Društvo| Gradjanske inicijative| Na današnji dan| Politika

Dan kada su izgubili fašisti, ali pobedili komunisti

loader RSS / 09.05.2018. u 09:04

Zlo fašizma pobeđeno je u jednom času i taj čas zaista treba slaviti, obeležavati. 

 

Ali u Srbiji baš i nema mesta potpunom slavlju, jer tog časa nastaje nova nesreća, koja se samo krije iza one prethodne nesreće. Komunisti nisu bili antifašisti, već samo komunisti, kojima je demagogija o antifašizmu bila dobrodošla da učvrste svoju poziciju u javnosti, odnosno da izvedu društveni prevrat, što im je bio jedini cilj, u ratu i nakon njega. Za taj cilj su komunisti bili spremni na sve, u šta su pored ostalog uključeni saradnja sa fašistima, prizivanje i radosno dočekivanje rata u kome strada preko milion i po žrtava samo dve decenije nakon biloškog sakaćenja srpske nacije u Prvom ratu, zatim desetine hiljada pobijenih građana po okončanju samog rata ... 

 bF21D9J.jpg

Neljudski sistem i jedno i drugo, i fašizam i komunizam, odlično su se dopunjavali. Takođe, neko ko ima primarnu sklonost ka antiljudskim postupcima, ne može biti antifašista, osim po nazivu, kojim se rado kiti jer mu je propagandno koristan, i sve sa ciljem da se lakše preruši u humanog. 

Dan pobede nad fašizmom, dakle, neodvojivo je kod nas, na žalost, još uvek, povezan sa pobedom komunista. Srbija se za ovu "pobedu" komunista 1944. nije pitala. Ta "pobeda" joj je poput kancerogenog parčeta istorije dodeljena za zelenim stolom, globalnim mešanjem karata, ali i ulaskom Crvene armije na njenu teritoriju.  

Slike "oslobodilačkih" tenkova na paradama u Beogradu posle rata neodoljivo su povezane sa slikom tenkova pola decenije kasnije, takođe na ulicama Beograda, zarad smirivanja onog dela građanstva koji nije hteo vlast komunističkih nastavljača.  

Stoga se 9. maj u Srbiji već jednom mora obeležavati uz jasno odvajanje pobede nad fašizmom od uspostavljanja komunističke hunte. 

Slava svima koji su pali kao žrtve ovih istorijskih prepletenosti. A njih je zaista mnogo. Premnogo.  



Komentari (336)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Filip Mladenović Filip Mladenović 09:39 09.05.2018

Intervju sa Dubravkom Stojanović

Naša poznata istoričarka Dubravka Stojanović je u razgovoru sa novinarkom Danicom Vučenić objasnila da je cilj elita "da naša društva ostanu nerazvijena".

"Da mi nikada ne postanemo države sa vladavinom prava, da nikada ne postanemo demokratska pluralna društva, da nikada ne uđemo u liberalnu ekonomiju", rekla je Stojanović novinarki Danici Vučenić, u okviru serijala Kvaka 23.

Ona može "da potpiše da je to trajni cilj srpske elite od 19. veka", ali da se "pokazuje da je to cilj i drugih elita u regionu".

"Dakle, tako se vlada u ovim zemljama i moramo da kažemo da se do sada uspešno vladalo", konstatovala je ona i predočila da je cilj takvih vladavina "njihova večna vlast".

"Večna vlast privrednih elita, crkvenih elita, intelektualnih elita, raznih vrsta elita, koje stoje iza aktuelnih političkih elita i imaju interes da se ništa ne promeni, jer ako se promeni, svi oni odlaze sa tom promenom", uverena je Dubravka Stojanović.

Upitana o "funkciji Hrtkovaca" i činjenici da se niko od predstavnika države nije vrednosno odredio prema Vojislavu Šešelju i onome što je u Hrtkovicima i Sremu činjeno početkom devedesetih, ona je ukazala da se "država ponaša nemoćno u odnosu na Šešelja".

Dubravka Stojanović smatra da "Vučić vrlo dobro zna da je njegovo glasačko telo zapravo glasačko telo nekadašnje SRS, da za njega nisu glasali nikakvi stvarno proevropski građani liberalno i demokratski orijentisani, već da za njega glasaju njegovi bivši glasači i on njih ne može da izneveri".

"Dakle, ne radi se o tome da Vučić ne može da izruči one radikale koje Hag traži, ne radi se o tome da ne mogu da se nađu ti snimci Šešelja koji gazi zastavu u Skupštini, ne radi se o tome da se spreče Hrtkovci", rekla je Stojanović, već se radi o tome da "Vučić ne sme da povredi svoje glasačko telo".

Prema njenom uverenju, Vučića bi daleko više politički pogodilo da se vrednosno odredi prema Šešelju, nego prema Evropskoj uniji, jer za njegove glasače "suštinski evropske integracije ne znače ništa".

"Oni imaju unutrašnji otpor prema toj Evropi, oni se plaše te Evrope, oni imaju kompleks niže vrednosti, ne znaju kako bi se tamo snašli, oni imaju taj klaustrofobičan odnos prema Evropi, na kome se zasniva većina naših političkih sistema koji se ovde menjaju", tvrdi Dubravka Stojanović.

Kada je reč o suočavanju sa prošlošću, ona je konstatovala da ta tema ovde nikada nije dobro stajala, jer nikada nije ni "postavljeno pitanje šta je Srbija tražila u tim ratovima, zašto je do njih došlo".

"Nije postavljeno pitanje programa koji je Srbiju uveo u ratove devedesetih i, pošto to pitanje nije postavljeno, mi u tom programu i dalje živimo, a samim tim živimo i sa njegovim egzekutorima, jer ti ratni zločini nisu bili iskliznuće, oni su bili suština tog rata", ocenila je Dubravka Stojanović.

"Masovna silovanja, etnička čišćenja su suština tog rata, prema tome tu nema mesta iznenađenju, jer jedno proizlazi iz drugog", a Stojanović misli da "mi nismo rešili onu početnu poziciju šta smo mi u stvari hteli, drugim rečima, mi i dalje to hoćemo".

Sa "naše teritorije su proterivani Hrvati ili Albanci, a ne razmatra se pitanje kako se došlo u situaciju da vi tog drugog morate da uništite, da sklonite, raselite, ubijete ga i prenosite u sekundarne ili tercijalne masovne grobnice", rekla je Dubravka Stojanović.

Prema njenim rečima, "ljudi beže iz regiona glavom bez obzira, a pre svega iz Hrvatske, što je zanimljivo, jer je reč o članici EU".

Stojanović misli "da su ljudi koji odlaze i iz Bosne i iz Srbije digli ruke, da su izgubili svaku nadu, jer su ovo države i društva koja ne nude koncept budućnosti i to je ključno".

"Ta zavera elita nije slučajna, jer ako bi bilo ko od njih izašao sa nekom perspektivom, ta perspektiva bi ih srušila", predvidela je Dubravka Stojanović i uočila da u skoro svim zemljama regiona "imamo ratne elite na vlasti i njihove sinove".

Pitanje za autora bloga: kako nazvati režime koji DANAS I OVDE vlastito građanstvo teraju u ekonomsku emigraciju, nezaposlenost, bedu i strah?



I naravno, ŽIVEO 9. maj, Dan pobede nad fašizmom!

loader loader 09:49 09.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

Pomalo ste promašili temu. Ovo nije pitanje htenja elite, već shvatanja jednog procesa koji se desio tokom Drugog rata, odnosno njegovog ishoda na ovom prostoru. Dakle tema nisu elite. Uzgred, ponašanje elite je svuda manje-više isto - ni jedna od njih ne želi da izgubi svoju poziciju. Dakle, em nije tema, em je to pitanje izvučeno iz konteksta ukupne priče o društvenim i istorijskim procesima i prikazano kao ekskluziva Srbije i okolnih zemalja.

Pitanje za autora bloga: kako nazvati režime koji DANAS I OVDE vlastito građanstvo teraju u ekonomsku emigraciju, nezaposlenost, bedu i strah?


Rado ću odgovoriti. Današnji režimi, ovdašnji, nastavak su poluvekovnog režima komunista. Jednopartijsko shvatanje i praksa samo su pretočeni na više partija. Shvatanje politike i praksa su ostali isti. U širem smislu. A ostali su i isti držaoci moći, svake, ali u ishodu uvek ekonomske. Ovde se socijalizam još nije završio i nalazi se u poslednjoj fazi truljenja. No, i kad se bude završio - posledice će se osećati skoro na svakom koraku - neke su kratkotrajne, neke srednjoročne, a neke neće moći da budu sanirane.

I naravno, ŽIVEO 9. maj, Dan pobede nad fašizmom!


Uspostavljanje komunističkog režima ne treba slaviti barabar sa slomom fašizma. Odnosno, ne treba dopustiti da se kroz slavljenje pobede nad fašizmom i dalje provlači jednako neljudska avet komunizma u ulozi nekakvog pobednika.
Filip Mladenović Filip Mladenović 10:10 09.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

Da se SFRJ nije raspala, danas bismo živeli u konfederativnoj Jugoslaviji, koja bi odavno bila članica EU i NATO.

Bili bismo daleko ispred Grčke, ali bez njenih dugova, a u pojedinim granama privrede u leđa bi nam gledale i razvijene zemlje poput, na primer, Austrije.

Sa navedenim parametrima slažu se gotovo svi srpski ekonomski stručnjaci, a slično razmišljaju i analitičari iz zemalja bivše SFRJ.

Demografi, pak, procenjuju da bi nas bilo oko 22,5 miliona, što bi bilo respektabilno tržište i u evropskim razmerama.

Izdašno bi nam pomagale međunarodne finansijske organizacije, bili bismo kreditno pouzdani i naša reč bi se poštovala na svim forumima

Raspadom SFRJ Srbija je izgubila čak 400 milijardi evra, sabrali su vodeći srpski ekonomisti.

Taj gubitak je veći od gubitka svih bivših republika zajedno - Slovenije (8,4 milijarde), Makedonije (20,8), Hrvatske (10,4) i BiH (150,1). Jedino za Crnu Goru nema egzaktnih podataka.

Srbija je za od 1991. do 2011. godina ostvarila samo 50 odsto BDP-a koji je mogla da ostvari da nije bilo raspada, ratova, sankcija. Po ovom kriterijumu, najviše je zaostala BiH, a najbezbolnije je prošla Slovenija. Ekonomista Miroslav Zdravković to obrazlaže time da su Slovenci pragmatično pratili interese, merene spoljnom konkurentnošću svoje privrede.

"To je bio ultimativan zadatak za malu i otvorenu ekonomiju. Makedonija je, posle Slovenije, platila najmanju cenu izlaska iz zajedničke države. Većina podataka pokazuje da joj ne bi bilo bitno bolje da je ostala u zajedničkoj državi. Ali, to joj ne umanjuje potencijalne međunacionalne probleme. Hrvatska je ekonomsku štetu zbog građanskog rata na svojoj teritoriji do 1995. godine takođe relativno dobro neutralisala. Srbija je bila pod sankcijama UN i preživela NATO bombardovanje, te je uz BiH pretrpela najveću štetu. Građanski rat u BiH, između Srba, Bošnjaka i Hrvata, osim ljudskih žrtava naneo je i najveću ekonomsku štetu ovoj državi zbog rušenja mnogobrojnih kapaciteta", navodi Zdravković.

On smatra da bi upravo zbog toga BiH i Srbiji najviše odgovaralo da je opstala zajednička država.

"Imali bismo značajno veće zarade, broj zaposlenih, znatno manje nezaposlenih, veći nivo proizvodnje, izvoza i BDP-a," zaključuje Miroslav Zdravković.
vcucko vcucko 10:22 09.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

loader


Uspostavljanje komunističkog režima ne treba slaviti barabar sa slomom fašizma. Odnosno, ne treba dopustiti da se kroz slavljenje pobede nad fašizmom i dalje provlači jednako neljudska avet komunizma u ulozi nekakvog pobednika.

Velika je razlika između nacizma i komunizma.

Pre svega, kažem nacizma. Jer je fašizam kao takav postojao u Italiji, ev. kasnije u Španiji/Portugalu. I tek se sa germanskom sirovošću razvio u nacizam, industriju ubijanja po nacionalnoj/verskoj osnovi.

U komunizmu se hapsilo-ubijalo jer je neko nešto radio-rekao-mislio protiv vlasti. U nacizmu taj povod nije bio potreban.

Činili zlo? naravno. Ali staviti znak jednakosti između ta dva izma je... da ne beštimam.
loader loader 10:47 09.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

Da se SFRJ nije raspala, danas bismo živeli u konfederativnoj Jugoslaviji, koja bi odavno bila članica EU i NATO.

Da nas nije zadesio komunizam 44. sve to bi se desilo pola veka ranije i to u boljem obliku.

Inače ta sfrj se i raspala zato što je iznutra bila trula. Početkom 80-ih bankrotirala. Sistemski trula, mogla je da završi samo onako.
Filip Mladenović Filip Mladenović 10:53 09.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

loader
Da se SFRJ nije raspala, danas bismo živeli u konfederativnoj Jugoslaviji, koja bi odavno bila članica EU i NATO.

