fizički izgled je jedna od naših najvažnijih osobina. stari, mladi, ružni i lepi vole ljude i decu koji su lepi. lepim ljudima smo spremniji da damo krv, ponesemo kofere i vratimo kusur. u jednom eksperimentu, lepa odnosno ružna žena je prilazila ljudima u telefonskoj govornici da ih pita da joj vrate žeton koji je zaboravila. lepoj ženi je žeton vraćen u 87% a ružnoj u 64% slucajeva. dakle, gvozdena vrata ne otvara lepa reč, većlepo lice i dobro telo.
i male bebe znaju šta je odraslima lepo – tromesečne bebe radije gledaju u fotografije atraktivnih nego prosečnih ili ružnih ljudi. medjutim, nije lako ni bebama: majke slatkih beba sa njima provode više vremena i bolje su raspoložene. ružne bebe deluju matoro i nesrazmerno su zlostavljane.
lepim ljudima se nesvesno pripisuju druge pozitivne osobine, iako toga često nismo svesni. isti oni koji prepričavaju viceve o glupim plavusama će tim istim plavušama (ali samo ako su lepe, naravno) pripisati veću inteligenciju i talenat za isto delo nego ubogim naočarkama. malo šta se poštuje kao lepota, iako se često tvrdi suprotno. kad naidjemo na nekog veoma lepog, mi se bukvalno fizički sklanjamo, obilazeći ga u širem luku nego ostale ljude.
pomislilo bi se da je lepota nešto veoma relativno. i u nekoj meri jeste – nesporno je da postoje autentični sporovi da li je jessica alba lepša od jessice biel, ili je pak obrnuto. mimo takvih minornih neslaganja, medjutim, percepcija lepote je u velikoj meri univerzalna. za početak, ženska lepota je u velikoj meri vezana za mladost, a muška za visinu. sjajna kosa, koža bez pora, blistavi zubi i generalna simetrija su neki od elemenata lepote kojih smo svesni, ali ih postoji gomila kojih nismo svesni a koji veoma utiču na naš sud (kao što su razmak izmedju očiju ili izmedju nosa i usana).
ljudi koji troše bogastva na kozmetiku i plastične opercije nisu budale kojima je ispran mozak, već su samo shvatili da ako nas ostale ne mogu da pobede, onda će morati da nam se pridruže. “kult lepote” nije rezultat kozmetičke industrije, nego je kozmetička industrija rezultat duboko ukorenjene ljudske potrebe za lepim. lepotice sa naslovnih strana nisu tu jer nas neko tera da nam se baš one svidjaju, nego su tu jer je gomila profesionalaca uspela da iz šest milijardi ljudi izdvoji baš onih par hiljada koje nam se najviše svidjaju. takve žene nisu bile na raspolaganju umetnicima nekadašnjih vremena koji su nam u nasledje ostavili razne debeljuce i gabore.
insistiranje na tzv. unutrašnjoj lepoti je pokušaj da se sebi pripiše kvalitet tamo gde ga niko ne vidi. dok našu lepotu mogu da izmere i male bebe, ceo život možemo da provedemo verujući da našu ogromnu unutrašnju lepotu niko nije uspeo adekvatno da oceni. unutrašnja lepota se može beskrajno redefinisati tako da uvek baš mi ispadnemo najlepši. prava lepota ne može.
ta žilavost naše percepcije lepote i njene važnosti u našim životima verovatno i jeste razlog njenog osporavanja i zabranjivanja od strane moralizatora i misionara svih vrsta. religiozni fanatici jednako kao i levičarski prosvetitelji insistiraju da ne bi smelo da nam bude bitno ono što nam, eto, jeste veoma bitno i štite nas od "neprimereno" odevenih žena i "preterano" mršavih modela. prava lepota, kao uostalom i druge stvari gde ljudi imaju ukus, kao što su hrana, muzika i moda, uvek najviše nervira tirane medju nama.