Povede me juče jedan drugar na radno popodne sa sobom, i tako, svašta nešto sam čuo, uglavnom o mizernim uslovima u kojima ti rehabilitacioni centri rade, uglavnom zasnovani na velikom entuzijazmu personala uposlenog tamo, verovatno sa mizernim ili nikakvim primanjima, sa jadnim ili nikakvim budžetima. To nije ništa neobično za Srbiju, koja je jedna pogođena i poharana ekonomija, što spoljašnjim što ličnim zaslugama.
Nakon tih razgovora sa ljudima koji su mozgovi i ruke egzekucija rehab-programa, ovde kod nas u Vojvodini, otišli smo i do jednog od tih rehab-centara, gde sam bio u mogućnosti da se sretnem sa momcima koji prolaze kroz program izlečenja od zavisnosti - program koji nimalo nije naivan niti lagan.
Tu sam čuo priče od momaka koji su odlučili da dođu u centar, neki od njih novopridošlice, koji su koliko pre par dana ubrizgali sebi doze od više grama heroina. Međutim, nisu samo zavisnici od heroina pohađaoci rehab-programa. Tu su i ovisnici o kokainu, kocki, internetu, alkoholu... Najpotresnija mi je bila priča jednog mladog momka, izbeglog iz Hrvatske, preko Srbije u Australiju, i odraslog u metropoli Sidneju. Momak je lep kao slika, čak i sada, kada su ga kristal met i koka odveli u stanje deluzija, mlad, zgodan. Jako me je rastužila njegova otvorena ispovest, i čak i u ovom momentu dok pišem, osećam duboku žal nad destrukcijom koja se nadvila nad mnogobrojnim mladim životima naših ljudi, lepih i kvalitetnih devojaka i momaka, nekada, pre devastacije.
Heroin je velika pošast Srbije. Prema mojim shvatanjima, heroin je u prethodnih par decenija odneo više desetina hiljada mladih ljudskih života u Srbiji. Doskora sam mislio da su ovo možda moja vlastita preterivanja i projekcije, ali evo, od juče sam čuo to без сумње od ljudi koji su na najvišem nivou posvetili svoje živote borbi protiv ovog zla.
I sam sam imao različite dodire sa posledicama višegodišnjeg uzimanja heroina, najbliže ljude u životu mi je uništila zavisnost.
No, ono što ja nisam razumeo kod tih ljudi, prvo, da su konzumirali i davali direktno novac za svoju ulaznicu u smrt - bio, psiho i fiziološku; ljudima koji su organizovali celu tu propast - direktno si plaćao svojim dželatima da te pogube? Ne prestajem da se pitam, svih ovih godina kada se setim svog rođenog, počivšeg brata, svog prvog druga iz detinjstva, svog druga iz gimnazijske klupe, zašto su svi oni davali novce sistemu kojeg smo toliko duboko, iz dna duše svi prezirali?
Pričam juče sa tim jednim čovekom, gospodinom Iks, on je iz državne uprave, nestranačka ličnost i nekomunista, o tom fenomenu porekla heroina. On kaže da, nakon svih ovih godina rovovske borbe za život mnogobrojnih ljudi, on smatra da se heroin, kada se prvi put pojavio, 1970-ih, pojavio kao pažljiva distribucija sa strane, na žurkama Paket-aranžmana pažljivo distribuiran, kao fora, kao deo specijalnog ratovanja protiv dedinjske, senjačke, vračarske, novobeogradske, limanske dece jugoslovenske komunističke elite; i za slamanje kičme jugoslovenskog društva. Mogućno. No kako objasniti da je, u potonjim decenijama, sama ta elita zdušno distribuirala isti taj heroin sopstvenoj deci, ostvarujući prljavu i veliku zaradu i dovršavajući, praktično, proces samouništenja otpočet 1990-ih? Koja normalna država bi to uradila sama sebi?! I, da stvar bude gora, zlo još nije ni blizu istrebljenja u ovoj našoj izmrcvarenoj zemlji. Kada bismo bili kadri otkriti, ne bi me čudilo da su dileri bili isti oni kojima su puna usta velikosrpstva i nominalne brige za budućnost ovog ojađenog parčeta planete.