Da nas nije zadesio komunizam 44. sve to bi se desilo pola veka ranije i to u boljem obliku.

Inače ta sfrj se i raspala zato što je iznutra bila trula. Početkom 80-ih bankrotirala. Sistemski trula, mogla je da završi samo onako.


Čehoslovačka i SSSR su bile još trulije iznutra, sistemski trulije, pa sad vidite gde su danas Češka i Slovačka u odnosu na Srbiju!
highshalfbooze highshalfbooze 10:59 09.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

Rado ću odgovoriti. Današnji režimi, ovdašnji, nastavak su poluvekovnog režima komunista. Jednopartijsko shvatanje i praksa samo su pretočeni na više partija. Shvatanje politike i praksa su ostali isti. U širem smislu. A ostali su i isti držaoci moći, svake, ali u ishodu uvek ekonomske. Ovde se socijalizam još nije završio i nalazi se u poslednjoj fazi truljenja. No, i kad se bude završio - posledice će se osećati skoro na svakom koraku - neke su kratkotrajne, neke srednjoročne, a neke neće moći da budu sanirane.


Pa nije valjda samo u Srbiji postojao jednopartijski sistem i komunisti bili na vlasti. Kako onda objašnjavaš da Srbija prednjači u nazadovanju posle promene sistema? Zašto se to nije desilo u drugim "komunističkim" zemljama?

Nego je stvar u tome da je najlakše okriviti one prethodnike i zdušno navaliti na devastiranje države i oplemenjivanje svojih džepova
predatortz predatortz 11:05 09.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović


Pa nije valjda samo u Srbiji postojao jednopartijski sistem i komunisti bili na vlasti. Kako onda objašnjavaš da Srbija prednjači u nazadovanju posle promene sistema? Zašto se to nije desilo u drugim "komunističkim" zemljama?


Dva su razloga.

Prvo, u Srbiji su veoma temeljito "očišćeni" nosioci građanskih i nacionalnih ideja, a njihovi potomci marginalizovani i lišeni svakog ozbiljnijeg uticaja na ekonomiju, kulturu, politiku...

Drugo - Mađari, Poljaci, Česi, Slovaci... nikad nisu bili zaljubljeni u Ruse, kao što je to slučaj sa nama Srbima. U našoj kolektivnoj svesti je dobro sve ono što dolazi sa te strane. Većini ni danas ne dopire do mozga da su Rusi bili jednake, a po meni i veće, žrtve komunista i komunizma.
loader loader 11:38 09.05.2018

Re: Intervju sa strahom od revizije

highshalfbooze
Rado ću odgovoriti. Današnji režimi, ovdašnji, nastavak su poluvekovnog režima komunista. Jednopartijsko shvatanje i praksa samo su pretočeni na više partija. Shvatanje politike i praksa su ostali isti. U širem smislu. A ostali su i isti držaoci moći, svake, ali u ishodu uvek ekonomske. Ovde se socijalizam još nije završio i nalazi se u poslednjoj fazi truljenja. No, i kad se bude završio - posledice će se osećati skoro na svakom koraku - neke su kratkotrajne, neke srednjoročne, a neke neće moći da budu sanirane.


Pa nije valjda samo u Srbiji postojao jednopartijski sistem i komunisti bili na vlasti. Kako onda objašnjavaš da Srbija prednjači u nazadovanju posle promene sistema? Zašto se to nije desilo u drugim "komunističkim" zemljama?

Nego je stvar u tome da je najlakše okriviti one prethodnike i zdušno navaliti na devastiranje države i oplemenjivanje svojih džepova

Prvo, ovde nema prethodnika, jer da bi postojali prethodnici, morali bi da postoje neki koji su bili nakon njih. Ovde to nije slučaj. Vlast ima apsolutni kontinuitet.

Pa nije valjda samo u Srbiji postojao jednopartijski sistem i komunisti bili na vlasti.

To niko nije ni tvrdio. Niti je relevantno za našu temu da li je još negde bilo komunizma i kakav je bio. Ovde je tema činjenica da su se kod nas komunisti proglasili antifašistima (u postu rekoh zašto smatram da to nikako nisu, osim po nazivu) i činjenica da se Dan pobede nad fašizmom perfidno ili otvoreno koristi za dalje veličanje komunista. Dakle, Dan pobede nad fašizmom proslavljati, a komuniste odvojiti od tog slavlja i dati im konačno definiciju koja je činjenična, a ne parolaška.

highshalfbooze highshalfbooze 13:40 09.05.2018

Re: Intervju sa strahom od revizije

loader
To niko nije ni tvrdio. Niti je relevantno za našu temu da li je još negde bilo komunizma i kakav je bio.

Ma ne, naravno. Opšte je poznata stvar da društveni odnosi deluju na društvenu zajednicu samo u epruveti zvanoj Srbija i nigde više u celom univerzumu. Svuda je Bog zadužen za sudbinu, samo su komunisti za to zaduženi u Srbiji.
highshalfbooze highshalfbooze 13:51 09.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

Prvo, u Srbiji su veoma temeljito "očišćeni" nosioci građanskih i nacionalnih ideja, a njihovi potomci marginalizovani i lišeni svakog ozbiljnijeg uticaja na ekonomiju, kulturu, politiku...

Ja sam malo stariji, pa uzimam sebi za slobodu da kažem da nije tačno da su čišćeni nosioci građanskih ideja jer ih nije ni bilo, pa nije ni imalo šta da se čisti. Što se tiče nosilaca nacionalnih ideja, opet ne bih rekao da su bili čišćeni, jer da su čišćeni ne bi ovoliki šljam isplivao.

Dodato: Čišćeni su imućni, zbog redistribucije društvenog bogatstva, što je i jedini greh tih vaših komunista.
Drugo - Mađari, Poljaci, Česi, Slovaci... nikad nisu bili zaljubljeni u Ruse, kao što je to slučaj sa nama Srbima.


Kolko ja znam, ti što su bili zaljubljeni u Ruse su na Golom otoku preboleli tu ljubav.
loader loader 13:54 09.05.2018

Re: Intervju sa strahom od revizije

Ma ne, naravno. Opšte je poznata stvar da društveni odnosi deluju na društvenu zajednicu samo u epruveti zvanoj Srbija i nigde više u celom univerzumu. Svuda je Bog zadužen za sudbinu, samo su komunisti za to zaduženi u Srbiji.


Onda moramo da se vratimo na prethodni komentar.
Pa nije valjda samo u Srbiji postojao jednopartijski sistem i komunisti bili na vlasti. Kako onda objašnjavaš da Srbija prednjači u nazadovanju posle promene sistema? Zašto se to nije desilo u drugim "komunističkim" zemljama?


To što se sistem primio više i bolje, na žalost, ima se zahvaliti raznim uslovljenostima - a jedna od njih je i vezanost za Rusiju, pa je i socijalizam poprimio još jednu dimenziju, što se katoličkom i muslimanskom svetu u bivšoj sfrj nije desilo, kao ni u Mađarskoj, Češkoj, Bugarskoj, Rumuniji, Poljskoj ... Kod njih se od tog uticaja bežalo, pa je komunizam odbačen kao strano telo, dok kod nas ima funkciju nečeg domaćeg, slobodarskog, pa i rusofilskog. Naravno, to je samo jedan od faktora.

No, kao što rekoh, nije tema to da li se više ili manje primio komunizam u Srbiji, nego to što tvrdim da komunisti nisu antifašisti i ne bi smeli na današnji dan da se provlače kroz Dan pobede nad fašizmom i stiču nove benefite kod ionako demagoški dovoljno zaluđenog stanovništva.
highshalfbooze highshalfbooze 13:59 09.05.2018

Re: Intervju sa strahom od revizije

a jedna od njih je i vezanost za Rusiju,

Tačno, najviše smo za Rusiju bili vezani i one lokomotive zelene su se u stvari zvale Staljinovke, a ne Kenedijevke što im je bilo šifrovano ime da se sakrije kako smo bili zapravo vezani za Ruse...
tasadebeli tasadebeli 14:39 09.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

Filip Mladenović
loader
Da se SFRJ nije raspala, danas bismo živeli u konfederativnoj Jugoslaviji, koja bi odavno bila članica EU i NATO.

Da nas nije zadesio komunizam 44. sve to bi se desilo pola veka ranije i to u boljem obliku.

Inače ta sfrj se i raspala zato što je iznutra bila trula. Početkom 80-ih bankrotirala. Sistemski trula, mogla je da završi samo onako.


Čehoslovačka i SSSR su bile još trulije iznutra, sistemski trulije, pa sad vidite gde su danas Češka i Slovačka u odnosu na Srbiju!



А тек Русија где је у односу на Србију!

Ихаааај!!!
freehand freehand 15:12 09.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

Inače ta sfrj se i raspala zato što je iznutra bila trula.

A Obrenovići su pali zašto, i zašto se onako slomila kraljevina nastala na kraljeubistvu, divni demokratski sistem sa obznanama i zabranom političkih partija, ubijanjima po parlamentu, privreda bazirana na bogatstvima nastalim na ratnim liferacijama i špekulacijama?
Mislim, kad 2018. pročitam ovakav tekst i biserje rasuto po komentarima ni meni nije lako da se odlučim da li mi je više žao zbog pada Trećeg rajha ili pobede komunizma.
highshalfbooze highshalfbooze 15:22 09.05.2018

Re: Intervju sa strahom od revizije



deset_slukom deset_slukom 15:54 09.05.2018

Re: Intervju sa strahom od revizije

loader
tvrdim da komunisti nisu antifašisti i ne bi smeli na današnji dan da se provlače kroz Dan pobede nad fašizmom i stiču nove benefite


Wikipedia
KPJ bila je glavni i moglo bi se kazati jedini organizator u Kraljevini Jugoslaviji u pružanju pomoći republikanskoj Španiji u borbi protiv pobunjenika i fašizma.[4] Antifašistički dobrovoljci su u Španiju odlazili isključivo ilegalno u čemu su neretko bili osujećivani.

...

Beogradsko Udruženje španskih boraca raspolaže podacima da je u Internacionalnim brigadama i drugim jedinicama Španske republikanske armije bilo 1775 dobrovoljaca iz Jugoslavije, od kojih je u Španiji poginulo njih 595 a kasnije, u Narodnooslobodilačkoj borbi 116


Ali, verovatno su samo u inostranstvu folirali antifašizam, zna se da su se kod kuće borili samo za golu vlast i za vile na Dedinju. Ponekad ostaje baš otužan ukus u ustima dok čitam smatranja današnjih "nacionalnih radnika".
c_h.arlie c_h.arlie 20:08 09.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

loader

...

Mudro zboriš čoveče !
bene_geserit bene_geserit 21:25 09.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

loader
Pomalo ste promašili temu.

Ma kod Filipa postoje dve mogucnosti:
1. Da je potpuno promasio temu (u zivotu manje vise, pa posle i u svemu ostalom)
2. Da troluje kada mu se ne svidja napisano
A najverovatnija je kombinacija obe stvari.
aureus aureus 21:29 09.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

Filip Mladenović
Bili bismo daleko ispred Grčke, ali bez njenih dugova, a u pojedinim granama privrede u leđa bi nam gledale i razvijene zemlje poput, na primer, Austrije.

Sa navedenim parametrima slažu se gotovo svi srpski ekonomski stručnjaci, a slično razmišljaju i analitičari iz zemalja bivše SFRJ.

Zašto ovo govore "gotovo svi srpski ekonomski stručnjaci", a nešto slično i "analitičari iz zemalja bivše SFRJ" - nikad mi neće biti jasno.
Valjda je u pitanju ona zavodljiva sklonost ka samoobmanjivanju.

Grčka je u periodu od 1950. do 1973. ostvarivala ekonomski rast od 7,7 posto godišnje, što je u tom periodu bio drugi najveći rast u svijetu posle Japana. I taj rast je bio tako fantastičan da se o njemu govorilo kao o "grčkom ekonomskom čudu".Kasnije je usporen i osamdesetih je došlo do stagnacije, ali je jugoslovenska stagnacija tokom osamdesetih bila jača.
Od 1948. do 2008. (ekonomska kriza) grčka je imala rast u 54 od 60 godina.

Bilo kakvo poređenje sa Austrijom je naprosto blesavo - jer je Austrija iznad prosjeka zapadne Evrope i trenutno je 14. zemlja svijeta po BDP-u po glavi stanovnika. Po tom parametru ona stoji iznad Njemačke, Francuske, Velike Britanije...
- Dobro, kaže se u pojedinim granama privrede bi nam gledala u leđa. Pa...uvijek se može naći neka grana privrede.

