Posto se prethodni blog uglavnom pretvorio u pisanje o krkanluku, djakonijama i kako se sta sprema, sto mozda i nije lose, jesti se mora, evo nekih svezih zapazanja.
Popodne sam bila u jednom od najstarijih beogradskih kineskih restorana.Nalazi se u samom centru i pretpostavljam da znate o kom je rec. Nije vazan sam restoran nego atmosfera koja mi je vrlo prijala.
Hrana je bila za koju nijansu razlicita od ponude u Srbiji i drugacija od one koju ja najvise volim kad pricamo o kineskoj, ali vrlo lepo servirana, za one koji vole ljuto, odusevili bi se.
E sad onaj deo o kome se retko razmislja. Da, vole ljudi iz daleka da probaju lokalnu hranu, pljeskavice, podvarak, sarme,bureke, ali u nekom trenutku ih drmne nostalgija i zele da se pomalo vrate onome sto jedu kod kuce. Restoran je bio prepun azijata, japanaca, kineza, ali videh i neke engleze koji su proucavali meni. Nosila sam brdo onog sto se nije ni taklo kuci, kesa je imala ime i adresu restorana.Kosooka gospoda u odelima,ocigledno na proputovanju kroz grad me zaustavila na tren da prepise lokaciju. Kao sto bi neko nas mozda pomislio negde daleko od Srbije jeduci lokalne specijalite:" Ma sve je ovo super, al' dajte vi meni porciju corbastog pasulja."
Atmosfera danas je bila kao da se nalazim u nekom divnom gradu gde je sve mirno, gde nema urlanja, bacanja djubreta. Na stolu zacini u saksiji. Ljudi koji su prolazili pored baste restorana su bili ili neke stare beogradske bake sa sesirima ili mladji svet koji je pricao raznorazne jezike. Protutnjale su u brzini i izvesne dame srednjih godina kao iz reklama za kafu, trazile mesto da sednu.
Vracala sam se kuci polako, setala kroz uske ulice sa nikad potpuno sredjenim fasadama ali sa cvecem na terasama i ponovo posmatrala ljude. Jedna stara beogradska kafana, prepuna basta, svi odusevljeno klopaju, sarmice od vinove loze ili neko meso.
Zvoni telefon, zovu me moji da pitaju kad dolazim kuci.Znaju da stize nesto ukusno u kutijama.
To je Beograd koji povremeno vidim i kome se uvek obradujem. Sa mnom je delio misljenje zalutali mesanac labradora i recimo pudle, terijera,koji je ocekivao neki zalogaj izmedju stolova. Nije bio navalentan. Pravi gospodin pas, stanovnik najuzeg centra i verovatno verni zastitnik jednog od skrivenih beogradskih dvorista.