Sedim sinoć, ovde , u Prištini u restoranu, jedem odličnu hranu ( lepinja, salata ,Elbasan tava, Mantija , vrlo slično onom što smo u Mostaru zvali burerdžike ) i pijem dobro vino ( kosovski Stone Castle Chardonay ).
I pričam sa kosovskim Albancem.
Jako fini covek.
Ceo dan smo pričali samo o poslu i sada opušteno pričamo o svemu i svačemu.
I kad nas priča navede na skijanje, ja upitam “ Jel ides na Brezovicu”. Moram da priznam da ja baš nisam familijaran sa detaljima kosovske nacionalne geogfrafije.
I on mi odgovori “ Odem ja tamo, mada tamo žive uglavnom Srbi, i nikada nemam problema, ali kada želim da odem na skijanje idem u Sloveniju ili Austriju. Jer se u Brezovici nista ne gradi. Svi nesto čekaju”.
I onda zastane na par minuta i kaže mi “ Znaš, bez teritorija koje su pod srpskom kontrolom Kosovo nije sustainable zemlja. Na severu Kosova, na Brezovici i ostalim delovima su najbolji resursi, mi moramo zajedno da nadjemo rešenje.”
I nakon još nekoliko trenutaka ćutanja dodaje “ Ako ne nadjemo dogovor, verovatno najbolje rešenje je da se deo Kosova pod kontrolom Albanaca pripoji Albaniji.”
Pa , pregovarajte, rekoh ja.
Po.
********************************************
Možda je ovo, a možda nije mišljenje većine kosovskih Albanaca.
Pišem ovaj post kao moj doprinos unutrašnjem dijalogu na koga je pozvao Predsednik Vucić,
Kad je pozivao na unutrašnji dijalog Predsednik Vucic je rekao “ Da bismo postigli dobar dogovor svako mora nesto da izgubi”.
Mislim da je to totalno pogrešno, da bismo dobili dobar dogovor svako nešto mora da dobije.
Zadržavanjem sadašnjeg stanja ljudi sa obe strane stalno gube.
Osim bandi vucibatina sa obe strane koje se basnoslovno bogate sa svakim danom koji prolazi.