БУЛАТОВИЋ О РАТУ, СЛАВИ И ПОРНОГРАФИЈИ
Старе дискете... Шта је на њима? Проверио сам прву гомилу док оне, стари комп и порт за дискете још раде и нашао текст који, вероватно, није објављен, осим у сабраним делима Миодрага Булатовића (ако су објављена). Текст је из 1998 – 1999. године, па је непознати деда или прадеда неким каснијим текстовима у којима је рат еротска бурлеска а Булатовићев јунак антихеројски Марко Краљевић, Швејк, Раблеовски лик па и нека врста модерног Дон Кихота.
"Kako su nastale Bulatoviceve 'Beleske o HEROJU NA MAGARCU'"
(Из електронског часописа “Kritika.etc“ – снимљено на Интернету 1998-1999. godine)
Rukopis romana Heroj na magarcu Bulatovic je zavrsio u prolece 1964. godine. U pismu
svom engleskom prevodiocu E. D. Goyu, pisanom 14. maja 1964, Bulatovic pise i o svojim
raspolozenjima posle zavrsetka romana: "Tako zelim s vama da govorim. Sad imamo vremena,
roman je gotov, tuzan sam sto sam se rastao sa tako velikim brojem licnosti koje sam voleo
tokom tri godine. Mnogo sam patio, mnogo bio boestan, ali je jedan ogromni posao bacen pod
noge. Sad hocu samo da spavam, da zivim, i da zaboravim da sam ikad u zivotu drzao olovku u
ruci." (Bulatoviceva pisma Goyu objavljena su u Letopisu Matice srpske, knj. 451, sv. 2,
februar 1998, str. 317-359.)
U istom pismu Bulatovic je poslao "Beleske" koje ovde
objavljujemo. "Rec je o sinopsisu koji vam saljem", pise Bulatovic. "Iz Macmillana hitno traze
taj tekst na engleskom. Platice koliko god zelite, i povrh svega onoliko koliko im ja kazem. Ako
uopste nadjete snage i vremena, prevedite to odmah. Od toga zavisi plasman knjige, razume se i
izbor prevodioca".
U pismu pisanom 28. maja 1964. u Parizu, Bulatovic obavestava Goya: "Heroj na magarcu
ovde primljen! Bez ikakvih teskoca, sasvim je lako primljen: dosao sam i stavio rukopis na sto!
Procitali smo svi skupa sinopsis i odmah se dogovorili o ostalim tehnickim pitanjima".
Istovremeno ga podseca na prevodjenje sinopsisa na engleski. Da je Goy taj posao brzo obavio
saznajemo iz Bulatovicevog pisma poslatog 15. juna iz Minhena: "Prevod sinopsisa stigao,
otputovao, bicete isplaceni odmah".
Bulatovicev originalni tekst, od cetrnaest kucanih strana s proredom, sacuvan je u Goyevoj
prepisci, dok je prevod na engleski izgubljen. Roman Heroj na magarcu objavljen je, u
Goyevom prevodu, 1966. godine u izdanju izdavacke kuce Secker & Warburg u Engleskoj, a
tek 1969. u SAD, kod izdavaca New American Library.
Dusan Puvacic
MIODRAG BULATOVIC
BELESKE O HEROJU NA MAGARCU
Petak, posle rata
Postojao je jednom moj zavicaj: malo crnogorsko mesto sa jednom pravoslavnom crkvom i
jednom dzamijom. U to vreme imao sam 11, 12 ili 13 godina, a Crna Gora je bila puna zelenih
italijanskih uniformi. Italijani su se ponosili hrabroscu svoje divizije "Venezia" a mi seljaci
kupovali smo od njih odela i oruzja u ogromnim kolicinama. Pominjane su i druge divizije, ali
ovog trenutka Beleske o HEROJU NA MAGARCU vezujem sva moja secanja na neke vojnike
i oficire "Venezie".
Bili su to mahom dobri momci i pored slatkog ziviota i pevanja na koje nikako nisu mogli da se
naviknu moji zemljaci, stalno su pominjali kraj rata i zivot u obozavanoj Italiji, punoj tresanja i
okatih devojaka. Ali hteo bih da za trenutak zaustavim ta secanja i da vam ispricam kako sam
jednog petka posle rata, misleci da sam zaboravio zelene dvoroge kape i neumorne pevace sa
cizmarskog poluostrva, u sumu nasao jednu malu stvar koja me je duboko uzbudila, potresla, a
zatim i inspirisala na jedan ozbiljan, tezak, ali za mene izuzetno zanimljiv literarni poduhvat.
