neka se istopim / bez sunca/
misleći na tebe
eto
samo to sam htela da ti kažem
i da te pitam,
kakvo je nebo kod tebe?
uvek si tu
i kada nijednog oblaka nema
svi su se sakrili u ove sivkaste krošnje preko puta
pričaju sa vetrom i rekom
nikad uplovljenom u to naše more
znam da sada neko lovi hobotnice
a već večeras biće na stolu
natopljene maslinovim uljem i limunom
evo i mene na dnu mora s nerazvijenim plućima
ali širokim mislima
dovoljno širokim da obuhvate tvoje kretanje
u svim pravcima
uvek žuriš da negde stigneš
jer misliš, ne treba putovati
već samo stići
ja sam tu u kolima pored tebe
na večitom proputovanju kroz rupe
večeras ću možda da zapalim cigaretu
drveće uveliko priča od ranog jutra
možda u dosluhu s talasima
tačke udaljene a zauvek spojene
samo jednim pogledom
sećanje se ne može izgubiti iz vida
ne ovo u koje ja gledam i koje večito obnavljam
iako ne postoji njegova ni početna ni krajnja tačka
misao tek posađena kao cveće pored puta
prolazimo kolima pored njega
i sada žurimo negde
često ne kažeš gde
ali nije ni bitno
zaista nije
sećanje se raduje svakom kutku u koje je zakoračilo
i onda
kada je tek nastajalo
i sada
kada se obnavlja
jutros miriše sunce
kao one pojedene hobotnice
bilo mi je lepo danas uz tebe i taj zrak sunca
koji se igrao senkom čas je skrivajući od mene
čas je puštajući ispred
opasne su to igre, sunce!
ali već smo na plaži
i pijemo piće
čijeg imena ni sada ne mogu da se setim
mi uglavile pršljenove između dva oštra kamena
i lepo nam je
da, lepo nam je i ništa jače nam ne treba
ja pogledom u
još uvek hladnoj vodi
ti ne znam gde
da, lepo nam je, dok
(setih se imena)
Bacardi breezer polako nestaje
nema ipak ničega što
može da poboljša ovaj
nedostatak pravih reči
ali sve tu počinje
i još samo nešto za kraj da te pitam,
kakvo je nebo kod tebe?
by Čarna Popović