то грађанског рата, да нагласим, јер је држава Хрватска најпре кренула оружјем на своје сопствене грађане пошто су јој сметали.

Ено им сада тај читав празан простор на којем нема становништва, читави празни градови духови са полусрушеним и још увек минираним кућама да се тиме подиче пред Еуропом.
zilikaka zilikaka 09:41 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

Dakle, igračka-plačka.

Ima u tvojoj priči dosta elemenata koje mogu da prihvatim, ali i dosta toga što se jako klima.
I ja sam negde duboko ubeđena da je narod tamo prvo napujdan a posle ostavljen na cedilu.
Kako to inače biva, najglasnijih bukača posle uglevnom nigde nije bilo, a glavom i svim ostalim plaćali oni koji su samo hteli da mirno žive na svome, i toliko ih je od politike i interesovalo.

To jesu činjenice.
E, sad, dalje, u takvim okolnostima i takvoj istoriji odnosa tvrditi da je jaje starije od kokoške...

NA kraju krajeva, ako ćeš mi verovati, mislim da je dugoročno gledano ovo bolje opcija za Srbe kao narod.

Ono o čemu Hrvati koji žele dobro svom narodu treba da porazmisle je zašto se kod njih ustaštvo, koje jeste fašizam u nepatvorenom obliku, toliko dugo prima i opstaje.


tasadebeli tasadebeli 10:03 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

escherichije_colic


šutiranje 20 godina stare lešine



Да, јеси приметио колико тог шутирања лешине има по српским медијима генерално?


Брате рођени, синоћ у ударном суботњем термину Јавног сервиса РТС пуштају "Сутјеску".

Е, па посерем им се у избор филмова!


(Мислим, нама маторима то не треба, нас су водили још са школом да то гледамо.

Сунце ти жарко, кад се сетим само аплауза Титових пионира у сали када Бата Животиња кокне неког Швабу. На кокање четника ишли још јачи аплаузи. А за усташе се нешто не сећам аплауза. Мислим да 90% нас школараца у београдским биоскопским салама тада нисмо ни знали ко су чике у црним униформама.

И онда из свега закључујем да је Јавни сервис, за који сви дајемо паре, решио да суботом увече иде едукативни програм за ове млађе генерације.

Да они виде праву истину о свему томе.

Нека се носе у пизду материну сви уредници филмских програма на свим српским телевизијама са националном фреквенцијом! )
tasadebeli tasadebeli 10:21 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

freehand

Vidiš Taso, napraviću izuzetak pa ti na ovu glupost i pokušaj diskvalifikacije i podsmeha neću odmah adekvatno odgovoriti. Mada ne razumem ni šta je uzrok ni šta je povod takvom ponašanju.



Јбт, што си толико осетљив?

Шала, комика, човече!

A ovo je šalakomika. Ok.


Па јесте!

Стварно си осетљив к'о трудница.

Прокоментарисао сам само оно што си написао Тајсону да волиш да расправљаш са људима који не падају у ватру и то си ту написао два пута.

Зезање, брате.

Али добро. Ти то не волиш. ОК.

Нисам знао да тако тешко примаш зезање на сопствени рачун.

Извини, нећу више.


Kad je lično ime u pitanju? Ne znam, možda i ne mora ako ti tako kažeš.


Ма мора, то сам ти и рекао.

Нема ту никаквог скривеног значења иза моје реченице.

Напротив, дао си ми добар увод за оне две фотке које су мени тако речите о маспоку и Југославији и Титу из оног времена. Погледај им изразе лица.

И Титу и С(л)авки.

И није био типфелер у том коментару, целог живота говорим Славка уместо Савка. Системска грешка.

ne znam na šta misliš. U konkretnom slučaju ovo oko homogenizacije i Ustava iz '74 mi je delovalo kao suština iskaza a potpuno je netačno.



Не, није то била суштина исказа.

Суштина исказа је била исто оно што сам рекао још у првом свом коментару:

Ко је п(р)отерао Србе из Крајине?