Pietro Portulu, zvani Sardo
Bila je to vojnicka porcija od aluminijuma. Izresetanu mecima, ulubljenu i bez kasike, odneo
sam je kuci i stavio je meu knjige koje sam voleo. Posle sam je dugo prao, jer sam mislio da je
krvava. Ali na njoj je pisalo PIETRO PORTULU. Tako gde se nekad nalazio datum rodjenja,
sada je bila rupa od kursuma. Danima i nocima gledao sam tu porciju. Vise me uzbudjivala od
brojnih ljudskih lobanja kojima smo se igrali kao slemovima: lobanja i slemova bilo je tako
mnogo da smo od njih pravili smesne kule. Ali su samo ta porcija i njen nekadasnji vlasnik
nastanjivali moje oci i snove. Ko je Pietro Portulu, i da li je preziveo svoju prisilnu militaristicku
avanturu na Balkanu? Odakle je i da li zna da mu je porcija, iako bez kasike, jos ziva i da ce jos
dugo ziveti medju knjigama?
Tih godina pocinjao sam da pisem i puno stranica bilo je posveceno mom slucajnom i zaista
gorkom trofeju. Hteo sam da preko Medjunarodnog crvenog krsta trazim adresu vojnika Pietra
Portulua. Nije mi uspelo. Napisao sam duzu novelu "Crn" koja je usla u moju prvu knjigu
Djavoli dolaze. Adresu Pietra Portulua nisam mogao dobiti ni mnogo godina kasnije, u Italiji.
Samo su mi rekli da po prezimenu mora biti sa Sardinije. Dakle, Pietro Portulu je Sardo: bio je
to podatak koji sam odmah zapamtio.
Nisam vise pisao o Talijanima, iako sam se spremao da jednom ozbiljno obradim tu materiju.
Zaokupljale su me neke druge teme, a divizija "Venezia" na cijem je celu stajao Pietro Portulu sa
porcijom krvavih ivica, morali su cekati pogodniji trenutak i sasvim odmornog autora.
Postojali su i drugi
Preko Portulua dosao sam i do drugih. Putovao sam i po Jugoslaviji i po Italiji i sakupljao
materijale za roman kome sam odavno dao naslov: HEROJ NA MAGARCU. Ali taj HEROJ nije
Sardo, vec jedan drugi covek, Pietrov prijatelj i Crnogorac cudnog imena i prezimena:
GRUBAN MALIC. Zapamtite tu licnost; taj mali covek, po mnogo cemu slican Pietru i drugima,
hteo je da likvidira celu diviziju "Venezia", a zatim i sve postojece vojne efektive Italije i njenih
saveznika. Sakupio sam, dakle, mnogo originalnih materijala: italijanskih novina Duceove
epohe, fotografija, pisama, naredbi, izvestaja i mnogo nostalgicnih i pornografskih pesama. Moj
sto kao i zidovi sobe u kojoj sam ziveo bili su pretrpani militaristickim i pornografskim obiljem
od koga se jedino meni nije dizala kosa na glavi. Sve to trebalo je da bude pozadina, fon na
kome ce se videti i kretati vec pomenuti Gruban Malic i drugi heroji.
Gotovo bih rekao da je roman poceo sam da se pise. Odjednom sam zaboravio sve postojece
materijale (sve izuzev skarednih pesmica koje pevusim i danas dok pisem ove beleske, i dok
gledam vec zavrseni roman!), i poceo da nizem svoja secanja i svoje snove.
Od cega da pocnem? I kako da pocnem? Nikada nisam uspeo da lepo prepricam jedan roman,
a kako cu izneti sadrzaj knjige koja me mucila pune tri godine, a zatim bacila u apatiju i
bolesnicku postelju. Jedino sto mogu reci je da je ovo roman akcije, roman sa takozvanim
glavnim junakom, knjiga cija radnja traje mesec ili dva... i najzad, knjiga koja pored Grubana
Malica ima jos puno glavnih junaka, pet velikih poglavlja i pet stotina stranica.
