Da li znate da postoji pogled na shumu, u jednom delu Novog Beograda, izmedju zgrada i solitera. Znate li da se nekad video i deo Dunava dok nisu izgradjene neke nove zgrade. Cuvam taj deo kao relikviju i san i mnoga jutra pocinju mi gledanjem u tom pravcu.
Juce pricam sa drugaricom koliko nam znaci to parce neba i zeleni pojas u daljini. Pijem caj, pustim muziku koja mi prija i kao da gledam pejzaz koji je dusu dao da ga neki slikar "ukrade" i smesti na platno.
Dva puta mi se desilo da deo zelenog pojasa sasvim slucajno prepoznam iz detinjstva.
Jednom na slici u nekadasnjem stanu mog divnog rodjaka u Londonu. Pejzaz bez kuca i ograda, ali tako blizak i poznat, sa rekom koja protice. Daleko od setnje i svetlosti svitaca pred spavanje u ramu slike koju nosim u mislima i dusi.
Drugi put, opet London, jedna livada, park i staza. Nigde oznaka, nigde neceg po cemu bi bila drugacija od drugih, slicnih. A ja znam, jednostavno znam, tu sam nekad davno prosla kao mala.Okrenem se i vidim upravo to-oznaku. Kupolu kao prolaz gde je savijeno drvece i pravi taj oblik.Setim se svega, baba-tetke koja zvizdi, kotrljanja niz jedno brdo sestre i mene.
I onda opet vratim pogled na drvece koje krije Dunav u daljini i uzivam u tihom subotnjem jutru koje lici na nedeljno.