П(р)отерала их Југославија, јебала нас све та Југославија у ове наше српске велике и глупе и наивне главурде.

И то зато што смо ту реч погрешно читали као реч слобода.

Ето, то је била суштина оног исказа.

Рекох ти, Устав из 1974. је био само још један ексер на мртвачком сандуку.


Drugo - ko ti je to rekao Taso? Ako si zaboravio - seti se, da bi znao da ne treba ništa da mu veruješ. Izvlačenje iz konteksta i zamena teza u raspravi postupak je mnogo stariji, verujem da postoji od kad je jezika i želje da nejko ko nema argument to nadoknadi bezobrazlukom i zlobom.
Šopenhauer je to, na primer, vrlo lepo opisao, sastavljajući pravi mali bedeker za pobedu u diskusiji za one koji nisu gadljivi na laž i mrcvarenje logike.



Не, нисам читао тај бедекер. Нисам толико паметан да бих могао да читам Шопенхауера и још да га разумем.

Ако теби изгледа као да јесам јер ти је мој тон деловао увредљиво, извини још једном.

Намера није била да вређам, него да се нашалим.

Рачунам, ако могу то и на сопствени рачун и ако могу да трпим зезање на сопствени рачун, онда то могу и други око мене.

Али очигледно да нисам у праву.

Али ми, барем, зато није тешко и да се извиним када некога повредим ненамерно.

Зато извини и заборави на тај мој коментар којим сам се одазвао на твој коментар моје "причице" о узроцима и последицама на ову тему која нас све очигледно још увек подстиче да размишљамо о њој.
freehand freehand 10:30 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

Јбт, што си толико осетљив?

Шала, комика, човече!

Šala komika što ja nisam naučio šta su uzrocui a šta povodi na časovima ONO i DSZ?
Ok.
nego da ne idem na drugi komentar - znaš gde sam ja gledao "Sutjesku" poslednji put? U Austriji. Najmanje dva puta. Na njihovoj državnoj televiziji. A "Most" i "Neretvu" na ARD i ZDF. Nemačkim državnim kanalima. I to po nekoliko puta.
vcucko vcucko 10:59 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

freehand
Јбт, што си толико осетљив?

Шала, комика, човече!

Šala komika što ja nisam naučio šta su uzrocui a šta povodi na časovima ONO i DSZ?
Ok.
nego da ne idem na drugi komentar - znaš gde sam ja gledao "Sutjesku" poslednji put? U Austriji. Najmanje dva puta. Na njihovoj državnoj televiziji. A "Most" i "Neretvu" na ARD i ZDF. Nemačkim državnim kanalima. I to po nekoliko puta.

"Sutjeska" je jedno pet godina noviji film od "Neretve" (ne da mi se sad da proveravam, recimo '68. - '73.). A jedno pet puta je jače ideološki obojena. U "Neretvi" ima svega i svačega, u "Sutjesci" samo komunisti, proleteri, crveni se barjak vije... uopšte se "Neretva" i u svetu priznaje kao veliki film, među jačim o 2.SR. "Sutjeska" se uglavnom ne uzima ozbiljno.

Sad zašto, da li je Veljko imao slobodu da ne radi baš sve po manualu ili su u pitanju šira kretanja u SFRJ, bem li ga. Bilo bi zanimljiva tema.
tasadebeli tasadebeli 11:08 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

freehand

Šala komika što ja nisam naučio šta su uzrocui a šta povodi na časovima ONO i DSZ?
Ok.



Најпре андалузија, што би рекла Реднек, на годину производње.


Ту смо негде обојица, колико сам запамтио.


Не терај ме да се извињавам по други пут за нешто што и није имало злу намеру.


znaš gde sam ja gledao "Sutjesku" poslednji put? U Austriji. Najmanje dva puta. Na njihovoj državnoj televiziji. A "Most" i "Neretvu" na ARD i ZDF. Nemačkim državnim kanalima. I to po nekoliko puta.



Па њима то дође к'о нама некада Винету?