Izazivac divizije "Venezia"
Maliceva biografija je izuzetna: spomenucu samo da je nahoce, da ga je zaboravila ili namerno
ostavila nasred puta neka cirkuska druzina. Podizali su ga pravoslavni pop Vukic i hodza, -
obojica ce docnije postati Malicevi najveci neprijatelji. Trideset i tri godine imao je taj mali,
neugledni i smesni covek kada su italijanske okupacione trupe usle u Crnu Goru i u gradic na
cijem se trgu dogadjaju gotovo sve scene romana. Dakle, na dan ulaska Talijana u Crnu Goru,
Malic otvara malu kafanu, neku vrstu svratista. Snabdeva vojsku i graanstvo alkoholom,
pornografskim materijalima svih vrsta i nekim cudnim albanskim lekom protiv zaceca. Postaje
problem gradica. Pravoslavni pop Vukic, hodza i glavni mesni spijun Mustafa Agic (kome u
romanu na racun levoga raste desno uvo, kako bi na kraju knjige dostiglo velicinu gramofonske
skoljke) odlaze vise puta kod komandanta grada, pukovnika Spartaca Allegrettia, sa molbom da
se najveci crnogorski pornografista, Gruban Malic, za kaznu kastrira, ili protera na dozivotno
progonstvo u Albaniju, ili obesi za noge.
Veseli, dlakavi, debeli Spartaco Allegretti koji je rat shvatio kao gimnastiku i slatki zivot (dolce
vita) i koji tako reci i ne izlazi iz kreveta mesne egzoticne lepotice Marike, energicno odbija da
kazni Malica. On tvrdi da Talijani nisu u stanju da jednog muskarca, makar on bio i komunista,
podvrgnu tako surovoj kazni. Deputacija ostaje uzasnuta.
Malic jednom primeti da su njegovi "specijaliteti" zavijeni lecima u kojima se "narodi Crne
Gore i porobljene Evrope pozivaju da zadaju poslednji udarac fasizmu koji je na izdisaju..."
Malic ubrzo postaje "veliki revolucionar i neustrasivi borac protivu Talijana pod cijim jarmom
stenje pola zemljine kugle." Delegacija odlazi Allegrettiju, pop Vukic pada u nesvest kad god se
izgovori rec komunizam tako da ga sest vojnika mora dizati, hodzica place i trazi najdrasticniju
kaznu, a desno uvo Mustafe Agica raste i sve efektnije prima razne signale iz svemira. Pukovnik
odbija da kazni Malica i izjavljuje da mu je sve simpaticniji.
Tu negde i pocinje tragikomicna Maliceva drama. Malic je u medjuvremenu tako "crven i
revolucionaran" da vojsci drzi govore i predlaze im da idu kucama. Umesto da ga streljaju,
vojnici se sa njim slazu i uzvikuju da zive Crna Gora i njen vodja Gruban Malic. Malic iz
"politicih razloga" zatvara svoju radnju, poziva pukovnika Allegrettija da sa celom divizijom
"Venezia" predje na "nasu, komunisticku stranu". Kad mu seksom i gimnastikom obuzeti
Allegretti pismeno odgovara da ne prihvata njegove pozive, pa cak ni predaju, Malic pocinje da
dobija nervne napade: on svuda drzi antifasisticke govore, rastura letke, vrbuje pijane i zbunjene
vojnike za Pokret. Ali hapsenja nema.
Malica nocu posecuju neki misteriozni ljudi, u stvari kockari, i traze od njega novac za Pokret
"koji je opet u finansijskoj krizi". Malic im daje svu zaradu, pa cak i deo ustedjevine. Neobicni
nocni gosti, Ridji i Debeli, odlazeci, upozoravaju ga da cuva glavu i da ne nasrce direktno na
"fasisticke cevi", sto Malic zeli.
Ridji i Debeli bice i protiv toga da Malic bezi iz grada, na slobodnu teritoriju. Jer ko ce Pokretu
obezbedjivati sredstva. Ridji i Debeli (oni cak ni nocu ne skidaju crne naocari, "jer revolucionari
cak ni u krevetu ne smeju biti bez crnih naocara niti smeju da se raskomote...") saznaju da kod
Malica dolaze i neki drugi "revolucionari", predstavnici Obavestajnog odeljenja Petsto prve
crnogorske armije. Uzasnuti su: manje je novaca za Pokret, a Malic odlazi van zica da pomogne
"slobodi koja krvari"; on vec ima i sastanak u stabu Petsto prve, gde ga i cin ocekuje.