Isto se začudim kad se kaže da su Čehoslovaci bili sirotinja u odnosu na Jugoslovene.
Čehoslovaci su imali ekonomiju jaču nego sve zemlje sa donjeg grafika, što ne bi trebalo nikoga da čudi s obzirom na geografiju (blizina Njemačke, Austrije...), pismenost (praktično potpuna još prije Drugog svjetskog rata, plus što su ljudi imali univerzitete iz XIV i XV vijeka), infrastrukturu i ekonomsko nasljeđe ("Škoda" je pravila automobile decenijama prije nego što je neko u Kragujevcu i pomislio da pokrene proizvodnju vozila)...



Pogledajte početnu poziciju Jugoslavije iz 1950. i početnu poziciju Čehoslovačke. Ovi drugi su imali duplo veći proizvod po glavi stanovnika. Onda dolazi do rasta u Jugoslaviji tokom narednih 30 godina, rasta na koji smo ponosni, ali koji nije omogućio Jugoslaviji ni u jednom momentu da dokači Čehoslovačku.
Ispod Jugoslavije su bile samo Rumunija i Albanija, a ispod Čehoslovačke su sve vrijeme bile Poljska, Mađarska, Bugarska, Jugoslavija, Rumunija i Albanija.
U vrijeme Titove smrti tu su negdje bile Jugoslavija, Bugarska, Mađarska i Poljska.

Zato čudi jugoslovenska prepotencija. Jugosloveni su bili tek stigli Mađare i Poljake, ali po cijenu gomilanja duga tokom sedamdesetih.

Sve ove zemlje su doživjele usporavanje ekonomije tokom osamdesetih i ekonomsku depresiju po slomu komunizma. I svakoj je trebala bar decenija da se vrati na poziciju gdje je bila 1989.

A što se tiče Grčke, ona je te godine imala duplo veći proizvod po glavi stanovnika u odnosu na Jugoslaviju, a pošto nije bila komunistička - nije ni ljosnula tokom devedesetih, nego je, naprotiv, otperjala. Grci su te godine (1989) imali visok dug, ali su ga preko 15 godina držali pod kontrolom (isti nivo u odnosu na BDP). Naposlijetku su ušli u probleme jer su bili, izgleda, glupi.
No, to se može isto reći i za Jugoslovene.
loader loader 13:44 10.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

Inače ta sfrj se i raspala zato što je iznutra bila trula.

A Obrenovići su pali zašto ...

A Rim je pao zašto ...

Mislim, odlično i više nego suvislo to pitanje o Obrenovićima ....

Trulost ovdašnjeg komunizma je navedena u kontekstu lošeg istorijskog "izbora" (više spleta loših okolnosti) koji se odnosi na to da se kraj Drugog rata završio porazom fašista (što je dobro) i istovremenim društvenim prevratom i dolaskom crvenih (što je loše), ili ti upravo te varijante koja je trulost i načinila. Stoga "pobedu" te crvene varijante ne treba slaviti, jer je po nas bila evidentno loš ishod, već treba slaviti samo pobedu nad fašizmom.

E, sad, sledi vaše "logično" pitanjce - a Obrenovići su pali zašto ...
To toliko "ima veze" sa našom temom da vam ja predlažem da ovakve svoje zabavne kreacije u vidu pokušaja kritike (kroz formu poređenja) i dalje koristite, što više, jer humora nikad dosta



loader loader 13:50 10.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

Aureus
... ...ona je te godine imala duplo veći proizvod po glavi stanovnika u odnosu na Jugoslaviju, a pošto nije bila komunistička - nije ni ljosnula tokom devedesetih, nego je, naprotiv, otperjala. Grci su te godine ...


Nije bila komunistička. Po Grke srećna okolnost.
Ali, ovde se dolazak komunizma i dalje slavi, makar kao satrap Pobede nad fašizmom.
aureus aureus 15:05 10.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

loader

Ali, ovde se dolazak komunizma i dalje slavi, makar kao satrap Pobede nad fašizmom.

Неко слави долазак комунизма јер воли комунизам.
Југославију су врло активном борбом од фашистичког и нацистичког зла ослободили - партизани, предвођени комунистима. Потпора за ту борбу је дошла и са Запада (Британија, САД) и са Истока (СССР), али се ослобођење, с обзиром на поменуто активно учешће и велике жртве, доживљава мање-више као сопствено дјело.

То је историјска чињеница. Они који не воле комунизам могу да се љуте што су побиједили партизани и комунисти, а не неки други.
Само који су други могли да побиједе?
Четници? Па што нису? А и да јесу...онда би се љутили комунисти, претпостављам.

Међутим, ствар је занимљивија ако посматрамо крај рата са позиције некога ко је за капитализам, владавину права али монархију органски не подноси. Назовимо тог неког Јусуф.

Варијанта А: побиједили партизани.
Јусуф: До врага! Јебем ти живот!

Варијанта Б: побиједили четници.
Јусуф: До врага! Јебем ти живот!
angie01 angie01 17:57 10.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

Uspostavljanje komunističkog režima ne treba slaviti barabar sa slomom fašizma. Odnosno, ne treba dopustiti da se kroz slavljenje pobede nad fašizmom i dalje provlači jednako neljudska avet komunizma u ulozi nekakvog pobednika.


ocigledno ne razumes dubinu greske svoje teze,

Definicija fašizma

Fašizam je ime antiliberalnog, antidemokratskog, antikomunističkog i antisocijalističkog svjetonazora, pokreta i poretka, koji je postojao u Italiji između dva svjetska rata.

Ime je izvedeno od latinske riječi fasces koja je označavala svežanj pruća sa sjekirom u sredini, a simbolizirao je jedinstvo vrhovne vlasti u antičkom Rimu. Izraz su u 19. stoljeću rabili sindikalisti da bi istakli razliku između svojih udruženja (fasci revoluzzionari) od političkih partija.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata u Italiji nastaje pokret koji pozivajući se na ovu tradiciju formira fascio di combattimento, borbeni savez. Ovaj je savez nacionalističkih grupa 7. studenog 1921. ustanovio Nacionalnu fašističku stranku (Partito Nazionale Fascista), kojoj se 1923. pridružilo i Talijansko udruženje nacionalista (Assoziazione Nazionalista Italiana). Vođa stranke je bio Benito Mussolini. Poslije marša na Rim u listopadu 1922 fašisti su ušli u koalicijsku vladu s drugim građansko-nacionalističkim strankama. To je početak ustanovljavanja poretka koji će se kao jednostranački i totalitarni stabilizirati krajem 20-ih godina.

Fašistički poredak je prestao postojati 1943. godine, nakon kapitulacije Italije u Drugom svjetskom ratu.

Fašizam se rabi i kao generički pojam kojim označavamo ideologije, političke pokrete i organizacije, te vladavinske poretke koji su po svojoj socijalnoj osnovi i političkoj funkciji, te metodama političkog djelovanja srodni talijanskom fašizmu. Povijesno je izlazište fašizma kriza kapitalističkog građanskog društva i liberalnih parlamentarnih poredaka sa početka prošlog stoljeća. Ona se ekonomski očitovala kao kriza kapitalske reprodukcije. Socijalni izraz krize je neintegriranost radništva u kapitalističko građansko društvo i liberalno-parlamentarni poredak, porast nezaposlenosti, te podjela društva na oštro suprotstavljene osnovne klase kapitalističkog društva – buržoaziju i proletarijat. Politički se kriza iskazuje kao nemoć tradicionalnih elita (krupne buržoazije, zemljovlasnika, birokracije, vojske, visokog svećenstva) da sredstvima parlamentarne demokracije prevladaju krizu, te kao nemoć organiziranog radništva da vlastitu emancipaciju unaprijedi revolucionarnim ukidanjem kapitalističkog građanskog društva i liberalne države. Uz to, kriza osvještava nelegitimnost ustanovljenog načina proizvodnje i reprodukcije, te liberalno-parlamentarnog sistema vlasti.

Fašistički svjetonazor, nasuprot liberalističkom individualizmu i socijalističkom internacionalizmu, zagovara uspostavljanje zajednice kao uvjeta i oblika prevladavanja krize. Zajednica je shvaćena kao jedinstvena, organski raščlanjena država (talijanski fašizam) ili kao nacija čije je jedinstvo zajamčeno krvlju i tlom (njemački fašizam). Zajednica prethodi pojedincu, te ima pravo pojedinca ili pojedine društvene grupe podvrgnuti svojoj volji. Jedinstvo zajednice je uvjet duhovnog, socijalnog, političkog i ekonomskog preporoda, a iskazuje se u jedinstvenoj volji zajednice. Jedinstvenu volju zajednice izražava i jamči vođa, a volja vođe je izlazište zakona zajednice.

Antiliberalizam, antidemokracija i autoritarnost su konsitutivni elementi fašističkog svjetonazora. Prema fašističkom svjetonazoru, borba je prirodni način čovjekova opstanka. Fašizam zagovara i nasilno zatiranje razlika koje sprečavaju ustanovljavanje neposredovanog jedinstva zajednice. Jedinstvo nacije se treba uspostaviti osiguravajući krvnu čistoću članova zajednice.

Zagovarajući nacionalizam, rasizam, a osobito antisemitizam, fašisti pripadnike manjinskih nacija prokazuju kao glavne krivce za krizu poretka. Istovremeno treba nasilno ukinuti sve svjetonazorske, kulturne, vjerske, političke i druge razlike koje samim svojim postojanjem dovode u pitanje temelje zajedništva. Teror kao organizirano, trajno, brutalno i neograničeno nasilje je legitimno sredstvo za postizanje ovog ujednačavanja.

Fašistički svjetonazor pretežno mobilizira tradicionalno politički inertne klase građanskog društva – sitne trgovce, obrtnike, seljaštvo, slobodne profesije, te socijalne grupe na marginama društva.

Prihvaćaju ga i brojni nezaposleni i mladi radnici kojima postojeći poredak ne nudi nikakvu perspektivu.

Fašistički se pokreti uobličuju u strogo hijerarhijski raščlanjene, centralizirane masovne organizacije u kojima je ustanovljen karizmatsko-personalistički aparat na čijem je čelu neprikosnoveni vođa. Također formiraju i vlastite, uniformirane i naoružane, paravojne organizacije (npr. squadre d’azione u Italiji, Sturmabteilung u Njemačkoj), čiji teror stvara privid odlučnosti i efikasnosti.

U nekim porecima fašistički pokreti sudjeluju na izborima postižući različite uspjehe, ali ipak nisu nigdje na slobodnim izborima uspjeli zadobiti potrebnu većinu i tako osvojiti vlast. Povijesni fašistički pokreti su jedino u Italiji (1922 – 1943) i Njemačkoj (1933 – 1945) uspjeli uspostaviti fašističke vladavinske pokrete sklapajući kompromis s tradicionalno vladajućim elitama. I Mussolini i Hitler su došli na vlast koalirajući s tradicionalnim nacionalističkim strankama odustajući od izvorno antikapitalističkih elemenata svog programa. Dakle, fašizam kao poredak ustanovljuje kompromis između tradicionalno vladajućih elita i nove elite fašističkih pokreta. Kompromisom je očuvan povlašteni položaj osobito vlasnika monopolističkog kapitala i vojske, te je zajamčena relativna autonomija političke fašističke elite.

Fašistički je poredak diktatura koja kompromisom ostvaruje revidiranu fašističku ideologiju. U njoj su zatrti svi elementi liberalnog ustrojstva države (vlast zakona, parlamentarno ustrojstvo vlasti, nezavisno sudstvo, federalizam, višepartijski sistem, autonomna javnost i drugo) i društva (autonomija privrednih subjekata, posebno radničkih sindikata i zadruga), te uspostavljeno samovlašće fašističke političke partije / pokreta. Partija / pokret ukida pravnu državu i uspostavlja policijsku državu u kojoj je djelovanje, posebno tajne, policije podvrgnuto isključivom interesu i kontroli fašističkih vođa. Proklamirano jedinstvo zajednice se, osim terorom koji mjestimice prelazi i u genocid, nastoji ostvariti monopolom ujednačene propagande, te potčinjavanjem odgojnih i obrazovnih institucija.

Osnivanjem raznovrsnih masovnih organizacija, ustanovljenih po različitim područjima života, dobi ili spolu, nastoji se ostvariti podrška poretku, ali i kontrola stanovništva. Organiziranjem čestih, pompoznih, pseudodemokratskih i populističkih svečanosti se nastoji produbiti entuzijazam masa i trajna mobilizacija pučanstva u borbi za nacionalno jedinstvo. Ekonomsku krizu fašistički poreci su pokušavali riješiti državnom intervencijom u privredi, poticanjem privrednog razvoja državnim investicijama (javni radovi, naoružanje), te potiranjem socijalnih prava radnika.

Između dva svjetska rata fašizam je bio jedan od raširenih obrazaca rješenja krize građansko-kapitalističkih društava. Tamo gdje se uspostavio kao poredak, bio je smrtna prijetnja građanskom društvu i radničkoj klasi. Otuda je antifašizam jednako star kao i sam fašizam.


Doktorka, blog B92 (preneto sa http://mladiantifasisti.blog.hr/)
hoochie coochie man hoochie coochie man 20:04 10.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

Југославију су врло активном борбом од фашистичког и нацистичког зла ослободили - партизани, предвођени комунистима.