А?
tasadebeli tasadebeli 11:13 28.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

vcucko

Sad zašto, da li je Veljko imao slobodu da ne radi baš sve po manualu ili su u pitanju šira kretanja u SFRJ, bem li ga. Bilo bi zanimljiva tema.



"Неретва" - 1969.

"Сутјеска" - 1973.


Али мени је ово био убедљиво најслободнији Вељков филм:






Пази, "Лажни цар Шћепан Мали"!

А Тито још увек жив!

Искупљење редитеља?





EDIT Што тај филм никада не прикажу на Јавном сервису РТС у ударном термину суботом увече, мајку ли им њихову пионирско-кумровачку!
krkar krkar 01:43 29.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

Што је баби мило, то јој се и снило.


Dosadna si ko baba iz badnja.
vlad_aleksh vlad_aleksh 08:26 29.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

tasadebeli



Priča je u Hrvatskoj počela 1987/88

Iz prve ruke ti tvrdim da je u Hrvatskoj na početku čak bilo dosta simpatija za Miloševića kao nekog ko, eto, nešto pokušava da promeni, da izađemo iz one učmale mrtvokomunističke Brankomikulićevštine.



Верујем ти.


Али је зато та прича у Србији почела Уставом из 1974.

Или можда маспоком и Слaвком Дабчевић?

Или можда негирањем Новосадског договора о заједничком језику одмах по његовом настанку?

Или можда падом Ранковића?

Или можда убиством Крцуна?

Или можда Информбироом и Голим отоком?

Или можда оним првим изборима са ћоравом кутијом?

Или можда Сремским фронтом?

Или можда Јасеновцем?

Или можда стврањем бановина?

Или можда доласком Тита на чело КПЈ 1937?

Или можда убиством Радића у Скупштини?

Или можда стварањем, Југославије?

Не знам.

Много је било прилика да та прича у Србији почне.


Čitava priča je počela 1851 godine. Mesto - Beograd, vreme - oko 9 sati pre podne. Naime, tada je uprava Liceja odbila konkursnu prijavu Ante Starčevića, doktora filosofije, za radno mesto profesora matematike.


tasadebeli tasadebeli 09:00 29.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

vlad_aleksh


Čitava priča je počela 1851 godine. Mesto - Beograd, vreme - oko 9 sati pre podne. Naime, tada je uprava Liceja odbila konkursnu prijavu Ante Starčevića, doktora filosofije, za radno mesto profesora matematike.







Ма пусти, зајебана је та прича са докторима наука који никада нису догурали до професора универзитета, него су стигли само до асистента.

И асистирања.






njonjo njonjo 23:51 29.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

krkar

Jok.

Zato što priča nije počela ni u januaru 1990. (raspad 14. kongresa) ni prvim izborima (april 1990.) ni ustavom ni skidanjem petokrake...

Priča je u Hrvatskoj počela 1987/88 a posebno 1989. Kad je Milošević, proizvod "srpskih elita" (Akademija, Udba, SPC, Klub književnika, Crvena zvezda) počeo da jogurtrevolucioniše po Srbiji iztridela pa mu se svideo pa prešao na Crnu Goriu pa na Hrvatsku i Sloveniju. Kad su razni mitinzi istine rulje puštene sa lanca (a sve uz rukovođenje srbijanske Službe) išli okolo i pretili, obećavali, halakali Ovojesrbija itd.

Što bi rekao Šešelj u Hagu "tučeš (jezikom ili tastaturom ili olovkom) kao haubicom".

Iz prve ruke ti tvrdim da je u Hrvatskoj na početku čak bilo dosta simpatija za Miloševića kao nekog ko, eto, nešto pokušava da promeni, da izađemo iz one učmale mrtvokomunističke Brankomikulićevštine.

Priznajem (moj grijeh moj preveliki grijeh).