Ali planirano bekstvo Malicu ne uspeva. Pozdravivsi se gotovo sa celim gradom, sa vojnicima
i lakim devojkama kojih u ovoj knjizi ima na stotine, Malic potpuno naoruzan, stize na glavni
izlaz. Pracen radoznalom gomilom mestana i vojske, i pretovaren municijom i oruzjem, on ne
moze da preskoci zicanu ogradu. I pre no sto je Mustafa Agic stupio u akciju sa svojim
klempavim agentima i psima, stize od pukovnika Allegrettija naredjenje da se Malicu oprasta
zivot, odobri bekstvo i zeli mnogo uspeha u stabu Petsto prve crnogorske armije.
Placuci sto ga ni ovoga puta nisu uzeli ozbiljno, i sto nisu pucali na njega, Malic napusta
gradic. Rastavsi se od vojnika i oficira koji su ga pozdravljali, moleci ga da im pise, on u
polutami i sumarku sretne ranjenog seljaka. Dogovor je bio kratak: Malic treba da zapali fitilj
koji ce vatru odvesti do dinamita. Most leti u vazduh, a Malic ne uspeva da ranjenika zivog
prenese na drugu obalu.
Dok je ziveo pod fasizmom, Malic nije ni slutio sta ce mu se dogoditi u planinama. Nailazi na
neku partizansku jedinicu, misleci da je u stabu Petsto prve. Uvereni da je neki spijun, seljaci ga
hapse. On bezi, razocaran i osramocen ko zna koji put otkad se stavio na stranu "probudjene
Crne Gore i Evrope koja se oslobadja Talijana".
Avanture mog smesnog nesrecnika nizu se tako reci filmskom brzinom.
Rodjenog militaristu nece nikakva vojska, cak ni dezerteri. I njemu ne ostaje nista drugo, no da,
kupivsi zelenu sumarsku bluzu (jer podseca na vojnicku uniformu!), i unapredivsi se u
partizanskog potporucnika, kod seoskih udovica trazi stab Petsto prve i utociste. Kod Marije,
prve udovice, zivi jedno vreme i prica joj o tome kako je izgubio jedinicu. Hrane ga njeni sincici
- kleptomani. Nezadovoljan cinovima i "izvestajima sa frontova" i primetivsi da se u blizini
ulogorila neka partizanska brigada, Malic napusta Mariju. U susednom selu vec je kapetan, a
nova udovica, Ana, sa jednim plavim okom i zecjom usnom, jos zaljubljenija i ludja od Marije. I
jednoj i drugoj detaljno je objasnjavao za sta se bori i sta ce biti kad dodje komunizam: na prvom
mestu nece biti Talijana, nece ih biti cak ni u Italiji.
Saznavsi da su Aninog muza ubili komunisti, Malic posle dirljive scene sa jednim malim
pravoslavnim popom (koji ima dvanaestoro vanbracne dece!) napusta selo. Naoruzan i
dekorisan medaljama koje je jos uzeo od Marije (najmladji Marijin sin snabdeo ga je sa mnogo
crnogorskih, austro-ugarskih, starih ruskih i italijanskih medalja), i obecavajuci da ce se malom
popu i Ani osvetiti za "istorijsku prevaru" (jeo je izdajnicku hranu!), on se pojavljuje u trecem
selu.
Tamo, na groblju, hvataju ga seljaci. Hvataju ga bas u trenutku kad je desetini staraca, koji su
kopali jamu za svoje izginule sinove i unuke, objasnjavao kako treba odmah da pocnu sa
sportskim vezbama. "Sloboda dolazi, starci moji, i treba biti ocelicen... Slobodu treba izdrzati..."
Malica upravo hvata neki Masan Popovic koga je on, susrevsi ga dole u gradu, dugo plasio
svojim "agentima". Sa Popovicem su i Ana i Marija, obe zagrljene i trudne, mali kleptomani,
pravoslavni pop, ne visi od metra i sezdeset, pa cak i cuvena pukovnikova odnosno generalova
lepotica Marika. Izjavljujuci Popovicu da je pobegla odozdo "zbog tezine fasizma, i sa zeljom
da se poda necemu vaznom kao sto je komunizam", Marika optuzuje Malica da je bio u
najtesnjim odnosima sa komandantom Spartacom Allegrettijem koji mu je i osigurao miran
izlazak.