Jesu.
Rusi došli posle.
Eto koliko se zna.
gedza.73 gedza.73 21:11 10.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović



Kako se neosetno dođe do totalitarnog društva u kome je vrh piramide Vođa.
jedinstvo, znak, brend. I ponašanje grupe sa autsajderima.

Grupa misli da radi pravu stvar i tvori pravedno društvo. U kome ima mesta samo za istomišljenike ili prevaspitane.
hoochie coochie man hoochie coochie man 21:16 10.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

U kome ima mesta samo za istomišljenike ili prevaspitane.


Nedostaju, za sad, još ustanove za revidiranje stavova.
Kad se one instaliraju negde na otoku, to će bi to.
Sloboda brale, za to smo se borili.
vcucko vcucko 21:30 10.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

aureus

Југославију су врло активном борбом од фашистичког и нацистичког зла ослободили - партизани, предвођени комунистима. Потпора за ту борбу је дошла и са Запада (Британија, САД) и са Истока (СССР), али се ослобођење, с обзиром на поменуто активно учешће и велике жртве, доживљава мање-више као сопствено дјело.

Zapadna pomoć se sastojala iz opreme i hrane bacane iz aviona, ako ne računamo razne delegacije koje su se motale po VŠ kod druga Tite i s njim pile viski. SSSR je učestvovao direktno sa svim raspoloživim snagama na tom pravcu i uz mnogo žrtava. CA je probila glavne pravce koje partizani sami, uz svo poštovanje (više puta sam ovde napisao da sam unuk četvoro istih) nikad ne bi probili. Ili bi prošli kad bi se Nemci već raspali pod pritiskom ostalih frontova, uz ogromne, milionske žrtve i mnogo sremskih frontova sve do Karavanki.

Ispada da je najveća zapadna pomoć, u stvari, bila to što je njihovim aminom i zalaganjem u Jugoslaviji 1945. uspostavljena komunistička vlast. Ono čuveno Čerčilovo "a zar ti misliš da posle rata živiš tamo?". Što sve zajedno otvara mnoga pitanja, pre svega čiji čovek je bio Broz.

Naravno engleski.
angie01 angie01 21:34 10.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović



Umberto Eko: Elementi tipični za ur-fašizam ili vječni fašizam
1. Kult tradicije
2. Odbacivanje modernizma
3. Iracionalizam
4. Neslaganje kao izdaja
5. Strah od razlike
6. Individualna ili socijalna frustracija
7. Opsesija zavjerom
Bili Piton Bili Piton 21:38 10.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

vcucko
Ono čuveno Čerčilovo "a zar ti misliš da posle rata živiš tamo?".



To je ono tipično pičkasto englesko koje se izgovara u pola glasa btw.

To će im se sada vratiti kao bumerang, i treba.
predatortz predatortz 21:40 10.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

Bili Piton
vcucko
Ono čuveno Čerčilovo "a zar ti misliš da posle rata živiš tamo?".



To je ono tipično pičkasto englesko koje se izgovara u pola glasa btw.

To će im se sada vratiti kao bumerang, i treba.


Najpoganiji narod u Evropi! Sa Švabama si bar načisto.
aureus aureus 21:58 10.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

vcucko
aureus

Југославију су врло активном борбом од фашистичког и нацистичког зла ослободили - партизани, предвођени комунистима. Потпора за ту борбу је дошла и са Запада (Британија, САД) и са Истока (СССР), али се ослобођење, с обзиром на поменуто активно учешће и велике жртве, доживљава мање-више као сопствено дјело.

Zapadna pomoć se sastojala iz opreme i hrane bacane iz aviona, ako ne računamo razne delegacije koje su se motale po VŠ kod druga Tite i s njim pile viski. SSSR je učestvovao direktno sa svim raspoloživim snagama na tom pravcu i uz mnogo žrtava. CA je probila glavne pravce koje partizani sami, uz svo poštovanje (više puta sam ovde napisao da sam unuk četvoro istih) nikad ne bi probili. Ili bi prošli kad bi se Nemci već raspali pod pritiskom ostalih frontova, uz ogromne, milionske žrtve i mnogo sremskih frontova sve do Karavanki.

Napisao sam - da se oslobođenje od okupatora u Drugom svjetskom ratu doživljava manje-više kao sopstveno djelo, s obzirom na aktivno učešće i velike žrtve.
Kao što se, uostalom, i pobjeda nad Austrougarskom doživljava manje-više kao sopstveno djelo, s obzirom na aktivno učešće i velike žrtve. A pomogli su Francuzi, i to onoliko. Franše d'Epere je dobio od Srbije počasni vojni čin vojvode (jedini strani general kome je ta čast pripala), Srbija se sjećala Francuske i bila joj zahvalna. Ali se isto tako sjećala i sopstvene borbe.
Kao što se, uostalom, i pobjeda nad Turskom 1878. doživljava manje-više kao sopstveno djelo, s obzirom na aktivno učešće. A pomagali su Rusi. (Godinu dana ranije, kad nije pomagao niko - Srbija je izgubila od Turske.)
I mogli bismo tako unatraške kroz istoriju.
Malim narodima uglavnom je potrebna pomoć sa strane kad pred sobom imaju nadmoćnog neprijatelja.
loader loader 11:32 11.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

Opet je polemika oko nečega što ionako nije sporno - ko bio na strani pobednika nakon Drugog rata. Komunisti su bili na toj strani. I to uopšte nije tema bloga. Može da se ubacuje kao pod-tema, ali ne u funkciji da opovrgava osnovnu tezu posta, jer ona se time ne bavi, tako da ne može da se opovrgava nešto čega uopšte i nema tu gde se tvrdi da ima, odnosno projektuje se. Još jednom, ne bavim se time ko se tehnički našao na strani pobednika nakon Drugog svetskog rata (jer to je nesporno). U postu se bavim prirodom tih koji su se (u našem slučaju) našli na strani pobednika. I raznim vrstama javnih zabluda i velikih društvenih šteta koje su proizašle iz prirode ovih koji su se u našem slučaju našli na strani pobednika. Nadam se da se barem sada nekako razumemo. Silna potrošnja energije i redova oko ponavljanja već uveliko poznatih definicija fašizma potpuno je bespotrebna. Upravo s tom definicijom računam kad tvrdim ono što tvrdim u postu. Zbog uvreženog rezonovanja, po pitanju razlike onoga što tvrdim, naravno da nastaju i zbunjenost i uzbunjenost, jer kad se neke kategorije tako duboko ukorene i uspostave kao polazišta, rezultat u obliku iščuđavanja ili žučnog negodovanja je neminovan.

Dakle
Komunisti su bili samo komunisti.
Sve ostale svoje ideološke sklonosti, opredeljenja, tendencije, ... preuzimali su samo ukoliko su u funkciji apsolutno jedinog cilja - organizovanja društvenog prevrata, tj. uspostave komunizma/socijalizma. Tako antifašizam kod njih nije antifašizam, već stvar koja se koristi za ostvarenje njihovog jedinog cilja, kome je sve podređeno. U jednom trenutku su bili tehnički rivali, te se u borbi za premoć dešavao okršaj. Suštinski, te dve strane su iste. Tehničko-ideološki nisu, ali suštinski - jesu iste. Konačno - ne može biti antifašista neko ko ima fašističku praksu, samo što se ona odigrava pod okriljem komunističkih ideoloških obeležja. Tu su iste sve vrste torture nad pojedincima, grupama ljudi, nad državom, nad institucijama ... Neko sa fašističkim ponašanjem ne može biti antifašista.

To su dva rivala, sa potpuno istim osobenostima, samo u različitim dresovima, jedan u crnoj, drugi u crvenoj boji.

c_h.arlie c_h.arlie 11:37 11.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

loader
Opet je polemika oko nečega što ionako nije sporno - ko bio na strani pobednika nakon Drugog rata. Komunisti su bili na toj strani. I to uopšte nije tema bloga. Može da se ubacuje kao pod-tema, ali ne u funkciji da opovrgava osnovnu tezu posta, jer ona se time ne bavi, tako da ne može da se opovrgava nešto čega uopšte i nema tu gde se tvrdi da ima, odnosno projektuje se. Još jednom, ne bavim se time ko se tehnički našao na strani pobednika nakon Drugog svetskog rata (jer to je nesporno). U postu se bavim prirodom tih koji su se (u našem slučaju) našli na strani pobednika. I raznim vrstama javnih zabluda i velikih društvenih šteta koje su proizašle iz prirode ovih koji su se u našem slučaju našli na strani pobednika. Nadam se da se barem sada nekako razumemo. Silna potrošnja energije i redova oko ponavljanja već uveliko poznatih definicija fašizma potpuno je bespotrebna. Upravo s tom definicijom računam kad tvrdim ono što tvrdim u postu. Zbog uvreženog rezonovanja, po pitanju razlike onoga što tvrdim, naravno da nastaju i zbunjenost i uzbunjenost, jer kad se neke kategorije tako duboko ukorene i uspostave kao polazišta, rezultat u obliku iščuđavanja ili žučnog negodovanja je neminovan.

Dakle
Komunisti su bili samo komunisti.
Sve ostale svoje ideološke sklonosti, opredeljenja, tendencije, ... preuzimali su samo ukoliko su u funkciji apsolutno jedinog cilja - organizovanja društvenog prevrata, tj. uspostave komunizma/socijalizma. Tako antifašizam kod njih nije antifašizam, već stvar koja se koristi za ostvarenje njihovog jedinog cilja, kome je sve podređeno. U jednom trenutku su bili tehnički rivali, te se u borbi za premoć dešavao okršaj. Suštinski, te dve strane su iste. Tehničko-ideološki nisu, ali suštinski - jesu iste. Konačno - ne može biti antifašista neko ko ima fašističku praksu, samo što se ona odigrava pod okriljem komunističkih ideoloških obeležja. Tu su iste sve vrste torture nad pojedincima, grupama ljudi, nad državom, nad institucijama ... Neko sa fašističkim ponašanjem ne može biti antifašista.

To su dva rivala, sa potpuno istim osobenostima, samo u različitim dresovima, jedan u crnoj, drugi u crvenoj boji.


Džaba krečiš !
Komunjarama se ne može nakopati puta.
Njih je njihov dragi drug Tita toliko u mozak da su ga voleli više od mame i tate.
Očekivati od njih racionalnost pri diskutovanju je mrka kapa.
zadnjapetoletka zadnjapetoletka 00:12 12.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

Pogledajte početnu poziciju Jugoslavije iz 1950. i početnu poziciju Čehoslovačke. Ovi drugi

Vidi se još nešto: na stranu Čehoslovačka kao prva, Jugoslavija je pedesete bila na petom mestu u toj "trci" da bi vremenom pretekla-dostigla one koji su startovali sa većom prednosti.
amika amika 02:37 12.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

"Večna vlast privrednih elita, crkvenih elita, intelektualnih elita, raznih vrsta elita, koje stoje iza aktuelnih političkih elita i imaju interes da se ništa ne promeni, jer ako se promeni, svi oni odlaze sa tom promenom", uverena je Dubravka Stojanović.


Па тако је одувек, у свим државама и групама које постају "елита" јер су на власти. То је и тежња у односима између држава јер свака промена руши систем у коме оне нешто знначе. Ја то видим опште место политике, не само на Балкану.
c_h.arlie c_h.arlie 04:41 12.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

amika
"Večna vlast privrednih elita, crkvenih elita, intelektualnih elita, raznih vrsta elita, koje stoje iza aktuelnih političkih elita i imaju interes da se ništa ne promeni, jer ako se promeni, svi oni odlaze sa tom promenom", uverena je Dubravka Stojanović.


Па тако је одувек, у свим државама и групама које постају "елита" јер су на власти. То је и тежња у односима између држава јер свака промена руши систем у коме оне нешто знначе. Ја то видим опште место политике, не само на Балкану.

Ta vaša Dubravka bi izgleda, kao i vi sa komunjarskim bekgraundom, volela da se vrati vreme kada ste jahali popove.
Strašno !
aureus aureus 18:46 12.05.2018

Re: Intervju sa Dubravkom Stojanović

Још мало па ће бити 400 година, не пропустите прилику то да прославите, 400 година откако су енглески пуританци допловили до сјеверноамеричке обале и основали колонију Плимут. Било је то 11. новембра 1620. године. Тог дана су почели да добијају европски колонисти и будући Американци а губе локални Индијанци.
- Није истина, Америка је сјајна земља. У њој су сви добили.
- Па то и кажем. Жао ми је што је тако сјајну земљу основала глупа секта а не неко други.
- Није баш она, то је још била енглеска колонија. Оснивање је везано за очеве нације, за Џорџа Вашингтона...
- Робовласник и велепосједник! Жао ми је што је Америку од Енглеске одвојио робовласник.
stefan.hauzer stefan.hauzer 09:46 09.05.2018

*

Komunisti nisu bili antifašisti, već samo komunisti, kojima je demagogija o antifašizmu bila dobrodošla da učvrste svoju poziciju u javnosti, odnosno da izvedu društveni prevrat, što im je bio jedini cilj, u ratu i nakon njega.



dno.
loader loader 09:50 09.05.2018

Re: *

dno.