Prekretnica je bilo šetanje mrtvaca po Hrvatskoj (pokazna vežba nosanja suvog leša Cara Lazara) uz četničku ikonografiju, etnomuzikologiju i politiku. Lično mi je Stipe Šuvar potvrdio (inače sjajan tip) da je trenutak kad je shvatio da je đavo odneo šalu i da su Srbi vaskoliki u Hrvatskoj stvorili aždaju nacionalizma bio miting uz suvog Cara na Kninskom Kosovu kad je nekoliko desetaka zapenjenih četnika (sa šubarama, slikama Draža i Đujića raznih) iz svih 50000 grla i 300000 zuba krvožedno rikalo Ovo je Srbija.

Bio sam tako ogorčen i isfrustriran da ne kažem bijesan.

E tu su se prelomili mnogi normalni Hrvati kojima nikakav nacionalizam nije na pamet padao. A Kninsko Kosovo usledilo je 10 dana nakon što su se Srbi iz Hrvatske i ststisti poslati iz Beograda okuražili na veličanstvenom mitingu na Kosovu polju sa porukom mi smo u bitkama i pred bitkama, one oružane još nisu isključene.

Ne znam dali sam normalan ali manje više taj sam.
njonjo njonjo 00:22 30.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

stopalo

jebiga krkare ne bi milosevic tako lako uspeo da zapali srbe da mu tudjman nije dolivao gorivo. sva dogadjanja naroda su imala manje ucinka od tih par meseci pregovora sa raskovicem.


Podsjetio bih, na jednu sitnicu, da se Milošević već zahuktao prije nego je Tuđman došao u priliku da "doliva gorivo".
tasadebeli tasadebeli 07:20 30.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

njonjo



Њоњо, 'ајде се договоримо нешто.

Да покушаш и ти, као што то покушавамо овде Ешерихије и ја и још неки људи, да престанемо више да шутирамо ту лешину стару 20 година, много она смрди да бисмо је уопште и дотицали, да погледамо где смо, шта смо и какви смо сада и да прихватимо то што видимо у огледалу, па да са том и таквом сликом кренемо даље.


Мислим да би то било најпаметније.


Углавном ја сам себи одавно овде у Србији рекао "попу поп, а бобу боб" и наставио да живим даље.

Надам се да је тако нешто могуће данас и у Хрватској?
anonymous anonymous 07:26 30.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

Re: Nezgodno je kad čovek omatori
njonjo




Eto ti sad i Njonja.....


freehand freehand 07:31 30.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

да престанемо више да шутирамо ту лешину стару 20 година, много она смрди да бисмо је уопште и дотицали, да погледамо где смо, шта смо и какви смо сада и да прихватимо то што видимо у огледалу, па да са том и таквом сликом кренемо даље.

To tražiš od čoveka koji pristojno i korektno iznosi svoje viđenje o onome što je tema bloga?
tasadebeli tasadebeli 07:44 30.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

anonymous
Re: Nezgodno je kad čovek omatori
njonjo




Eto ti sad i Njonja.....







Па Њоњо се регистровао овде на овај Блог Б92 6.8.

Дакле одмах после славља и лумперајке 5.8.

Ја то разумем.
tasadebeli tasadebeli 07:45 30.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

freehand
да престанемо више да шутирамо ту лешину стару 20 година, много она смрди да бисмо је уопште и дотицали, да погледамо где смо, шта смо и какви смо сада и да прихватимо то што видимо у огледалу, па да са том и таквом сликом кренемо даље.

To tražiš od čoveka koji pristojno i korektno iznosi svoje viđenje o onome što je tema bloga?



А шта сам ја то непристојно тражио од њега?


То не мења суштину свега овога овде изреченога:


шутирање лешине старе 20 година.
krkar krkar 07:53 30.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

шутирање лешине старе 20 година.


E pa mora se ustanoviti zašto je živi organizam postao lešina. Da se zaraza ne bi ponovila i širila.

Upravo je za tu forenziku pitanje iz naslova vrlo bitno.
freehand freehand 07:54 30.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

tasadebeli
freehand
да престанемо више да шутирамо ту лешину стару 20 година, много она смрди да бисмо је уопште и дотицали, да погледамо где смо, шта смо и какви смо сада и да прихватимо то што видимо у огледалу, па да са том и таквом сликом кренемо даље.

