Kako mine zima i kontinentalni ljudski stvorovi počnu da se razgolićuju na prvim slutnjama sunca, u njima se javlja potreba za slanom vodom širih razmera. U to ime već sa prvim visibabama galopiraju u hramove turističkih ponuda ili sami počinju sebi da traže mesta putem internetske tehnike i tehnologije.
Kao i svi, tako se i gradjani Srbije osvrću oko sebe, merkajući gde bi mogli da napipaju najbliže more. Jadransko se nekako udaljilo, do njegovog južnog dela valja proći drumom koji bi mogao da učestvuje u onim rijalitijima opstanka u divljini ili sesti na voz godinu dana ranije, ne bi li se istim gudurama stiglo taman idućeg leta.
Ipak, statistike pokazuju da se najveći broj srpskih državljana opredeljuje za mađarsko more. Ono je toplo, plavo, lepo skoro kao srpsko more, cene su povoljne, domaćini gostoprimljivi, Mađarska je odmah tu preko plitkog tanjira ravnice, ukratko – nema bolje. Zato se već početkom leta zakrči jedini granični prelaz koji Srbija ima, Horgoš. Tog trena iz busije iskače kolega Toni Bedalov i počinje da izveštava bar 795 puta dnevno, 25 dana u nedelji. Sa granicom iza ledja, autoputem, nadvožnjakom, na suncu, u hladu, Horgošem svakako i ako to zahteva situacija nabrajanjem rezervnih graničnih prelaza u okolini...Horgoša, naravno. Zato ja, čim se probudim u vreme leta, prvo pomislim kako li je na Horgošu, sa čijim imenom na usnama uveče padam u san i u snu ga gostim.
To što su neki gradjani Srbije rešili da na sever odu prelazeći preko graničnog prelaza Batrovci ili da idu na jug, što je mnogo masovnija pojava, preko srpsko-makedonskih graničnih prelaza, možda i srpsko-bugarskih, to je njihov problem, jer tamo nema Horgoša. Zbog toga odatle izveštavanja nema, niti se zna šta se tamo uopšte dešava, a i što bi? Je l tamo Horgoš? Nije. Tačka. Ko im je kriv što čekaju satima u kolonama, trebalo je lepo da idu na jug preko Horgoša, onda bi bar znali šta ih čeka.
Uzmimo na primer mene koja, sticajem geografskih okolnosti i razuđenosti porodice, putujem svakih dve do tri nedelje na sever, na sunčanu stranu Alpa. Ignorišući Horgoš. Što me košta toliko kopanja za informacijama o stanju na Batrovcima da bih pre našla uranijum u Čuburskom parku. Zbog čega mi se već nekoliko puta desilo, u praznična i raspust-vremena da zbog nespominjanja Batrovaca poverujem da je tamo stanje normalno, za razliku od uvek aktuelnog Horgoša. Zahvaljujući tome sam provela sate u kolonama, sa ljudima koji su se već toliko zbližili čekajućim vremenom da su bili na rubu da se organizuju, teritorijalno uzurpiraju okolne šume, i proglase svoj kontinent. Tako bar ne bi morali da prelaze granicu i čekaju dizanje hrvatskog sustava koji pada tako da je to prosto čudo jedno. Ume i na pola da padne, tj. u pola granične kućice internetski sustav radi, a u drugoj polovini uvenuo, ne mrda.
Jeste, sutra treba da krenem ka moru. Moja je greška što se nisam odlučila za more u Mađarskoj, nego me đavo naveo da se neosnovano opredelim za grčko. Prošlog petka su autobusi na srpsko-makedonskoj granici, u oba pravca, čekali po četiri sata. Šta li se ovih dana na toj granici koje nema, jer Horgoš je jedini, dešava samo dragi bog zna. Zna i neće da izveštava o tome. Zinat. Meni i svim brojnim srpskim državljanima koji ne prelazimo granicu gde on zapoveda – na Horgošu.