Da.
stefan.hauzer stefan.hauzer 09:54 09.05.2018

Re: *

to je bila kritika za napisano.
loader loader 10:02 09.05.2018

Re: *

Znam. Šalio sam se.
Možete li inače da obrazložite da to nije tačno, tj. da nije tačna tvrdnja da je komunistima primarni cilj bio društveni prevrat, što je uključivalo sva sredstva? Kao i tvrdnju da oni faktički nisu antifašisti, već samo komunisti?
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 10:04 09.05.2018

Re: *

to je bila kritika za napisano.

АВНОЈ -- АНТИФАШИСТИЧКО веће народа Југослaвије, основано 1942.
Смрт фашизму -- Слобода народу!

loader loader 10:08 09.05.2018

Re: *

... АНТИФАШИСТИЧКО веће ...

Ako su bili antifašisti, zašto su napravili socijalizam? Niste baš pri logici. Da su ovo bili antifašisti, ostalo bi na antifašizmu, a ne bi bio uvođen komunizam, i to po cenu desetina hiljada novih žrtava. Međutim, ovi sa petokrakom su bili sprovodioci samo jednog nauma - da izvrše društveni prevrat. Rat im je bio dobrodošao. Komunisti nisu antifašisti, već samo komunisti.

Da, parole su zanosne.
apostata apostata 10:09 09.05.2018

Re: *

stefan.hauzer
to je bila kritika za napisano.

Ma ovo ni ne zaslužuje kritiku .., odnosno najviše što zaslužuje to je upravo ona tvoja lakonska karakterizacija.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 10:18 09.05.2018

Re: *

Skinite ideološke dolape, drugovi. Ne budimo titoisti, iako smo Srbi.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 10:23 09.05.2018

Re: *

loader
Međutim, ovi sa petokrakom su bili sprovodioci samo jednog nauma - da izvrše društveni prevrat. Rat im je bio dobrodošao. Komunisti nisu antifašisti, već samo komunisti.

Da, parole su zanosne.


Ne svi - bilo je idealista i utilitarsta. Idealisti nisu želeli zlu krv. No, utilitaristi su odneli prevagu. Silom. Nešto slično kao u obračunu novih demokrata i radikala.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 10:28 09.05.2018

Re: *

Predrag Brajovic

Смрт фашизму -- Слобода народу!





loader loader 10:47 09.05.2018

Re: *

Skinite ideološke dolape, drugovi.

Nemojte tako ...
Drugovi su danas preimenovani u gospoda, građani ... :)
loader loader 10:49 09.05.2018

Re: *

Ne svi - bilo je idealista i utilitarsta.

Naravno, ali to se podrazumeva. Ni u jednom pokretu nisu baš svi zagriženi, do krvi isključivi ...
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 11:04 09.05.2018

Re: *

loader

Drugovi su danas preimenovani u gospoda, građani ... :)


Samo mi gospoda ostali - seljačine, kako kažu.
aureus aureus 13:59 09.05.2018

Re: *

Кад су се 1941. комунисти у Југославији повезали и рекли "Хоћемо ли да ратујемо? - Хоћемо!", већа је шанса била да у рату против надмоћног противника добију метак у челенку него да направе икакав социјализам.

Од осам хиљада предратних комуниста, који су се ваљда сви дигли на оружје, крај рата једва да су дочекале двије-три хиљаде.

Ствари нису црно-бијеле. Нису комунисти били једини антифашисти у Европи, али не видим како им можемо негирати антифашизам.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 14:39 09.05.2018

Re: *

Ствари нису црно-бијеле. Нису комунисти били једини антифашисти у Европи, али не видим како им можемо негирати антифашизам.

Ма можемо, будалаштинама.

Мислим да сам, овде на блогу, бар два-три своја текста и мноштво коментара посветио и комунистичким злочинима, неправдама, манипулацијама. Но, оптуживати комунисте, директно генерацију мог оца, високе комунистичке званичнике и војнике (неке сам и лично знао), да нису били антифашисти, баш је... баш је... баш је глупо. Није ни погрешно, ни јадно, ни покварено, ни неправедно, него -- тек глупо.
Atomski mrav Atomski mrav 14:43 09.05.2018

Re: *

Није ни погрешно, ни јадно, ни покварено, не неправедно, него -- тек глупо.

Papir, tj. ekran sve trpi...
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 14:52 09.05.2018

Re: *

Но, оптуживати комунисте, директно генерацију мог оца, високе комунистичке званичнике и војнике (неке сам и лично знао), да нису били антифашисти, баш је... баш је...


No, nikako da odgovorimo na pitanje, u kom momentu je stvoreno razorno jezgro SDB-e, odgovorno za mnoge mračne poduhvate u novijoj srpskoj istoriji? Koja garnitura je pucala na onu novinarku Vijesti nedavno? Ko su ti ljudi, ko ih je stvorio (ako izuzmemo neozbiljnu Filipovu tezu da je kriv Apis)? Ko kontroliše te kriminalne lance. Smirite emocije, niko ne osporava vrednost djedovih/očevih hrabrih poduhvata. Razmišljajmo smireno. Demokratija u Srbiji uopšte ne mora da bude sluškinja KPJ-modela misli, ponašanja i verbalnog nipodaštavanja.
freehand freehand 15:27 09.05.2018

Re: *

stefan.hauzer
Komunisti nisu bili antifašisti, već samo komunisti, kojima je demagogija o antifašizmu bila dobrodošla da učvrste svoju poziciju u javnosti, odnosno da izvedu društveni prevrat, što im je bio jedini cilj, u ratu i nakon njega.



dno.

Nema dna. Valjda ovo mesto sada i služi samo dokazivanju te teze.
Jebote, prosto je neverovatno kojom se brzinom množe komentari i tekstovi na koje je jednostavno nemoguće suvislo odgovoriti koristeći argumente i logiku.
Počneš da pišeš i onda shvatiš se upetljavaš u paukovu mrežu otrovnih gluposti i laži, živo blato besmisla i da što se više upinješ da to klupko razmrsiš ta te hidra sve više steže, lepi i davi.
Kuliranje i sprdnja, nema treće.
c_h.arlie c_h.arlie 20:14 09.05.2018

Re: *

loader
Znam. Šalio sam se.
Možete li inače da obrazložite da to nije tačno, tj. da nije tačna tvrdnja da je komunistima primarni cilj bio društveni prevrat, što je uključivalo sva sredstva? Kao i tvrdnju da oni faktički nisu antifašisti, već samo komunisti?

Ma kako da ti objasni kada ne zna ko je bio glavni u partizanskim odredima - komandant ili komesar, pitanje je sad ?
c_h.arlie c_h.arlie 20:16 09.05.2018

Re: *

apostata
stefan.hauzer
to je bila kritika za napisano.

Ma ovo ni ne zaslužuje kritiku .., odnosno najviše što zaslužuje to je upravo ona tvoja lakonska karakterizacija.

Ne slažem se.
Milan Novković Milan Novković 20:25 09.05.2018

Re: *

freehand
stefan.hauzer
...dno.

...Kuliranje i sprdnja, nema treće.

I fližider, na poziciji 2.5
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 21:07 09.05.2018

Re: *

Papir, tj. ekran sve trpi...

Life's but a walking shadow, a poor player
That struts and frets his hour upon the stage
And then is heard no more: it is a tale
Told by an idiot, full of sound and fury,
Signifying nothing.


Тачно: папир трпи све. И стално неки шекспировски јунаци исписују историју без значења и смисла, док ми верујемо да смисао и значење постоје. Читава наша историја је један велики бесмислени наратив, бесмислен у оном смислу да га је било баш брига за чињенице, већ је исписан по сили и памети победника, оних краткотрајнијих или оних дужег века. Наши историјски наративи су измишљени: партизани су били антифашисти, али нимало анђели и носиоци праведнијег друштва; четници су били забрађени гибаничари, али и неретко часни антифашисти; Руси нам нису браћа, јер ми смо понајвише (европски) староседоци, то тврде генска истраживања; наша хришћанска историја долази из Африке, из Сирије, Либана, Алжира - наши су свеци и текстови оданде -- док ми верујемо да је то друга раса, далеко од цивилизације.








stefan.hauzer stefan.hauzer 09:20 10.05.2018

Re: *

c_h.arlie
loader
Znam. Šalio sam se.
Možete li inače da obrazložite da to nije tačno, tj. da nije tačna tvrdnja da je komunistima primarni cilj bio društveni prevrat, što je uključivalo sva sredstva? Kao i tvrdnju da oni faktički nisu antifašisti, već samo komunisti?

Ma kako da ti objasni kada ne zna ko je bio glavni u partizanskim odredima - komandant ili komesar, pitanje je sad ?


Emsiemsi, duboko si me razočarao, duboko.


c_h.arlie c_h.arlie 10:47 10.05.2018

Re: *

stefan.hauzer
c_h.arlie
loader
Znam. Šalio sam se.
Možete li inače da obrazložite da to nije tačno, tj. da nije tačna tvrdnja da je komunistima primarni cilj bio društveni prevrat, što je uključivalo sva sredstva? Kao i tvrdnju da oni faktički nisu antifašisti, već samo komunisti?

Ma kako da ti objasni kada ne zna ko je bio glavni u partizanskim odredima - komandant ili komesar, pitanje je sad ?


Emsiemsi, duboko si me razočarao, duboko.



Ma, nisi jedini !
I ja sam sebe ponekada razočarao ... tako da ... , jednostavno - proći će.
loader loader 14:10 10.05.2018

Re: *


Veliki trud uložiše neki blogeri da ponovo dokažu ono što se ovde decenijama promovisalo kroz ono čuveno "Tito, revolucija, mir" ... Ničeg novog u tim komentarima nema.

Dakle
Komunisti su bili samo komunisti.
Sve ostale svoje ideološke sklonosti, opredeljenja, tendencije, ... preuzimane su samo ukoliko su u funkciji apsolutno jedinog cilja - organizovanja društvenog prevrata, tj. uspostave komunizma. Tako antifašizam kod njih nije antifašizam, već stvar koja se koristi za ostvarenje njihovog jedinog cilja, kome je sve podređeno. U jednom trenutku su bili tehnički rivali, te se u borbi za premoć dešavao okršaj. Suštinski, te dve strane su iste. Konačno - ne može biti antifašista neko ko ima fašističku praksu, samo u okviru komunističkih ideoloških obeležja. Tu su iste sve vrste torture nad pojedincima, grupama ljudi, nad državom, nad institucijama ... Neko sa fašističkim ponašanjem ne može biti antifašista.

To su dva rivala, sa potpuno istim osobenostima, samo u različitim dresovima, jedan u crnoj, drugi u crvenoj boji.

Filip Mladenović Filip Mladenović 10:03 09.05.2018

Šta kaže vladika Jovan?

"Srbi se masovno sele, sledi im i selidba iz Srbije!"

To je izjavio vladika slavonsko-pakrački Jovan, javlja Srna, a prenose Nezavisne novine.

"Ono o čemu se ne priča jeste da se nalazimo usred sveopšte seobe koja je sada pogodila Hrvatsku, ali nema sumnje da će zahvatiti i ostatak jugoistočne Evrope, Balkana ili kako već da nazovemo ovaj naš kraj sveta", rekao je vladika Jovan.

On navodi da se Srbi masovno sele iz Hrvatske, sa Kosova, te da im sledi i selidba iz Srbije.

"To će se desiti kada EU olakša zapošljavanje državljanima zemalja koje nisu u Uniji - Crne Gore, Srbije, BiH, Makedonije", rekao je vladika Jovan, prenosi Mitropolija crnogorsko-primorska.

Vladika Jovan smatra da će nove seobe Srba biti prouzrokovane društvenim stanjem nakon ratova devedesetih godina i sveopštim siromašenjem i pljačkom, usled čega mlad čovek ne vidi budućnost u svojoj otadžbini.

Ponovljeno pitanje za autora bloga: Kako nazvati ovakve režime koji vlastito gradjanstvo proteruju iz svojih domova!?

1. Komunistički
2. Neonacistički
3. Totalitarni
4. ............
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 10:16 09.05.2018

Re: Šta kaže vladika Jovan?

Eno piše Varufakis u Project Syndicate - liberalni totalitarizam je naziv za tu pojavu.

Vladika Jovan slavonski radi inače sjajan posao za srpski narod, na više polja. Sjajan čovek, oficir i džentlmen, inače bivši rokenrol kritičar i drugar sa Starom Gardom B92.
loader loader 10:51 09.05.2018

Re: Šta kaže vladika Jovan?