To tražiš od čoveka koji pristojno i korektno iznosi svoje viđenje o onome što je tema bloga?



А шта сам ја то непристојно тражио од њега?


То не мења суштину свега овога овде изреченога:


шутирање лешине старе 20 година.

A što bi ti bilo šta tražio od njega?
Šutiranje lešine? To je, generalno, svaka priča o istoriji.
A u ovom šutiranju ti učestvuješ sa desetinom komentara, samo bi da šutiraš drugu lešinu ili novu istu ali u dupe a ne u glavu. Što bi opet bilo ok ako ti to domaćin dozvoli, ali je bez veze da i od drugih tražiš da rade isto što i ti.
njonjo njonjo 09:44 30.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

tasadebeli

Углавном ја сам себи одавно овде у Србији рекао "попу поп, а бобу боб" и наставио да живим даље.


Ne znam dali sam dobro razumio ali to sam i ja uradio sam sebi i oponentima u "kafani" ali očito da sam još ne "izživljen" u "svezi glede" ove teme a "crvena krpa" su mi "veliki" Hrvati i "veliki" Srbi.
tasadebeli tasadebeli 14:09 30.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

freehand


A što bi ti bilo šta tražio od njega?



Па јес, и то што кажеш.

И од њега и од тебе.


samo bi da šutiraš drugu lešinu ili novu istu ali u dupe a ne u glavu.



Кажу да је магарце најбоље и шутирати у дупе.

Тек онда престају да буду тврдоглави.
tasadebeli tasadebeli 14:19 30.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

njonjo
tasadebeli

Углавном ја сам себи одавно овде у Србији рекао "попу поп, а бобу боб" и наставио да живим даље.


Ne znam dali sam dobro razumio ali to sam i ja uradio sam sebi i oponentima u "kafani" ali očito da sam još ne "izživljen" u "svezi glede" ove teme a "crvena krpa" su mi "veliki" Hrvati i "veliki" Srbi.


Одлично си разумео.

Мени нису "велики" Хрвати.

Они ме после свега што је било и прошло више и не занимају.

Мени су "црвена крпа" само "велики" Срби. И још понеки од оних осталих Срба.

Са Хрватима, "великима" и осталима, заиста немам више ништа. Осим ту и тамо можда понеког заједничког пословног интереса.

И ту се за мене то завршава са Хрватима и попом и бобом.

Али не и са Србима.


Штета.

Могла је ово да буде занимљива расправа са много конструктивнијим закључцима, што би рекли они другови из некадашњег Савеза комуниста, од ових ка којима идемо, тј. не идемо, али мени патер фамилијас овога Блога Б92 у налету своје пречисте савести замера на таквој комуникацији, па ћу ту и стати.
anonymous anonymous 16:07 30.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

tasadebeli
anonymous
Re: Nezgodno je kad čovek omatori
njonjo




Eto ti sad i Njonja.....







Па Њоњо се регистровао овде на овај Блог Б92 6.8.

Дакле одмах после славља и лумперајке 5.8.

Ја то разумем.


I ja sve to razumem.

Samo se pitam ....ima li kraja ?


freehand freehand 16:22 30.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

Кажу да је магарце најбоље и шутирати у дупе.

Тек онда престају да буду тврдоглави.

Mrtve ili žive? Ako su mrtvi - a ovde smo o lešinama govorili, na tvoj šlagvort - ne znam kako šutiranjem prestaju da budu tvrdoglavi.
Ako su živi - to je, Taso, ružno i sadističko ponašanje.
A u stvari samo je bezvezna metafora.
Па Њоњо се регистровао овде на овај Блог Б92 6.8.

Дакле одмах после славља и лумперајке 5.8.

Da je ovde više pristojnih komentatora kao što je Njonjo i razgovori bi bili pristojniji. Ovako - podmetanja, umetanja, dezavuisanja, etikete.
maksa83 maksa83 16:31 30.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

Da je ovde više pristojnih komentatora kao što je Njonjo i razgovori bi bili pristojniji.

