Fridrih je bio uplašen. Nije želeo da se to vidi, pa se pravio smiren. Znao je da to što treba da uradi nikako nije dobro. Znao je da može nastradati. Merio je da su mu šanse da se izvuče minimalne, obavili posao ili ne. Sada nema nazad, moraće da uradi kako su drugi isplanirali. Znojio se. Prste nikako nije mogao da smiri.
Herman je bio oduševljen. Njegov prvi dan na poslu u velikom gradu. Još više ga je radovalo to što je u startu dobio tako važnu liniju. Zategao je kravatu. Ispio je kafu do pola. Uzeo je ključeve. Istrčao je kroz vrata. Noge nikako nije mogao da smiri.
Tamara je bila mrzovoljna. Takva je bila najlepša. Trebalo je da siđe deki po novine. Izletela je iz ulaza Furststraße 12, pretrčala do ostrva, pa sa njega u park, ni na tren ne pogledavši u semafor. Svoju dugu kosu na vetru nikako nije mogla smiri.
Jirgenu se ona sviđala već duže vreme, ali nije imao hrabrosti da joj kaže. Jutros je došao u park i seo na klupu sa koje se vidi njen prozor. Odlučio je da je danas dan kada će joj izjaviti ljubav. Smislio je i prilaz. Bio je pun samopouzdanja. Misli nikako nije mogao da smiri.
Fridrih je bio na prozoru IV sprata Furststraße 12. Već satima je čekao, sa okom na nišanu i prstom na orozu. Prozor je gledao preko ulice na Regeirung. Nikada mu nije bilo teže što je vojnik.
Herman je već provezao jedan krug na liniji 58 uz Furststraße i krenuo u novu vožnju niz ulicu. Nikada mu nije bilo draže što je vozač autobusa.
Tamara je, sa novinama u ruci, krenula nazad niz ulicu. Žurila je kući, kao da joj je hladno. Nikada nije volela da izlazi nedoterana.
Jirgen je ustao sa klupe. Krenuo je prema prelazu. Zadržaće je da opet ne pređe na crveno. Reći će joj da rade zajedno. Upoznaće se. Reći će joj šta oseća prema njoj.
Nikada nije bio tako zaljubljen.
Kancelar sa svojom pratnjom dolazi u Regierung. Kola polako ulaze na parking. Obezbeđenje izlazi prvo. Otvaraju vrata.
Fridrih nišani. Prst mu podrhtava.
Herman gleda semafor; žuto je; dodaje gas; crveno je. Prolazi brže nego što je hteo.
Ne koči.
Tamara stiže do prelaza.
Jirgen je gleda. Prilazi mu polako. Dele ih dva metra.
- Ausweis! – ispred Jirgena se pojavljuju dva pozornika.
Deca u parku se ljuljaju i vrte.
Tamara prolazi pored njega, ne obraćajući pažnju ni na koga. Zakoračuje na prelaz.
Crveno je za pešake.
Fridrih zateže prst preko oroza.
Jirgen predaje ličnu kartu pozorniku. Pogled mu odvlači Tamarina kosa.
Mercedes koči na korak ispred Tamare. Iza mercedesa naglo koči i golf. Herman je prebrzo prošao prethodni semafor. Furststraße je strma; on ne može da ukoči.
Hermanov autobus se zakucava u golf, a ovaj u mercedes. Zvuci sudara odzvanjaju u Fridrihovoj glavi. U magnovenju je ispalio dva metka, pa još jedan. Kancelar je još bio u autu. Pogodio je čoveka iz obezbeđenja.
- Wir haben situation – rekao je u motorolu pozornik sa Jirgenovom ličnom kartom kada je čuo pucnje. Pozornici su potrčali ka ulazu zgrade broj 12. Tamara je, videvši da je izazvala sudar, već pobegla na stražnji ulaz zgrade u kojoj je živela. Herman je plakao za volanom autobusa. Kancelar je bio na sigurnom. Nekolicina ljudi iz kancelarovog obezbeđenja utrčavala je u zgradu iz koje je pucano.
Jirgen je stajao na prelazu, sam. Nije više imao čime da potvrdi da stvarno postoji.
Izgledao je kao da nestaje.
Upalilo se zeleno svetlo za pešake.