Ponovljeno pitanje za autora bloga

Već imate odgovor sadržan u prethodnom komentaru. Dovoljno shvatljivo, valjda. A ako hoćete samo jednu karakteristiku, ili samo jedan od opšteprihvaćenih naziva - nazovite to sami kako vi želite. Nemam ništa protiv.
Filip Mladenović Filip Mladenović 11:14 09.05.2018

Re: Šta kaže vladika Jovan?

loader
Ponovljeno pitanje za autora bloga

Već imate odgovor sadržan u prethodnom komentaru. Dovoljno shvatljivo, valjda. A ako hoćete samo jednu karakteristiku, ili samo jedan od opšteprihvaćenih naziva - nazovite to sami kako vi želite. Nemam ništa protiv.


Pa ako je tako, po čemu je komunizam od 1950. do 1980. bio gori od ovog danas, nazovimo ga bilo kojim imenom?
loader loader 11:30 09.05.2018

Re: Šta kaže vladika Jovan?

Filip Mladenović
loader
Ponovljeno pitanje za autora bloga

Već imate odgovor sadržan u prethodnom komentaru. Dovoljno shvatljivo, valjda. A ako hoćete samo jednu karakteristiku, ili samo jedan od opšteprihvaćenih naziva - nazovite to sami kako vi želite. Nemam ništa protiv.


Pa ako je tako, po čemu je komunizam od 1950. do 1980. bio gori od ovog danas, nazovimo ga bilo kojim imenom?

To su sve faze istog. Da nije bilo tog goreg ili negoreg iz perioda 50-80, ne bi bilo ni ovoga danas. To su sve integralne i međuslovno uslovljene faze jednog, istobojnog procesa. Ne znam šta vas tu buni ..

Po tom principu, kako vi postavljate pitanje-dilemu, recimo možemo da izdvojimo samo jednu godinu iz kolekcije (iz ovih sedam decenija) i da pitamo, a po čemu je ona bolja ili gora od onog danas, ili od onog daleko pre ,,,,
gedza.73 gedza.73 11:44 09.05.2018

Re: Šta kaže vladika Jovan?

loader
To su sve faze istog


K'o da te pita
'jel više voliš da te biju pendrekom ili palicom?'

Komunisti su dobri sve dok nas poje, hrane i oblače... kad prestanu postaju 'nacoši'.
RTS je najbolja medijska kuća, morate da plaćate pretplatu... otkaz... Zlikovci u RTS-u vrše mobing.

loader loader 12:00 09.05.2018

Re: Šta kaže vladika Jovan?

K'o da te pita
'jel više voliš da te biju pendrekom ili palicom?'



Zar je isto?
Zar nije isto?
Zar nije slično?
Zar je slično?
.... ..

Revizija pendreka? Hm ..
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 10:12 09.05.2018

Mister Loudi

Sada će vas verovatno iznapadati, usput ustanoviti da imate kriv nos i da ste debeo kao bumbar, ali - jedno je sigurno, doći će demokratija u Srbiju! A onda ćemo piti na Dunavu belog sremskog i sećati se svega ovoga kao ružnog sna. Živeli, srećan Dan Pobede, živeli braća (dedovi) Partizani, živela demokratska i slobodna Srbija!
loader loader 10:53 09.05.2018

Re: Mister Loudi

... A onda ćemo piti na Dunavu belog sremskog i sećati se ...

Paradoks, barem u kontekstu teme bloga: crveno mi je draže od belog. Tako da, ako ima izbora, ja bih izabrao tu varijantu :)
loader loader 11:00 09.05.2018

Re: Mister Loudi

Sada će vas verovatno iznapadati,

To je unapred ukalkulisano. Pa, ne možete protiv navika većine, a očekivati da vas obaspu cvećem. Naravno da slede parole, klicanje drugu i drugu, neverica zbog skrnavljenja za navek ustanovljenih tekovina revolucije itd. Ovo na blogu je igrarija. Tek uživo je zanimljivo. Temperament radikalski, parole antifašističke, logika kojom se brane stavovi skoro nula ... No, tako jednostavno u ovakvoj situaciji mora biti. Izmeniće se i to, dakako, jednoga dana. Sada se nikome ne isplati, iz raznih razloga, da ruši mit o revoluciji i svim onim priključnim mašinama u obliku parola. Neki od toga i dalje lepo i bogato žive, a neki ne daju svoje stare zablude kao što neko u već preraslim godinama ne da svog starog plišanog medu.

Srđan Fuchs Srđan Fuchs 11:10 09.05.2018

Re: Mister Loudi

loader
... A onda ćemo piti na Dunavu belog sremskog i sećati se ...

Paradoks, barem u kontekstu teme bloga: crveno mi je draže od belog. Tako da, ako ima izbora, ja bih izabrao tu varijantu :)

Nema izbora, nije vam ovo Kolorado. :)
loader loader 11:25 09.05.2018

Re: Mister Loudi

Oke,
prihvatiće se načela jednog čudnog društva u "tranziciji" .. :)

Srđan Fuchs Srđan Fuchs 14:29 09.05.2018

Re: Mister Loudi

možemo ovako - pošto crvena isuviše podseća na komunizam, a žuta na demokratiju, da smešamo pa pijemo roze?
Ribozom Ribozom 16:17 09.05.2018

Re: Mister Loudi

Da, loader je upao u osinje gnezdo.

Danasnji komunisti, tj. njihova deca i unuci ionako ne slave danas dan pobede nad fasizmom, vec dan evrope.

Danasnji komunisti se prepoznaju po nedostatku identiteta i stvaranju novog; pa taj fetish definisanja svog ideoloskog ubedjenja pravi neke oksimorone tipa liberalne desnicare, neortodoksne levicare itd.

Nas je (najgori) komunizam bio kombinacija hard core kapitalizma u kome je zivela crvena burzoazija i najmracnijeg komunizma po metodama kojima su cuvali svoju poziciju.

Da ponovim, Srbija tj. Jugoslavija nikad nisu bile socijalisticke zemlje i posle titinog Ne rusima bili smo slabo razvijena zapadna kolonija.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 16:52 09.05.2018

Re: Mister Loudi

I dalje smo slabo razvijena kolonija i jeftina radna snaga, SNS je dosegao silu koju je KPJ imao u vreme raspada. Onda čovek dodje i kritikuje to, najdobronamernije, a dobije svakakve odurne klasifikacije. Pitanje ovde nije sistem uprave i način uredjenja, već to što pojedinci ovde misle da bi bili bolji Tito od Avava. A čovek je pomenuo samo jednu jednostavnu stvar - ne fašizam, ne komunizam, ne zvona i praporci već - demokratija.
Filip Mladenović Filip Mladenović 10:22 09.05.2018

O reviziji istorije...

Srđan Fuchs Srđan Fuchs 10:25 09.05.2018

Re: O reviziji istorije...

Gde su koreni agresivne srpske DB, i ko ju je, gde i na koji način osnovao?
Filip Mladenović Filip Mladenović 10:28 09.05.2018

Re: O reviziji istorije...

Srđan Fuchs
Gde su koreni agresivne srpske DB, i ko ju je, gde i na koji način osnovao?


Evo odgovora na postavljeno pitanje:

„Apis“ je metafora. Kad kažem „Apis“, mislim na kabadahijsku politiku moći koja ruši pravila pre nego što se uspostave, poništava zakone pre nego što se primene, obesmišljava institucije, ismeva procedure, demokratiju vidi kao slabost, “drugog“ kao neprijatelja. Snaga mu je u topuzu, moć u zavereničkim organizacijama, sila mu je najjači argument. „Apis“ društvo čini slabim, uplašenim, moralno tupim i spremnim na svaki postupak koji izgleda kao da glavu čuva. „Apis“ je pretnja pred kojom drugačije mišljenje izgleda kao ludost, integritet kao glupost, nezavisnost kao samoubilačka avantura najvišeg rizika. To ime je metafora za najdublju političku koroziju, moralnu korupciju, živi pesak koji usisava sve što na njemu nastane.

Ali, krenimo od početka. Majski prevrat 1903. njegovo je delo. Oficiri koje je predvodio nisu samo ubili Aleksandra i Dragu Obrenović, već su njihova tela iskasapili i sa prozora dvora u centru Beograda bacili u vrt. Taj događaj doveo je Srbiju u prvu veću međunarodnu izolaciju, jer su sve tada vodeće evropske sile (uključujući i Rusiju) uvele sankcije zbog surovog kraljeubistva i činjenice da se vlade koje su se smenjivale nisu usuđivale da na bilo koji način sankcionišu oficire, što je bio izričit zahtev evropskih monarhija. Tek su 1906, tri godine nakon prevrata, zbog istrajnosti embarga od strane tada najuticajnije sile, Velike Britanije, oficiri penzionisani. Njihova moć se time samo preselila u još neuhvatljivije sfere iz kojih su, oslobođeni svake odgovornosti, upravljali državom. Savremenici su ih zvali „vanustavni činioci“, „neodgovorni faktori“, „nekontrolisani elementi“.

Nakon prevrata 1903. godine proklamovana je u Srbiji parlamentarna monarhija zasnovana na demokratskim principima uistinu liberalnog Ustava. Međutim, tokom tih 11 godina „zlatnog doba“ u Srbiji je promenjeno 18 vlada i održano je 5 izbora. Najčešći uzrok tim smenama bili su pritisci koje su na državne institucije vršili oficiri-zaverenici, koji su svoje interese ostvarivali naizmeničnim davanjem i oduzimanjem podrške do krvi suprotstavljenim političkim strankama. Takve manipulacije su razorno delovale na krhku, tek uvedenu demokratiju. S vremenom su stranke zaboravile svoja politička uverenja i principe, zanemarile tek postavljene institucije i proklamovane javne interese, a sva politika se svela na pridobijanje podrške „vaninstitucionalnih činilaca“ oličenih u Apisu i njegovoj zavereničkoj grupi. Ljuti protivnici, radikali i samostalci, sveli su političku debatu na bespoštednu borbu za Apisovu naklonost. U tako otvoren politički prostor on je ušetao kao apsolutni gospodar, podržavao je čas jednu čas drugu stranku, pomerao političke pione, zavađao pa vladao, podizao emocije, blokirao institucije, rastakao državu.

Čitava javnost znala je da se odluke ne donose u institucijama, već da ih u svojim rukama drže Apis i „njegovi“, koji se na javnoj sceni nisu ni videli. Delujući uvek u potaji primoravali su predstavnike izabranih vlasti da donose odluke koje su delovale nelogično i neracionalno. Velika ministarska imena bila su primorana da Apisu lično prinose nacrte zakona i ugovora na odobrenje. Pričalo se da je zgužvao nacrt savezničkog ugovora s Bugarskom pre Prvog balkanskog rata i njime gađao ministra spoljnih poslova Milovana Milovanovića koji mu ga je doneo na „overu“.

Pod svojom kontrolom držali su kralja Petra I, kojeg su 1903. godine doveli na vlast. Direktno su uticali na dinastička pitanja, pa su tako izazvali i abdikaciju prestolonaslednika Đorđa, čije je mesto prvog u naslednom redu zatim zauzeo njegov mlađi brat Aleksandar. Apis je imao moć da prisili kralja da, suprotno Ustavu i svim principima parlamentarizma, otpušta vlade koje su imale većinu, raspušta parlament i utiče na raspisivanje izbora. Uvlačio ga je u svoje političke igre. Na kraju, nakon prikupljanja dodatne moći zahvaljujući pobedama u Balkanskim ratovima, pod pretnjom vojnog udara, prisilili su kralja Petra na povlačenje „iz zdravstvenih razloga“. Vlast je tada, 1914, preuzeo njegov sin, regent Aleksandar, kojeg su, u svim krizama pred i tokom Prvog svetskog rata uverljivo podsećali da su oni ti koji su mu omogućili vlast, pa da će mu je oni i uzeti, kao i dvojici njegovih prethodnika. Time su, iako verbalno monarhisti, stalno potkopavali autoritet kralja i države u celini, čime su dodatno i stalno destabilizovali nikad stabilizovanu zemlju.

Vaninstitucionalno delovanje značilo je da se slobode promovisane u pravnim aktima ruše na ulici, pretnjom, fizičkom silom. Poznat je slučaj kad su svima znani oficiri pred čitavim korzoom na Terazijama, između Moskve i Kasine, prebili dvojicu opozicionara, naprednjaka Pavla Marinkovića i liberala Mihaila Đorđevića. Svi su to videli, svi su znali ko su počinioci. Znalo se i da je to otvoreno političko zastrašivanje, pa dakle i uskraćivanje slobode misli, govora, udruživanja, političkog delovanja… Drugim rečima, da se time ruše svi ustavni principi i temelji „zlatnog doba srpske demokratije“. Istraga, međutim, nikada nije pokrenuta.

