Moram da se pohvalim, jako sam ponosna.
Večeras Jugoslovensko dramsko pozorište slavi sedamdeset godina postojanja. Premijerom predstave kojom je i počelo svoj rad – »Kralj na Betajnovi«, Ivana Cankara.
Znam da je zvanični prevod »Kralj Betajnove«, ali ja originalu nikada ne bih uzela ono »na«, kako zbog ritma, tako i zbog toga što upravo to »na«, kao »na prestolu«, pojačava ulogu lažnog kralja. Mada, nisam o tome htela da pišem. Da se vratim večerašnjoj premijeri. Ja sam silno ponosna na to što je upravo tu predstavu, kojom se slavi veliki jubilej, režirao naš student.
Pre tačno deset godina me je pozvala moja drugarica, Alisa Stojanović, i zamolila me da pomognem njenom studentu pred diplomom. Naime, student je smislio da diplomira predstavom u Sloveniji, na Primorskom festivalu. Sve je dogovorio, i glumce studente sa ljubljanske akademije, i učešće na festivalu, gde i kako će da sprema predstavu...Samo mu je falila sitnica – prevedeni tekst drame. Jer, student je za diplomsku predstavu želeo da postavi tekst Milene Marković, »Šine«. I to na slovenačkom jeziku, na koji ta drama do tog trenutka nije prevodjena. Tu je bila Alisina molba, da budućem režiseru pomognem tako što ću da prevedem na slovenački Mileninu dramu.
Usput mi je Alisa objasnila da je student vredan svake pomoći, da se sam izdržava, da radi sve što može samo da bi studirao režiju, da neću požaliti, da su mu sredstva za predstavu vrlo oskudna...uostalom kad studenti nisu bili u oskudnom stanju...Nije ni morala sve da mi ispriča, u tom trenutku je naš Prestolonaslednik studirao u Beču, i onako bapski sujeverno sam se nadala da će njemu neko pomoći onako kao što sam ja rekla da ću naravno pomoći Alisinom studentu.
Dok sam se lomatala prevodeći »Šine« na slovenački, naravno uz prateću adaptaciju teksta, jer bez toga takvi prevodi ne mogu, u Ljubljanu je stigao student. Pokazalo se da je tačno onakav kakvim ga je Alisa predstavila, vredan, više no skroman, spreman da uradi sve samo da bi pripremio tu svoju diplomsku predstavu. Ukratko – student zaista vredan svake pomoći. Jasno da mama u meni nije mogla da dozvoli da to »dete« jede pitajbogakakvuhranu, kud već spava u studentskom domu, tako da je student uskoro kod nas kusao supe i sve drugo na kašiku, jer samo tako smo mogli da računamo da će ostati zdrav i imati snage za predstojeće kreativne napore.
Da skratim, sa ono malo sredstava, puno rada i duše, student je uskoro postavio predstavu »Šine« i njome diplomirao. Sa desetkom. U slovenačkom pozorištu »Tartini«, u Piranu. U klasi profesora Nikole Jevtića i profesorke Alise Stojanović. Kao prvi student iz tadašnje države koji je diplomirao pozorišnu režiju u Evropskoj uniji.
Zvučaće patetično, ali – mi smo porodično silno bili ponosni na studenta koji je, u medjuvremenu, postao Naš Student. Onda se on vratio u Srbiju, a nama je na zidu ostala zahvala. Novopečeni režiser je fotografije sa diplomske predstave uramio i ispod napisao, koristeći stih Zorana Predina, »Moj andjeo sreće je porodica Greganović«. Dan danas počasno visi na zidu ljubljanskog stana i izaziva sentimentalne šmrceve članova pomenute porodice.
Baš taj student, Milan Nešković, je režirao večerašnju predstavu, čijom premijerom se proslavlja jubilej Jugoslovenskog dramskog pozorišta, »Kralj Betajnove«. Drame koju je napisao jedan od dva najbolja slovenačka pisca, Ivan Cankar. Krug se zatvorio.
Ponosna sam. Na studenta. Na Milana.