Masan Popovic odbija da razoruza Malica koji to odmah predlaze, uzdajuci se da ce jos danas
pronaci Ridjeg i Debelog ili drugove iz Petsto prve armije. Sprovodeci ga u gradic, Masan
Popovic dugo mu je objasnjavao da toliko armija nema ni Rusija a kamoli Crna Gora. "Imamo mi
i vise armija", odgovorio je Malic, "ali ih drzimo u dubokoj tajnosti".
Uvredjen sto Popovic nije hteo da ga razoruza i razaluje i nesrecan sto ce u gradic uci zajedno
sa "jednom fasistickom bludnicom... kojoj je i sada cilj da me posvadja sa Pokretom", Malic
gorko place i trazi od Popovica da ga veze. Posle mnogo molbi Masan na to pristane i
simbolicno mu vezuje ruke kanapom. Ali Malic nije zadovoljan: on trazi da u gradic ne udje
peske vec na magarcu koga pokraj njih vodi neki siromasni seljak. Masan Popovic i na to
pristaje; tim pre sto su to od njega, brisuci jedna drugoj suze, zahtevale Ana i Marija: "Pusti ga da
uzjase, Masane... nas biser, nas kapetan..."
U gradicu nema vise divizije "Venezia". Malica provode preko izrovanog trga sa prevrnutim
tenkicem i prelomljenim jarbolom na kome se preko dve godine vila italijanska zastava. On nece
videti ni svoju opustosenu radnjicu, kao ni gomile letaka u kojima se stanovnistvo Crne Gore
poziva da zivog ili mrtvog u Komandu donese "najveceg komunisticog kriminalca... rusioca
mostova... ruskog tenkistu i americkog bombardera, cirkusko-umetnickog porekla... coveka cija
je glava ucenjena sa sto hiljada nasih lira u zlatu i u gotovom..." Praceni gomilom sveta on ce
proci kroz gradic i nece znati kakve je sve napore ulagala Komanda od dana kada je "pobegao"
i istinski srusio "najvazniji italijanski most". Nece videti ni svoju radnjicu, ni svoje crvene
recenice kojima je nekaznjem i ponizen izazivao diviziju "Venezia". Ne verujuci mu, odvesce ga
u neki podrum, sa Marikom koju je mrzeo uglavnom zato sto je, spavajuci sa pukovnikom,
generalom i drugima "izdala Crnu Goru, opstu stvar i komunizam koji je nemoguce zaustaviti".
Dok ga sprovode, i dok neko uzvikuje: "Evo Malica, opet ce neko zlo... koje ordenje... Rus,
pravi Rus!", on oseca da je pobednik, da je na generalskom konju, i da to sto je svezan vec nesto
znaci. Placuci pokazuje svoje "opasne" ruke i veruje da ce pronaci stab svoje Petsto prve armije
cije je Obavestajno odeljenje dugo snabdevao vaznim podacima, novcem, alkoholom i raznim
pornografskim materijalima. Za njim, u zatvor, idu trudne seoske udovice, neshvatljivo daroviti
Marijini sinovi - kleptomani, pa cak i siroti seljak na cijem magarcu Malic trijumfuje.
Antonio Peduto - moj dvojnik i Malicev prijatelj
Malicevim porazom ne zavrsava se knjiga. Kraj daje Antonio Peduto, ridji i pegavi major koji
od samog pocetka romana pise knjigu o italijanskim vojnim pohodima kroz istoriju. Njegova
knjiga zove se VREME SRAMA. Taj uvek uzburkani, razocarani covek, inace pravi heroj i
boem, opisuje licnosti kojima se i ja bavim na pet stotina stranica, narocito Malicem. Njegova
teza da su "rat, slava i pornografija jedno te isto", osnovni je lajtmotiv i moje i njegove knjige. "I
meni je zao sto za jedan pojam imamo tri reci", kaze on generalu Besti, najsmesnijoj licnosti moje
knjige. Giovanni Besta, Conte di Tirano, usred leta dosao je u Crnu Goru sa 11 kofera, sa
skijama, sa spravom za hvatanje leptirova, sa torbama i dzepovima punim zenkog vesa...