Sloboda štampe jeste bila zagarantovana veoma liberalnim Zakonom o štampi čiji je prvi član glasio: „Štampa je u Srbiji slobodna“. I bila je. Kritika vlasti u opozicionim i nezavisnim listovima zaista je bila bespoštedna. Jeste tačno i da je policija povremeno plenila štampu s prodajnih mesta, ali je u svim poznatim slučajevima sud, još tokom istog dana, „oslobađao“ novine i vraćao ih na ulicu, čime je dokazivao svoju Ustavom predviđenu nezavisnost. Međutim, slobode štampe ipak nije bilo. Njene granice određivali su „vanustavni činioci“, koji su noću, dok se štampaju novine, uletali u male opozicione štamparije, drvenim palicama lomeći skupe mašine, koje je nakon toga bilo skoro nemoguće obnoviti. Bila je to najefikasnija cenzura, pouzdan metod regulisanja slobode štampe, njena suštinska negacija čak i onda kada su je državne ustanove štitile. Zato jedan citat iz opozicione Pravde, iz 1907. godine, najbolje oslikava suštinu te demokratije i tog razumevanja slobode: „To je sistem u kome građani formalno imaju sva prava, ali ne smeju ni jedno upotrebljavati. Jedan naročit, hibridan režim kakav je moguć samo u balkanskim zemljama. Formalno je taj režim vrlo slobodouman, stvarno on je negacija svake slobode“.

Sloboda udruživanja još je ubedljivije „regulisana“ nasiljem, posebno poznatim slučajem ubistva braće Milana i Maksima Novakovića. Oni su bili oficiri, protivnici zaverenika. Tražili su da se ubice kraljice i kralja odstrane iz vojske i da im se sudi za ubistvo. Napravili su prvi pravi srpski NVO „Udruženje za legalno rešenje zavereničkog pitanja“. Govorili su da vojska, na čijem su čelu oficiri koji su ubili kralja kome su položili zakletvu, ne može služiti svojoj pravoj, bezbednosnoj svrsi, jer je sama najveća opasnost. Udruženje je prvo zabranjeno. Zatim su Novakovići uhapšeni. A onda su, tokom noći, u glavnom beogradskom zatvoru, ubijeni. Sva štampa je sutradan izašla sa identičnim saopštenjem na prvoj strani. „Maksim i Milan Novaković umrli su tokom noći u Glavnjači, tako što je Milan ubio Maksima, a zatim i sebe“. Poznato odnekud? Međutim, već sutradan se postavilo pitanje otkud najvećim političkim protivnicima zaverenika u zatvoru pištolji? Afera je krenula da se otpliće. Izašlo je na videlo da su „ubijeni u prisustvu vlasti“, da su se te noći u glavnom zatvoru našli ministar unutrašnjih poslova, šef beogradske policije i direktor zatvora. Afera je potresala Srbiju pune četiri godine, sud je nezavisnom istragom utvrdio odgovornost ministra, ali postupak nikada nije pokrenut. U dva navrata je preko skupštine pokušano da se ministar policije pozove na odgovornost, da mu se na taj način skine imunitet i da se otvore vrata pokretanju krivičnog postupka. Vladajuća većina je te predloge odbila. Ubistvo Novakovića nikada nije procesuirano. A svi su sve znali.

U Balkanskim ratovima oficiri-zaverenici stekli su i ratnu slavu. Tek posle toga niko više nije mogao da ih obuzda. Apis i drugi predvodnici pred ratove osnovane tajne organizacija „Crna ruka“ ili „Ujedinjenje ili smrt“ su kao nagradu za ratno herojstvo na upravu dobili „nove krajeve“, odnosno oblasti Sandžaka, Kosova i Makedonije, na koje se 1912-1913. godine proširila srpska država. Uprkos burnim skupštinskim raspravama i otporu opozicije i javnosti, na te delove zemlje nije proširen liberalni srpski Ustav, pa novi građani nisu dobili politička prava koja su imali stanovnici Srbije. Naprotiv, tu je bio uveden poseban vojno-policijski režim kojim su rukovodili zaverenici, o čijem su nasilju i zloupotrebama stalno stizali izveštaji s terena. Zamislite samo kako je ta uprava postupala i kako je nova država mogla izgledati svojim novim stanovnicima! I kakve je posledice na odnose između Srba, Albanaca, Bošnjaka i Makedonaca ostavilo „oslobođenje“.

Moć Apisa i „njegovih“ postajala je tokom tog proleća 1914. sve veća. I onda je Gavrilo Princip pucao u Sarajevu. Ma šta ko o tome mislio, svi se slažu da je taj događaj pokrenuo lavinu Prvog svetskog rata, koja se prvo sručila upravo na Srbiju. I ma šta ko o tome mislio, nesporna je činjenica da je Principa i „njegove“ obučavala i naoružavala Crna ruka. Šta su oni tačno time hteli da postignu? Da li su bili svesni da atentat može da izazove svetski sukob? Da li je taj pucanj bio usmeren više protiv Pašića i Aleksandra nego protiv Ferdinanda i Sofije? Da li je trebalo da dovede „samo“ do lokalnog rata sa Austro-Ugarskom da bi se nastavio i okončao posao „oslobođenja i ujedinjenja“, što je Pašićeva vlada odbijala svesna iscrpljenosti zemlje posle dve godine Balkanskih ratova. Verovatno odgovore na ova pitanja nikada nećemo saznati. Ali ono što je izvesno jeste da su Apis i „njegovi“ 1914, ponovo kao i 1903, sudbonosne odluke za zemlju uzeli u svoje ruke i nasiljem uveli Srbiju u splet tragičnih događaja koji su opet, po ko zna koji put, prekinuli njen razvoj, demografski je uništili i vratili je unazad mnogo više nego što je tokom burnih prethodnih 11 godina uspela da se unapredi. Kao da je time utvrđeno samoubilačko pravilo u istoriji Srbije – jedan korak napred, a zatim mnogo, mnogo njih unazad.

I onda je, 1917. godine, došlo do preokreta. Tokom borbi na Solunskom frontu, regent Aleksandar je uspeo da prvo uhapsi Apisa i njegove saradnike i zatim organizuje političko suđenje, na kome su za trojicu najistaknutijih presuđene smrtne kazne pod optužbom da su pripremali ubistvo regenta Aleksandra. Mnoge su pretpostavke kako je i zašto došlo do tog političkog obračuna i zašto baš u tako osetljivom trenutku rata? Nagađa se da je tako nešto bilo moguće zahvaljujući tome što je vojvoda Putnik u to vreme bio na samrti, a smatrao se najvećim zaštitnikom zaverenika. Neki nagađaju da je to bilo ostvarivo zahvaljujući činjenici da je u februaru došlo do prve revolucije u Rusiji, čime su zaverenici izgubili moćna leđa? Ili zato što je neposredno pre toga poginuo Vojvoda Vuk, čije su četničke jedinice bile mimo državne kontrole i stalna pretnja fizičkog uklanjanja vladajućih ljudi države. Pouzdanog i dokazanog odgovora na to pitanje nema, ali pored mnogih preostalih tajni izvesno je da je iskorišćena prilika da se i Pašić i regent oslobode stalne pretnje po državu i sebe lično. Na pomolu je bio rasplet Prvog svetskog rata i agonije srpske države i očigledno je da je doneta politička odluka i skupljena snaga da se u novo vreme uđe bez stalne pretnje oličene u stvarnim gospodarima i moćnicima poretka nastalog 1903. godine.

Više decenija kasnije, posle još jedne revolucije i još jednog svetskog rata, 1953. godine, organizovan je novi montirani politički proces, na kome su, pod uticajem Aleksandra Rankovića i jedne slične, ma koliko ideološki drugačije, tajne službe, Apis i crnorukci rehabilitovani. Bila je to osveta i monarhiji i dinastiji i prethodnom sistemu, ali i jasna poruka da nove revolucionarne vlasti svoj kontinuitet uspostavljaju s istorijskim uzorima koji su kao osnovni princip utvrdii da se vlast dobija i brani oružjem. Na tom obnovljenom Solunskom procesu Apis i „njegovi“ proglašeni su oslobodiocima i revolucionarima, onima koji ubrzavaju istoriju, ruše tradicije i raskidaju s utvrđenim pravilima političkog ponašanja, uzimaju stvari u svoje ruke, upravljaju sudbinom. Kao i svaka „radnja s prošlošću“ i ova je, te 1953, bila kristalno jasna poruka za budućnost.

Danas se ponovo nalazimo pred jednom novom fazom Apisovog „života“. I opet je to „radnja s prošlošću“, namenjena nama danas, kao i onima koji će doći. Inicijativa da se Apisovi posmrtni ostaci prenesu i svečano, uz državne počasti, sahrane na Kalemegdanu najnoviji je doprinos kulturi sećanja u Srbiji. Šta nam govori ta inicijativa? Pa, kao što je to često slučaj, govori nam baš ono što kaže! A kaže da se Srbija i danas, i posle svega, identifikuje upravo s tom istorijskom ličnošću, slavi njegova dela, proglašava njegove ideje i vrednosti kao svoje, sledi njegov put. A to znači da ona istrajava na svojim suštinski antievropskim opredeljenjima; da nema nameru da se promeni; da baš neće da poštuje zakone, institucije i procedure; da joj je sila preča od pregovora i dogovora; da se podrivanje svake prilike za normalizaciju u unutrašnjoj i spoljnoj politici vidi kao zaštita interesa najmoćnijih; da se od programa srpskog ujedinjenja neće odstupati; da je rušenje korisnije od stvaranja, a nerazvijenost bolji prostor za apsolutnu vlast od uspešnog i modernog društva; da dileme zapravo i nema, jer joj je jedina alternativa – smrt, kako i kaže slogan Apisove organizacije. A kad dileme nema, nema ni slobode. A neće je ni biti.

Ako država najnovijim političkim danse macabre ponovo stane iza Apisa, kao i 1953, on će prestati da bude metafora. Ponovo će postati stvarnost, suština raspojasane, razdrljene, siledžijske politike na koju se Srbija toliko puta vratila kao da joj je baš to najprivlačniji kontinuitet. Podsećaće nas tu, s Kalemegdana, da se svako iskakanje od davno zacrtanog plaća najskupljom cenom i da skretanje s puta nije predviđeno. Zloglasno će nam poručiti da se drži stoletnog kontinuiteta, u kome se glava gubi ako se ne razume da ovde važi slogan, koji su koristili opozicionari početkom 20. veka, „čija vlada toga i država, čija vlast toga i sloboda“. I da ta glava može biti vaša ili moja, kraljeva, prestolonaslednikova ili premijerova.

Zato bi povratak Apisa u Beograd bio povratak na mesto zločina. I to ne samo onog bukvalnog iz maja 1903, nego onog suštinskog – zločina protiv Srbije. Defenestracijom kraljevskog para Apis je kroz prozor bacio i svaku nadu da bi Srbija mogla da uđe u stabilni period razvoja i dovršavanja svega nedovršenog. Zato je taj zločin iz 1903. prazločin, onaj iz kojeg su proizašli svi drugi u dugom trajanju od 1903. do 2003, od Obrenovića do Đinđića, preko Drugog svetskog rata i krvoprolića devedesetih, ponovo pod crnorukaškom crnom zastavom s lobanjom i ukrštenim kostima i nepromenjenom idejom ujedinjenja ili smrti. Državna sahrana Apisa na Kalemegdanu jasno bi poručila da s tog puta ne skrećemo.

Peščanik.net, 08.09.2015. Dubravka Stojanović
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 10:40 09.05.2018

Re: O reviziji istorije...

Ko je stvorio Aleksandra Rankovića - pomoć prijatelja, nije 1953., 1942. je, Apisa kao metafore ni u najavi.
Filip Mladenović Filip Mladenović 10:50 09.05.2018

Re: O reviziji istorije...

"...Zloglasno će nam poručiti da se drži stoletnog kontinuiteta, u kome se glava gubi ako se ne razume da ovde važi slogan, koji su koristili opozicionari početkom 20. veka, „čija vlada toga i država, čija vlast toga i sloboda“. I da ta glava može biti vaša ili moja, kraljeva, prestolonaslednikova ili premijerova..."
loader loader 11:15 09.05.2018

Re: O reviziji istorije...

Kolega Filipe, istorija kaže da je u Srbiju 44. stigao humani, efikasni način uprave. Ako je to tačno, ne treba da čačkamo istoriju koja nam to tvrdi. Ako nekim slučajem to nije tačno, mi to opet ne bismo smeli da čačkamo, jer će nas prozivati za reviziju istorije. Valjda je bolja neistina, nego "revizija istorije".

No, dobro ... Svak ima nešto svoje.

Inače, istorija podrazumeva stalni proces revizije, uz novopronađene činjenice. Istorija ne sadrži samo manjak činjenica, potrebnih za stvaranje što približnije slike nekog procesa ili događaja. Istorija sadrži i gomilu falsifikata. Stoga, ovaj vaš stres zbog moguće "revizije istorije" deluje pomalo detinjasto.
mlatisa mlatisa 11:16 09.05.2018

Re: O reviziji istorije...

Zato bi povratak Apisa u Beograd bio povratak na mesto zločina. I to ne samo onog bukvalnog iz maja 1903, nego onog suštinskog – zločina protiv Srbije. Defenestracijom kraljevskog para Apis je kroz prozor bacio i svaku nadu da bi Srbija mogla da uđe u stabilni period razvoja i dovršavanja svega nedovršenog. Zato je taj zločin iz 1903. prazločin, onaj iz kojeg su proizašli svi drugi u dugom trajanju od 1903. do 2003, od Obrenovića do Đinđića, preko Drugog svetskog rata i krvoprolića devedesetih, ponovo pod crnorukaškom crnom zastavom s lobanjom i ukrštenim kostima i nepromenjenom idejom ujedinjenja ili smrti. Državna sahrana Apisa na Kalemegdanu jasno bi poručila da s tog puta ne skrećemo.


