Gde se kriju klice tridesetogodišnjeg srljanja u prošlost, u konzervativnost, u kolektivnu opsenu? U ovom blogu i nekoliko narednih pokušaću da ih naznačim:
7. 12. 1971.
"Bio sam kod Ive Andrića, jutros. Da ga pozovem na Skupštinu KPZ Srbije i da mu ujedno saopštim da će mu Skupština, a ne žiri, dodeliti Vukovu nagradu. Ovo drugo sam morao reći jer znam za njegovu osetljivost, tačnije nelagodnost kad ga izlažu sličnoj pažnji. Očekivao sam da će negodovati, na svoj filosofski način. Ali on je negodovao i tako, i još odlučnije, moleći me da to osujetim. Pristaje da, kad dođe proslava osamdesetogodišnjice, dobije i neko slično priznanje za svoje interesovanje za Vukovo delo, ali ne želi novac. Mnogo razloga i mnogo razmišljanja ("takvi smo", "tako je kod nas") iznosi nasuprot nagradi... Žalosno je što Andrić ipak ima pravo. Nagradu njemu, u ovom našem jadu od sitnih računa i uskih vidokruga, neko će tumačiti, bogzna zašto, nakaradno."
Milan Djoković, iz "Dnevnika upravnika pozorišta"
„...Moram, istorijske istine radi, da se prisetim da su odmah posle rata na vrhu ove zemlje bili uglavnom predratni studenti, španski borci, ljudi koji su dobrim delom poticali iz obrazovanih porodica ili su se samopožrtvovano, ali istinski, sami obrazovali. Mnogi su već videli sveta i bili su svesni sveta u kome živimo.
Onda se, posle, postepeno i nezadrživo uzdizao na društvenoj lestvici jedan naš dobro nam poznati tip konferencijaškog praznoslovca, promućurnog i ograničenog... Kretoše dakle Vukadini i preplaviše nas. Podsećam na istoimenu novelicu Stevana Sremca. A našao bi se i po koji Baja-Ganje, a o Sterijim rodoljupcima da i ne govorimo... I kod njega je podanički i despotski mentalitet glavna karakteristika, zavisi da li vas gledaju odozdo ili odozgo. I svirep mentalitet, na sve spreman, jer sa osvojenih pozicija nema kuda da ode, gde da se vrati, bez profesije je i deklarisan. Ta je vrsta besprizornih političara i polupolitičara opasan, zapaljiv društveni sloj i nije teško pogoditi koju ulogu igra i današnjim dogadjajima..." Intervju sa Bogdanom Bogdanovićem, 26. novembar 1988.
"Pandurska služba je taman stvorena za naš narod koji nema velikih ambicija i ne voli velika naprezanja." Stevan Sremac, "Karijera praktikanta Vukadina", 1896/97.
Roman "Vukadin" prvobitno je objavljivan u nastavcima, u časopisu „Brankovo kolo", tokom 1896. i 1897. godine, pod naslovom „Karijera praktikanta Vukadina".
Kao zasebna knjiga - pod definitivnim naslovom „Vukadin" prvi put je odštampan 1903. godine. U „Vukadinu" su prikazana tri socijalna (društvena) sloja u Srbiji osamdesetih godina XIX veka: (1) seljaštvo, (2) palanačka čaršija (koju su sačinjavali trgovčići i sitne zanatlije) i (3) sloj sitne birokratije - razni činovničići, pisari koji tokom čitavog radnog veka samo prepisuju akta i rešenja.