Dakle, moj dvojnik i licnost kakvu jos nisam uspeo da stvorim (a mozda cu o njemu, jednoga
dana, posebno knjigu da napisem) menja Malicev kraj. On Malica izvodi iz zatvora u kome se
nalaze Marika, hodzica, pop Vukic, Mustafa Agic sa gigantskim desnim uvom, pa cak i
"revolucionari" Ridji i Debeli. Peduto tvrdi da je Malic zasluzio tezi kraj, da je sramno zatvoriti u
istu jamu "najveceg militaristu svih vremena", i gomilu prevaranata i drugog mesnog sljama. Da
bi od Malica napravio junaka svetskih razmera, Peduti ga nagovara da se obesi. Malic to i cini u
jednom periferijskom kokosarniku. Ali Antonio Peduto jos nije zadovoljan: on u ime generala
Beste, pukovnika Allegrettija i svoje licno, pise pobunjenim narodima Crne Gore i Evrope zasto
su morali ubiti "najopasnijeg neprijatelja italijanske rase i covecanstva". Antonio ce napraviti i
spisak stvari koje su kod njega, Malica pronaene, i zbog kojih je morao biti obesen.
Po Pedutiju, dakle, Malic ulazi u legendu. Malic vise nije samo moja, crnogorska ili samo
evropska licnost - on prerasta sve postojece okvire i postaje vodja pobunjenih "kontinenata".
Ali Antonio, "ridji i zluradi pas", nije samo ubio Malica. On je osudio na ruznu smrt i jos neke
ljude. Pomenucu samo Salvatore Paolonea. On cuva tenkic puna dva meseca. Smena ne dolazi.
"Ostaces tu... moj nakazni andjele iz Calabrije... jer i ti si jedna od mojih metafora... metafora
zla..." Vojniku od tuge puska raste i na kraju doseze visinu i debljinu hrasta. Vojnik puza uz nju i
stalno peva o devojci iz Bologne: on zeli medju njene noge da se zavuce, da ide gore i u
skoljku gde ce drhcuci sacekati kraj rata. Bolognesina, vojnikovo "sunce i meso sa severa",
pominje se od pocetka knjige. Bila je to prva ljubav Augusta Napolitana, neumornog gitariste i
pornografiste koga crnokosuljasi gaze motociklima na seoskom putu, jer je odbio da peva
poznate i oficijelne pesme o Duceu. Umiruci, Augusto Napolitano priznaje sebi da Bolognesina
nije postojala i da je samo o njoj pevao. Posle Augustove smrti, nesrecni vojnik iskraj tenka
preuzima "devojku svoga brata iz Napulja, svog nezaboravnog Augustina..." i peva o njoj do
svoje grozne smrti: "Tebi cu odsad umesto Madone da se molim... ti koja si sva od plavih ociju... I cije ce mleko potopiti pola Italije... zato me pusti medju tvoja kolena, i ne zameri mi sto sam
ovako kriv, i jadan, i zapusten..."
Roman se zavrsio. Osmog septembra 1943. General je proklamovao delimicnu kapitulaciju:
"Jer rat smo, kao i uvek, izgubili na vojnickom planu..." General bezi sa jednom rimskom
prostitutkom: Romana je dosla cak iz Grcke da ga spase, puna je zlata i sigurna je da ce oboje
stici u Via dei Serpenti, nedaleko od Vatikana, jer ona ima "rudnik zlata i radio-stanicu medju
nogama..." Seljaci demoliraju i poslednje ostatke italijanske militaristicke okupacije. Od
Salvatoreove puske misle da je hrast. Najzad spaze jadnog Paolonea gore, ispod samog
bajoneta, koji je usijan i koji zuji u nebo. Zovu ga da sidje, nude mu hleba i sira. Veciti vojnik
cuva pusku i tenk. Seljaci mu odrube glavu, bace je psima, a topovsku cev njegovog tenkica
zavezu u cvor.
"Ne znam da li da te zalim ili ne, moj Calabrese", rekao je odmah posle toga Peduto. "Ubio sam
te da bih te opevao... ti si moja najlepsa metafora... a sta je tvoja glava prema jednoj metafori?!"
Na slican nacin Peduto ce ubiti i samog sebe. Odbice da se povlaci sa generalom i njegovom
Romanom, sa pukovnikom i njegovim adjutantom i lopovom Turiddu Barbagallom (koji sa
hodzinom zenom ima sina) i koji je seljacima prodao mnogo mazgi, municije i oruzja, a najzad i
jedan top. Povlaceci se sam, Antonio Peduto rastaje se i sa kornjacom koju nosi jos iz Grcke
("Sad idi sa jagodama na oklopu, mala moja ortodosa... i cekaj me u Via dei Serpenti, nedaleko
od Vatikana... Tamo je moje mesto... tamo cu klijentima pricati o nasim osvajanjima, pokazivati
im moje ordenje... hocu da na jednom mestu opet vidim rat, slavu i pornografiju...").
Antonio Peduto, sasvim pijan i razocaran, ostaje zapleten u kupine, kraj puta. "Sada sam
najbespomocniji vojnik divizije 'Venezia' i nicega sem rukopisa VREME SRAMA kod mene
opasnog nema." Gledajuci smesni debakl svoje vojske, i gomile seljaka koji nadiru, on se dugo
izvinjava "sto je na jedno mesto skupio toliko prljavstine i bede. Naricuci, na oba nasa naroda
bacio sam se smradnim blatom... Izvinjavam se u ime divizije 'Venezia' i 'Murge' koje se zajedno
povlace, ako hocete i u ime mog dobrog pornografskog naroda, u ime ulice Zmija, nedaleko od
Vatikana, gde su se proslavile generalova Romana, jedna moja sestra i puno jos devojaka koje
sam, dok sam mlad i cist bio, voleo i trovao... U ime mojih dedova, vanbracnih sinova i kceri..."
On ostaje u kupinama. "Ja sam poginuo", kaze on.
I drugo
Hteo bih da vam pricam o drugima. Jer sam u ovom rezimeu pomenuo samo neke koji su mi se
ucinili najvaznijima. Pisao bih do sutra, po Augustu Napolitanu, koji je po celoj mojoj knjizi
posejao svoje porcherie, i koji je mnogo plakao za nepostojecom Bolognesinom. Kada sam ga
ubio na drumu osetio sam vrtoglavicu. Augusto negde u pocetku peva "O povero, o povero, o
povero Montenegro". Njegovoj pesmi Salvatore ce izmeniti reci i pri samom kraju, grebuci tenk
umesto gitare, i zagrcati: "O povera, o povera, o povera Italiaaa."
Zeleo bih da vam pricam o ogromnom Rasku, gluvonemom bradonji koga Talijani hapse
misleci da je on Vuk Vukovic, glavni organizator otpora u Crnoj Gori i na Balkanu; a zatim i o
malom Ninnu Bottoniju koji ga je ubio. Kako da vam ne pomenem kapetana Lorenza
Fioravantija, pijanog dzina koji zbog denunciranja davi svog kolegu Vitoria Brambillu i bezi u
sumu, "ka ljudima koje sam u pocetku mnogo ubijao". I njegov, Lorenzov kraj je uzasan;
podivljalog su ga seljaci usred zita isekli na komade a onda ga, viknuvsi "Sad putuj, Taliano",
bacili u provaliju. Nisam imao srca ni da osudim nesrecnog denuncijanta Brambillu, zaljubljenog
u Mariku koja ne izlazi iz pukovnikovog, odnosno generalovog kreveta. Zatim general Besta za
koga zaista nema vise prostora!
Sto se vise blizi kraj ovog sinopsisa, to postajem sve tuzniji: prepricavajuci svoju knjigu, nisam
uspeo da pomenem mnoge ljude koje sam opisivao i voleo tri pune godine. Nisam siguran ni da
sam bio dovoljno jasan - nema teze stvari od interpretiranja sopstvenog dela. Tim pre sto ne
volim uopstavanja, niti donosenje bilo kakvih brzih zakljucaka.
A posebno mi je zao sto ne mogu da govorim o ljubavi koja je glavni motiv ove knjige. Reci cu
samo da sam ljubavi prilazio bez predrasuda, da ima mnogo scena koje se mnogima cine
drasticne a meni lirske, da seks u ovoj knjizi nije nikakva lezerna egzaltacija vec vise tragika.
Nadam se da cu biti shvacen.
Beograd, 1964.
Из електронског часописа “Kritika.etc“ – 1998-1999. godine