Да је Апис остао жив, вероватно Југославије (тј. Краљевина Србе Хрвата и Словенаца) што би за Србе било веома добро. И вероватно је зато осуђен да не прави проблеме.

Рећи "zločin iz 1903. prazločin, onaj iz kojeg su proizašli svi drugi u dugom trajanju od 1903. do 2003" је вееелико претеривање. Догађаји из WW2 дефинитивно потврђују да је жеља за заштитом Срба преко Дрине ОСНОВАНА.

Како је Србија изашла из WW1 као сила победница ваљало ју је наградити. Али то значи територијално проширење преко Дрине и можда чак на југ до Солуна. То многима није одговарало па су смислили тзв. заједничку државу а онда је првом приликом растурили (1941 и 1991).

Историјска константа политике према Србији од стране земаља у Европи је:

1. Срби не преко Дрине
2. Срби не на море (осим у туристички)

Ово друго су остварили (треба да одрже ситуацију јо двадесетак година). А у наредних 50 година ће остварити и ово прво.

У светлу свега тога Апис и Милошевић су имали следили сличне идеје. А слична им је и судбина.

Нови делови Србије су постали 1912. и 1913. а већ 1914. је почео нови рат. Тако да приписивање недемократије Апису је претеривање. При чему не кажем да је Апис био душа од човека. То још мање могу да кажем за Милошевића.


loader loader 11:21 09.05.2018

Re: O reviziji istorije...

Историјска константа политике према Србији од стране земаља у Европи је:

1. Срби не преко Дрине
2. Срби не на море (осим у туристички)


To je tačno. Od strane zapada. Praksom dokazano. A od strane Rusa sprečavan je i potencijalni pomak na istok ("preporuka" srpskoj vojsci da u povratku slučajno ne skrene i prema Bugarskoj ...)




tasadebeli tasadebeli 14:56 09.05.2018

Re: O reviziji istorije...

Dubravka Stojanović

Defenestracijom kraljevskog para



У, јбт!

Филипе, стварно то тако пише на Пешлчанику?

Господе боже!

Дефенестрацијом краљевског пара...
?

О, боже, свашта...



И дефлорацијом малог мозга такође, рекао бих.

Дај, Дубравка, одмори мало наобразбу, леба ти.



tasadebeli tasadebeli 14:59 09.05.2018

Re: O reviziji istorije...

Filip Mladenović
O reviziji istorije...

Dubravka Stojanović: nema rehabilitacije



Да, да, све је то на истом фону, све је то иста екипа.

И сви се чешљају као Латинка Перовић, љуби их чика Радомир Константиновић.




Atomski mrav Atomski mrav 15:08 09.05.2018

Re: O reviziji istorije...

Да, да, све је то на истом фону, све је то иста екипа.

И сви се чешљају као Латинка Перовић, љуби их чика Радомир Константиновић.


Jel' to onaj Tasa što svako malo pizdi ovde na Blogu zbog generalizacija i lepljenja etiketa?
tasadebeli tasadebeli 15:32 09.05.2018

Re: O reviziji istorije...

Atomski mrav
Да, да, све је то на истом фону, све је то иста екипа.

И сви се чешљају као Латинка Перовић, љуби их чика Радомир Константиновић.


Jel' to onaj Tasa što svako malo pizdi ovde na Blogu zbog generalizacija i lepljenja etiketa?



Је ли, можда ти знаш да ми кажеш...

(Само без пижђекања, молим те, ако може...)

А Титови "комунисти" нису колабрирали са Гестапоом 1941-1945, а?

Нису, а?


Kad je Rodoljub Čolaković 15. aprila 1941. godine sreo Mustafu u okupiranom Sarajevu ovaj mu je navodno rekao: "Valter neće dugo trajati i moraće da bude maknut". Čolaković u svojim memoarima piše da je to odmah javio Titu, čije je konspirativno ime u to doba bilo Valter. Milovan Đilas je kasnije tvrdio da je postojala odluka da se Mustafa Golubić ukloni, jer su dobili podatke da se on sprema lividirati Tita.[5] Titovi najbliži saradnici tada su počeli govoriti o Golubiću kao neprijatelju i "trockisti", ali on se nije uzrujavao jer je imao podršku SSSR. U predustaničkim danima, u maju 1941. godine Golubić se sastajao sa Titom, koji je tada boravio u Beogradu, i sa još nekim članovima Politbiroa KPJ.


Почетком јуна 1941. године, Иван Стево Крајачић је организовао потказивање Мустафе немачком Гестапу. Гестапо је 7. јуна провалио у стан где се сместио Мустафа Голубић и ухапсио га. Том приликом је убијена ћерка власника стана под сумњом да је шпијун НКВД.

У шаторском крилу је, 29. јула 1941. године, донесен у Дворски парк, стављен у столицу и стрељан. На том месту је и сахрањен.

Војници Црвене армије, пронашли су његов гроб, октобра 1944. године. Откопан је, аутопсију је извршио др Војислав Стојановић и том приликом је утврђено да су му скоро све кости биле поломљене. Његови посмртни остаци су потом пренети у Москву, где су сахрањени с највишим војним почастима.



Како, бре, више није срамота те другосрбијанце да сеју зло и мржњу по Србији?

Мало им је било што су њихови родитељи хапсили, тукли, пребијали, стрељали људе по Србији, а?

Па би сад и они мало по трагу својих родитеља, а све по 'ладу да их не познаду?

Бог да прости!


freehand freehand 15:38 09.05.2018

Re: O reviziji istorije...

А Титови "комунисти" нису колабрирали са Гестапоом 1941-1945, а?

Ovo si ti zaključio iz rečenice u kojoj postoji i reč "navodno"?


Мало им је било што су њихови родитељи хапсили, тукли, пребијали, стрељали по Србији, а?

Pa možda im se to potire akosu im čukuindedovi bili ajduci i drumski razbojnici, Miloševi panduri što su lomili koske, kneževski i kraljevski žandari, Apisovi katili i dželati, Aleksandrovi kostolomci? Mislim, možda imaju i neke zasluge za narod u svojim porodičnim istorijama, nekog od svetlih likova i dobročinitelja iz tamnica i apsana što su pendrečili i voterbordovali komuniste po Lepoglavi? nije sve baš samo crveno i crno?
bene_geserit bene_geserit 01:45 10.05.2018

Re: O reviziji istorije...

Filip
A to znači da ona istrajava na svojim suštinski antievropskim opredeljenjima; da nema nameru da se promeni; da baš neće da poštuje zakone, institucije i procedure; da joj je sila preča od pregovora i dogovora; da se podrivanje svake prilike za normalizaciju u unutrašnjoj i spoljnoj politici vidi kao zaštita interesa najmoćnijih; da se od programa srpskog ujedinjenja neće odstupati; da je rušenje korisnije od stvaranja, a nerazvijenost bolji prostor za apsolutnu vlast od uspešnog i modernog društva

Koja su to evropska opredeljenja? Kolonijalizam, neokolinjalizam, intervencije po svetu, da je rusenje drugih zemalja jako korisno a stvaranje u sopstvenoj zemlji, da se EU ujedinjuje na kojim principima i pod vodjstvom političara koje je ko i gde i kako birao, da zemlje koje se usude das dignu glas (Poljska, Madjarska) dobiju pljusku, da je "normalizacija" u spoljnoj unutrasnjoj politici uvek nekako ono sto odgovara tudjim interesima a ne tvojim, da je srpsko ujedinjenje nekako problem, sila od koga i prema kome, koliko vidim Srbija je jebena stranka već ohoho godina, sve u svemu Filipe ne seri.
anonymous anonymous 00:50 11.05.2018

Re: O reviziji istorije...

bene_geserit
Filip
A to znači da ona istrajava na svojim suštinski antievropskim opredeljenjima; da nema nameru da se promeni; da baš neće da poštuje zakone, institucije i procedure; da joj je sila preča od pregovora i dogovora; da se podrivanje svake prilike za normalizaciju u unutrašnjoj i spoljnoj politici vidi kao zaštita interesa najmoćnijih; da se od programa srpskog ujedinjenja neće odstupati; da je rušenje korisnije od stvaranja, a nerazvijenost bolji prostor za apsolutnu vlast od uspešnog i modernog društva

Koja su to evropska opredeljenja? Kolonijalizam, neokolinjalizam, intervencije po svetu, da je rusenje drugih zemalja jako korisno a stvaranje u sopstvenoj zemlji, da se EU ujedinjuje na kojim principima i pod vodjstvom političara koje je ko i gde i kako birao, da zemlje koje se usude das dignu glas (Poljska, Madjarska) dobiju pljusku, da je "normalizacija" u spoljnoj unutrasnjoj politici uvek nekako ono sto odgovara tudjim interesima a ne tvojim, da je srpsko ujedinjenje nekako problem, sila od koga i prema kome, koliko vidim Srbija je jebena stranka već ohoho godina, sve u svemu Filipe ne seri.



Bene.....Bene, dok ti ovako komentarišeš ....ja ne moram ni da progovorim.




sweet64 sweet64 10:27 09.05.2018

Komunisti i "komunisti"

Ovaj komunizam koji je nas snašao nije takav sam po sebi u odnosu na onaj koji deklarativno neguje prave vrednosti za čovečanstvo. Ovaj ovde je vuk u janjećoj koži sa najgorom mogućom zloupotrebom, kao i bilo šta što i dan danas funkcioniše kao maska i kroz implementaciju pokazuje stvarno lice. Svi mogući zakoni prepisani iz Evrope, za školstvo - Bolonja, svi standardi itd pod ovim parčetom neba bivaju izokrenuti na prostor za manipulaciju pojedinaca. I naravno da se u ovom slučaju našlo mnogo pravih ljudi, iskrenih komunista, razočaranih, koji uostalom ne bi ni morali da budu baš to. Moj deda, pokojni bio je najveći mogući komunista, bez članske karte, bez sastanaka ili bilo kakve forme koja partiju podrazumeva, ali on bi takav bio i kao vernik, rojalista ili bilo šta.
Ne bih delio ljude prema natpisima, brojevima na leđima, pripadnosti naciji, regionu, klubu, partiji ... jer odmah se tu nađu baš ovakvi, koji, gle čuda nameću svoja "pravila igre". Rupa u zakonu je srpski zaštitni znak, a mi u ratu Nemce nismo pobedili, mi smo ih zeznuli na foru, na šta smo uključujući i dijasporu posebno ponosni.
loader loader 11:03 09.05.2018

Re: Komunisti i "komunisti"

Ovaj komunizam koji je nas snašao

O tom komunizmu govorimo. Taj nas je, na žalost, snašao, i slavimo ga, eksplicitno ili podrazumevajuće, zajedno sa Danom pobede nad fašizmom.

bene_geserit bene_geserit 21:45 09.05.2018

Re: Komunisti i "komunisti"

sweet64
Ovaj komunizam koji je nas snašao nije takav sam po sebi u odnosu na onaj koji deklarativno neguje prave vrednosti za čovečanstvo.

Ne postoji komunizam koji deklarativno ili ne neguje nekakve prave vrednosti za čovečanstvo.
Komunističke vrednosti nisu prave vrednosti, naprotiv istorija je pokazala sta su.
Hrpa govana.
angie01 angie01 22:02 09.05.2018

Re: Komunisti i "komunisti"

zajedno sa Danom pobede nad fašizmom.


izvini Loader, ali se komunisti jesu borili protiv fasistickog okupatora i bili na strani pobednika.

to sto neke stvari nisu bile dobre kada su oni preuzeli vlast, ne negira cinjenicu koja stoji u predhodnoj recenici.

ideologija komunizma- svako po mogucnostima, svakom prema potrebama jeste humana u svojoj postavci, to sto je zloupotrebljena od strane nosioca ove ideje-i to ne svih-je samo potvrda stepena svesti, koja nije zadovoljavajuca za sprovodjenje bilo kakvog uredjenja, ma i najidealnijeg, bez devijacija,...jos uvek tvrdim, tada mnogo manjih, narocito u poredjenju sa startnom osnovom i rezultatima, u odnosu na ovo sada, koje lici na neke vremena koja su deo neke dalje istorije, a ne nekog koraka napred....narocito u odnosu na starntu poziciju i rezultate.
freehand freehand 22:29 09.05.2018

Re: Komunisti i "komunisti"

izvini Loader, ali se komunisti jesu borili protiv fasistickog okupatora i bili na strani pobednika.

Nisu oni "bili na strani pobednika", nego pobedili. Sa velikim P.
Bili Piton Bili Piton 22:50 09.05.2018

Re: Komunisti i "komunisti"

Ožive blog. Semenke se krckaju, šljem je na glavi.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana