Gradovi su poput ljudi. Funkcionišu, manje-više, na isti način, svi imaju sličan sadržaj, ljude, zgrade, puteve, parkove, reke, ali ipak svaki grad je poseban za sebe i potpuno različit od ostalih.
Beograd sam, čini mi se, najviše voleo kada bih se u njega vraćao. Nije bitno odakle, bilo da se radi o povratku s godišnjeg odmora, iz posete rođacima u unutrašnjosti ili iz inostranstva. Uvek sam otvorenih usta posmatrao valovit i nepregledan grad koji blešti u svojoj svetlosti. Posebno pamtim prizor sa svojih povrataka od rođaka, kada sam još bio dečak. Išli bismo Obrenovačkim putem ka Beogradu, meni i bratu bi uglavnom bilo muka od krivina na jadnom regionalnom drumu koji se valjao duž Save pored Bariča i Umke. Međutim, čim bismo prišli Ostružnici, podigli bismo glave i skakali od sreće: „Beograd, Beograd".
A on je bio ogroman. S leve ka desnoj strani, gde god bih pogledao, sijala bi po neka svetiljka. Gledali bismo na milione svetlucavih tačkica koje su ocrtavale obrise i granice Beograda. Ljudi koji su živeli u njemu tako su mi pružali neponovljiv osećaj povratka na sigurno, grada koji volim i bez kojeg ne bih mogao, mislio sam, da živim. Ako bih se vraćao u sumrak, slika bi bila još lepša, brda bi se prelivala jedno preko drugog, a žuta ulična svetla bi stvarala najlepši mogući kontrast s crnim prelivima noći. Svaka kuća zapravo je bila jedna svetlucava tačka. I tako njih milion.
Voleo sam ga i iz vazduha. Pogotovo ako bih leteo sa zapada ili jugozapada, kada bi avion pravio pun krug nad Beogradom. Prvo bismo naišli na avalski toranj, a zatim i na nepregledna svetla. Beograd bi sijao u svom punom sjaju. Posle, kada bih se ušunjao među ljude, onda kada bih postao samo jedan od milion, kada bih sa makroslike prešao na mikro, javljale su se neke druge slike... Što sam bivao stariji, mikroslika je postajala sve dominantnija.
Ta slika možda je jedan od uzroka što su svetlucanja Beograda zamenjena bojama nekog drugog grada. Mislio sam da je ostružnički pogled ka Beogradu najlepši, neponovljiv i da ništa ne može tako da izazove emociju.
Ali, već godinu dana povremeno ulazim u Waterford, na jugu Irske, i otkrivam lepote povratka u taj čudni grad. Prilazim mu duž reke Suir, dok se na desnoj obali sve zeleni. I onda, u tom zelenom raju, pojavljuju se redovi kuća žute boje. Nije to slučajno, da baš ta žuta boja bude odabrana za fasade zgrada koje najavljaju Waterford, jer nema efektnije kombinacije od žute i zelene, shvatam to dok gledam taj pejzažni motiv.
I dok prilazim gradu, Suir se širi, reka je sve življa i onda, odmah iza jedne okuke, pojavljuje se most. Jedan jedini, waterfordski. Preko njega prelazi sva južnoirska trgovina, svi poslovi, sva pisma i pošiljke, ljudi i životinje.
Baš od tog mosta kreće arhitektura grada, nižu se viktorijanske zgrade jedna pored druge, a svaka opet ni nalik prethodnoj, i svaka u novoj boji. I odjednom, kada sa zgrada pogled klizne na reku, obično ružnu i žalosno mutnu, u tom mutnom odsjaju ogleda se parada boja, pa dok se pogled vraća ka gradu, prvi put vidim boje drukčijim očima. Kao da ti prelivi tonova udišu jedan novi život, u novoj sredini, novom gradu, državi.
Iza žutih zgrada pojavljuje se tamnoplava, a onda narandžasti pab, posle kojeg nailazi sivi hotel, na koji se naslanja crvena zgrada uticajnog regionalnog nedeljnika, a onda svetloplava berberska radnja, pa zelena mesara, braon prodavnica obuće... i tako redom, od boje do boje, dok se niz ne završi sivim ostatkom nečega što je nekada u prošlosti predstavljalo zapadnu kapiju gradske tvrđave.
A zatim nailazi i Tramore, gradić koji se naslanja na Waterford, pa za ovu priču neka posluži kao predgrađe. Ako se u Tramore ulazi sa severa, odnosno iz pravca Waterforda, slika neće biti posebno impresivna. Zapravo, ulazak u taj primorski gradić izgleda više depresivno, gde se zapravo ništa i ne vidi od drveća koje putniku zaklanja bilo kakav vidik. Međutim, ako se u ovaj lepi gradić stiže sa zapadne strane, recimo iz pravca Corka, onda se prisustvuje nesvakidašnjoj sceni.
Naime, desetak kilometara vodi uzan i krivudav put, kroz drveće i duž njiva i zelenih polja i pokoje kuće ulepšane cvetnom baštom u dvorištu. I baš kad se učini da tim vijugama nema kraja, najednom se otvara kotlina u kojoj leže prve tremorske kućice, a onda iznad njih, uzbrdo, obasjani, načičkano leže, jedni uz druge, domovi, naravno opet najrazličitijih boja, okruženi cvećem svih vrsta - prag iza kog se stiže u mesto koje podseća na Tolkinov Okrug, u kom samo što se ne pojavi Frodo Bagins na poniju.
Iz jednog odlazim u drugi dolazim, Beograd i Tramore, sve s Waterfordom. I svi su odjednom moji, pa i ovi potonji kao da sam u njima proveo čitav svoj život. Gledam poznate prodavnice, idem nedavno otkktrivenim prečicama, smejem se moru i zelenim poljima. Srbija i Irska, tako različite a tako slične, baš kao i gradovi, baš kao i ljudi.