Meni nedostaje moj Strikan, tj. Dr. Wagner, mayo1 je živ i zdrav vidim, sve ok, nije digao ruke od nas. Nadam se da je sve ok sa Strikanom.
freehand freehand 16:35 30.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

maksa83
Da je ovde više pristojnih komentatora kao što je Njonjo i razgovori bi bili pristojniji.

Meni nedostaje moj Strikan, tj. Dr. Wagner, mayo1 je živ i zdrav vidim, sve ok, nije digao ruke od nas. Nadam se da je sve ok sa Strikanom.

Dabre, levo krilo je oslabljeno više nego odsustvom Karagaće!
Drug Vaginer opasno fali, zajedno sa točkicama.
maksa83 maksa83 16:40 30.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

Dabre, levo krilo je oslabljeno više nego odsustvom Karagaće!

Fuchs raster'o komije.
freehand freehand 16:45 30.08.2016

Re: Nezgodno je kad čovek omatori

maksa83
Dabre, levo krilo je oslabljeno više nego odsustvom Karagaće!

Fuchs raster'o komije.

Fuchs rastero komije
s časa anatomije;
ostala ganjaavangarda
posle lobotomije
Domazet Domazet 19:23 30.08.2016

Molim?

maksa83
Dabre, levo krilo je oslabljeno više nego odsustvom Karagaće!

Fuchs raster'o komije.

??
maksa83 maksa83 19:30 30.08.2016

Re: Molim?

Domazet
maksa83
Dabre, levo krilo je oslabljeno više nego odsustvom Karagaće!

Fuchs raster'o komije.

??

Nije typo Qme, nisam hteo da napišem "komšije" pa promašio "š" nego transkribovah "commies", pošto Fuchs sva zla ovog svega pripisuje njima. Mislim, glupo sad što moram da objašnjavam foru, al' šta da se radi...
freehand freehand 19:39 30.08.2016

Re: Molim?

maksa83
Domazet
maksa83
Dabre, levo krilo je oslabljeno više nego odsustvom Karagaće!

Fuchs raster'o komije.

??

Nije typo Qme, nisam hteo da napišem "komšije" pa promašio "š" nego transkribovah "commies", pošto Fuchs sva zla ovog svega pripisuje njima. Mislim, glupo sad što moram da objašnjavam foru, al' šta da se radi...

A možda čovek samo hoće da ti kaže da postoje neumrli?
anonymous anonymous 21:35 27.08.2016

Komentar br.497


Bućkalo je odradilo svoj posao.

Očekujem uskoro 500-ti komentar.
anonymous anonymous 22:19 27.08.2016

Re: Komentar br.497



Sada već 499.

Krkaru, ti si car.
anonymous anonymous 22:22 27.08.2016

500 komentara


tasadebeli tasadebeli 08:54 28.08.2016

Re: 500 komentara

anonymous

Krkaru, ti si car.




49 41 49 41 13:57 29.08.2016

Ko je p(r)oterao Srbe iz Krajine

Ko je p(r)oterao Srbe iz Krajine = 35.000 iz Zagreba = 158.000 Srba iz Sarajeva = 250.000 sa Kosova '99 ...

(nenadjeni, po gudurama, jamama, kazanima ...) se ne racunaju.

Tri autobusa sa oko 150 raseljenih Srba iz Mušutišta kod Suve Reke, nakon više od četiri sata čekanja, vratila su se nazad pošto zbog protesta Albanaca nisu uspeli da obiđu razrušenu crkvu Bogorodice Odigitrije i svoja imanja.

Divljanje Balkanom jos uvek traje!
berman berman 11:27 30.08.2016

predlog za razmišljanje



Dobro Krkare , ko danas u Srbiji zna šta je "Predlog za razmišljnje" Mihiza i ostalih, kao odgovor na "Deklaraciju..." niko, ili malo ko.. super , ti se sjećaš "osušenog leša" ( Bog da ti prosti) što je potpuno diletantski spram “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”, višedecenijskim radom latiskih heretika na terenu, za razbijanje jugoslavije( inače njihovog propalog projekta)
kojemu je vrh bio 1975, zabludjeli skojevci i nakurčene Afežejke u maspoku tu su bili korisni idioti, bolio je Živka K, racku za njih.
al vidi sad milostiva Kitarević veleredom odlikuje partizana zbog iredentizma u ISTRI , i ustaškog teroristu zbog promicanja Endehazije.
I za kraj, Srbi su se rješili prvoboraca, hrvati nisu branitelja, lepe li ulazne veličine za dalje jednaćine i jednadžbe
tyson tyson 11:27 30.08.2016

Zaključak plenuma

Nego, samo da pitam, šta smo ustanovili posle 574 komentara, ko je p(r)oterao Srbe iz Krajine...?


krkar krkar 15:42 30.08.2016

Re: Zaključak plenuma

Srbi iz Krajine... i šire.
maksa83 maksa83 15:57 30.08.2016

Re: Zaključak plenuma

Srbi iz Krajine... i šire.

"Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, odnosno da ono što nećemo odmah zahvatiti da mora kapitulirati u nekoliko dana."

-- Tuđman Franjo, bivši predsednik JSD Partizan, Brijunski Prijepisi, 1995 AD.
49 41 49 41 17:02 30.08.2016

Re: Zaključak plenuma

tyson
Nego, samo da pitam, šta smo ustanovili posle 574 komentara, ko je p(r)oterao Srbe iz Krajine...?




Trla Baba lan da joj prodje dan Korni grupa

https://youtu.be/6rF3lALkbkE

Zakljucheno na Plenumu XXII konferencije odrzanom kod "Tri lista duvana" u Beogradu; (preko puta Narodne Skupstine).

Plenum je odrzan u veoma prijatnoj atmosferi, uz bogati asortiman mezeluka; zalivenih BiP pivom i 'ladnim spritzerima.
krkar krkar 22:12 30.08.2016

Re: Zaključak plenuma

maksa83
Srbi iz Krajine... i šire.

"Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, odnosno da ono što nećemo odmah zahvatiti da mora kapitulirati u nekoliko dana."

-- Tuđman Franjo, bivši predsednik JSD Partizan, Brijunski Prijepisi, 1995 AD.


Dakle, po tebi je očekivao da i civili kapituliraju?
vrabac_u_steni vrabac_u_steni 22:27 30.08.2016

Re: Zaključak plenuma

krkar
maksa83
Srbi iz Krajine... i šire.

"Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, odnosno da ono što nećemo odmah zahvatiti da mora kapitulirati u nekoliko dana."

-- Tuđman Franjo, bivši predsednik JSD Partizan, Brijunski Prijepisi, 1995 AD.


Dakle, po tebi je očekivao da i civili kapituliraju?


ma ne, nije trebalo da kapitulariju nego da nestanu, lepo tamo piše.
maksa83 maksa83 23:47 30.08.2016

Re: Zaključak plenuma

Dakle, po tebi je očekivao da i civili kapituliraju?

Očekivao je da odu. Alternativno, da mirno i staloženo budu izgranatirani.
njanja_de.manccini njanja_de.manccini 00:25 31.08.2016

Re: Zaključak plenuma

Nego, samo da pitam, šta smo ustanovili posle 574 komentara, ko je p(r)oterao Srbe iz Krajine...?

dobro Bre tysone, pa što pitaš? da bi krkar još jednom, po ko zna koji put, pokazao kako nije shvatio poentu ove ispovesti?! vidiš da čita sa nerazumevanjem.

ne razumem vas, blogere, što nasedate na njegove provokacije. vraćate se po još verbalnog nasilja, pljuvanja, podjebavanja, maltretiranja ... ko devojka, ili muškarac, što se vraća partneru koji je/ga guši, uništava.
šta vas vuče da komentarišete sa krkarom na ovakve teme kad znate na čemu je?

uopšte me ne bi bilo briga da je ovo uradio na nekom svom tekstu. keve mi meni samo muka a i sramota što je iskoristio ovu tragičnu ispovest da se ovako uneredi.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana