Izlaz, treba mi izlaz, tako izlizana potreba, fraza, sačuvana u prostoru, u vratima, praznina, široka mi je ova staza, zaustavna traka, izlaz sa auto-puta, učini da odlutam, na periferiju, drvoreda, uma, gde tama duma, cunja, ispod gunja, montona, tražim sebe samog, pronalazim klona, u praznom umrlom gradu, idem za Kanadum
Daleko sam odlutao prateći dalekovode, prešpartao, precrtao, obode, povode, ne trebaju iz sveta, dvojica, trojica, da me obore, padam sam, daleko sam, dole, u gužvi ljudi koji se mole, koje ne poznajem, ne znam gde mi je kuća kao prvak prvi dan posle škole, nemam nikoga da me sačeka u ovom ledenom hladu, idem za Kanadum
Emigracija, ha, nemam ni pasoš ni novca za pasoš, između dobar, loš i zao, ja sam loš, nemam ličnih dokumenata, nemam čime da dokumentujem svoje postojanje, svoje prosto sranje, nisam odmakao dalje od poslednje stanice, tramvaja, kraja, šina, pizda materina bi da me skocka za svoju dnevnu paradu, idem za Kanadum
Misli me more, memento mori, prazan teretni voz odlazi na more, a moj teret se stvori, svaki put kada zatvorim oči, zato ne spavam, zato nemam snage da skočim, a treba mi da skočim, da skončam, čamove daske koje neživot znače, biće dovoljne, mumlam, niko ne čuje, sebi u bradu, idem za Kanadum
Zalutao sam plutajući, kao truplo, kao trupina, vidim duplo a pripadam u sve manje i manje, skupova, podskupova, skupina koja me maltretira, koja me grize, stalno je uz mene, ispod rize, ispod šešira, vreme, mesto i način ne bira, kupa se, ne kupam se, u alkoholnim isparenjima i uličnom smradu, idem za Kanadum
Avenije užasa, svetlećih ukrasa, utvara, uzdaha, pulsiraju u slepoočnici, pao sam u ruke slatkoj devojčici, slepoj starici, pao sam u bajci, u Ivici i Marici, u lonac, mirišem šta mi se sprema, šta mi se kuva, sve što sam imao čuvam, samo u glavi, nosaču memorije koji je najčešće sklon padu, idem za Kanadum
Koračam krugove, pravim dugove koje nameravam da ostavim samom sebi, odjebi, nikada nisi imao nikoga drugog, gazim prugom, gazim po sopstvenim čizmama, zimi, zimama, gazim kroz već utabane tragove, prelazim pragove, obijam, kradem iz svojih džepova, pocepanu pa lepljenu, izgužvanu i izgaženu nadu, idem za Kanadum
Aboliram sebe za sopstvene izbore, izgore i gore izrode, umore ih sumorne, izruče preko srče leda, ogledala, strana tela, da ne bi gledala, svoje telo, ne skidam odelo da se ne bih prestravio šta mi je neživot ispod prsluka ostavio, klonim se dronova koji snimaju i one što nemaju i one što imaju, za svoju svetlucavu barikadu, idem za Kanadum
Nekako se domognem kapije, malo bi mi trebalo da se napijem, gladan i hladan, gladan i žedan, da se onesvestim jedan kroz jedan, na dan, na nedelju, na duže, pužem, noktima stružem preko parketa, pokrete nepokreta, retenciju sa odloženim dejstvom, reten-retard, lek, udarac, koji sam popio, u arkadu, idem za Kanadum
Apotekar se valja od smeha, daleko preko sveta, u svom skockanom stanu, živim u srušenom kranu, pojedem hranu za ptice, mrve i neke trice, uključim svetlo, otvorim kupatilo, jedino svetlo koje me je uvek pratilo, samo da bi mi pokazivanjem sopstvenog lica naplatilo, za sve greške u hodu, za sve greške u radu, idem za Kanadum
Domicilna slavina prosipa tečnost, lavina vodene pare mi zamagli pogled u večnost, protrljam oči otvorene od prošle godine, oštar bol, direktno u mozak, me podigne, da jadno ne poginem, zažmurim, konačno, skinem sve sa sebe da se porinem, a da sebe ne dodirnem, dotakao sam vodu, napunio sam kadu, idem za Kanadum
Uzeo sam pribor za brijanje, makaze, oštre, trimer, češalj, četku, brijač, žilete, složio ih na pločice kao instrumente, oko mene više nema ničega, ostajemo samo topla voda i ja, kao u materici, pale su oko mene sve zgrade i sve fasade, pale su u prah i pepeo, srušio se ceo gornji svet i nestao u Hadu, idem za Kanadum
Mrdam još malo, meškoljim se u fetalnom položaju, dolazi do mešanja krvi i plodove vode, koja više ne može da ode, dve, najviše tri note, započnem, preoštrim gudalom preko labavih i krtih žica, crvenilo lica, muzika ptica, prestaje, toplota polako nestaje, na izdah do slobode, orkestar nastavlja za mnom da svira baladu, idem za Kanadum