Trebalo je da znam da se ne vrtim u krug. Ceo život sam imao osećaj da se vrtim u krug. Jurim sopstveni rep.
Trebalo je da znam da čak iako je izgledalo da sam kružeći došao ponovo na isto mesto, to mesto zapravo nije bilo isto.
Trebalo je takođe da stavim prst na čelo i zapitam se čemu manježno kretanje i šta bih inače radio sa svojim repom da sam ga ikada uhvatio? Da li je bilo predviđeno da ga uhvatim ili je sama jurnjava srž? Izgleda da je to prokleto kretanje kružnom putanjom kosmička sila. Zemlja se okreće oko svoje ose i tako okrećući se obilazi oko Sunca.
Trebalo je da znam da je moguće juriti svoj rep i tako zamajan opisivati kružnice. Tužne kružnice.
Tužnice.
Trebalo je takođe da znam, kao što sam već spomenuo, da će svaka sledeća obla putanja biti manja i tanja. Trebalo je ranije da podignem kišnog puža i da se zagledam u njegovu kućicu, i da shvatim šta je spirala, koliko obmane nose njeni krugovi. Sada je kasno. Sada me vrtoglavica hvata od same pomisli na puževu kućicu. Sigurna kuća, kućica, da, mesto na kom se rodiš – ne važi za sve. Mesto gde se možeš uvek sakriti od sveta. Mesto gde se možeš skupiti u sebe i pretraživati. Najšire pretrage traže suženje prostora i/ili vremena.
Trebalo je da znam da su oba suženja neminovna ali da sama po sebi ne donose širinu. Širina je složenija i ne može se računati sa njom, beskonačno je deljiva kao površina kruga. Savršenog kruga.
Trebalo je da znam da savršeno ne može biti cilj, eventualno smer puta.
Trebalo je da znam da sve na tom putu jeste i pravac i smer i cilj pre nego bilo koja izabrana tačka, to jest vrednost, na spirali. Spirali koja se sažima u samu sebe, u tačku. Bezvredno mesto.
Trebalo je da znam da će šetnje biti sve kraće. Krug oko parka pa krug oko česme, fontane i cvetne aleje, pa krug oko fontane i cvetne aleje. Prošle nedelje sam smogao snage da prohodam samo oko cvetne aleje.
Trebalo je da znam da će doći tačka na spirali kada ću se okrenuti samo oko klupe, ispod koje krijem ostatke svog života, isto gde i ostatke nečije večere, a odmah za tim i poslednji okret oko svoje ose.
Trebalo je da znam da rep nemam i da je većina muke dolazila iz glave, kojoj se olako veruje a ona je mogla izmisliti na meni i rep i surlu i leđno peraje…
Kada zaspim sada, gotovo nepokretan, na samo izdah od bezvredne tačke gde se svaka spirala savija u beskonačno, verovao sam ceo život u nešto, a trebalo je da znam da je to ništa. Sanjaću kako se muve skupljaju po meni kao da sam već leš. Sahraniće me tu gde ležim, ispod klupe, ispod zemlje, da ne zauzimam mestom nekome ko je znao. Sahraniće me u parku da me što pre više ne gledaju i da ih ne podsećam na smrt.
I da ne zaudaram.
Cause we are food for worms, lads!