Kazna za danas je kazna telu, beg na brdo, koje glumi planinu, okretanje pedala, gaženje, gaženje, usko polje lažnog trotoara, pazi me, agresivan sam na prvom usponu, hladnjače pune leševa, voća i povrća, ljudi i životinja (samo ljude ne jedemo), tutnje, trube, duvaju u rog, gaženje, gaženje, vidim sebe spljeskanog, kroz naočare za sunce, pa me prođe, prođem dalje, gazim uzbrdo, telo cvili, ne čuje se cvrkut ptica, ni jecaj onoga što nije telo, samo dizel mašine sa stotinama konjskih snaga, ljudska snaga je živa zakopana, samo treba da se otkopa, za to, takođe, samo treba snaga.
Gledam u lanac, kao da je hrana, volim svoje lance, ovaj pravi i one kojima se šibam i vezujem, sebe dajem za tišinu koja počinje posle prve krivine pravog uspona, gaženje, gaženje, u pad, u Had, gledam, pod sobom ostavljam drugo brdo, ono na kom živi glumac, glumim da imam snage za ovo moje brdo, moje i brdo neznanog junaka, ne znam ni jednog junaka, ne znam nikoga a i sebe tek upoznajem, oči upijaju golo proleće, uši golu tišinu, odavde mogu da vidim čak i reku, ako se dobro zamislim, čuje se samo potok, otopina, posmrtni ostaci zime, koja je izgubila snagu, koja je poražena, poražen se penjem na vrh, na grob, crne mermerne kocke prave monumentalnom jednu običnu vožnju biciklom utorkom popodne, neobičnog dana, kada je kraj, svakog drugog meseca kraj bi bio tek blizu.
Upijam sunce na kraju, sunce koje nije ovde ali glumi da jeste, jedem pomorandže koje su već pojele sunce, silazim, gaženje, gaženje, agresivan sam na spustu, agresivna je i površina koja me ima, trucka me, trenje, trenje, prianjanje, prianjanje, starica koja prodaje cveće na jedinoj raskrsnici ovog lavirinta iz kog uvek pronađem izlaz postaje agresivna, prošli put je sedela skrušena u uglu, sada iskoračuje pred mene, sledeći put će skočiti na mene ili podići suknju, prolazim brže nego što umem da govorim pa ipak uputim joj pogled koji sadrži sledeće reči, ne, ne treba mi tvoje cveće, cveće ne jedem, na grobu sam već bio i poneo sam pomorandže, ali ne za neznanog junaka, nego za neznanog sebe, i pojeo sam ih, kore su mi još u džepu, zveckaju, i ona shvati, i ustukne onaj jedan agresivan korak unazad u svoju sigurnu zonu, cveće joj se već oklembesilo, sunce je sve niže, ubrano je jutros, pokidano, disanje me ispreseca, ispresecam izlaz iz lavirinta sa samo jednim izlazom, sunce mi beži, bežim i sam, unazad, bežim nazad u stan, tamo gde glumim život, sve je nizbrdo do tog mesta, to mesto je dno.