Zlo fašizma pobeđeno je u jednom času i taj čas zaista treba slaviti, obeležavati.
Ali u Srbiji baš i nema mesta potpunom slavlju, jer tog časa nastaje nova nesreća, koja se samo krije iza one prethodne nesreće. Komunisti nisu bili antifašisti, već samo komunisti, kojima je demagogija o antifašizmu bila dobrodošla da učvrste svoju poziciju u javnosti, odnosno da izvedu društveni prevrat, što im je bio jedini cilj, u ratu i nakon njega. Za taj cilj su komunisti bili spremni na sve, u šta su pored ostalog uključeni saradnja sa fašistima, prizivanje i radosno dočekivanje rata u kome strada preko milion i po žrtava samo dve decenije nakon biloškog sakaćenja srpske nacije u Prvom ratu, zatim desetine hiljada pobijenih građana po okončanju samog rata ...
Neljudski sistem i jedno i drugo, i fašizam i komunizam, odlično su se dopunjavali. Takođe, neko ko ima primarnu sklonost ka antiljudskim postupcima, ne može biti antifašista, osim po nazivu, kojim se rado kiti jer mu je propagandno koristan, i sve sa ciljem da se lakše preruši u humanog.
Dan pobede nad fašizmom, dakle, neodvojivo je kod nas, na žalost, još uvek, povezan sa pobedom komunista. Srbija se za ovu "pobedu" komunista 1944. nije pitala. Ta "pobeda" joj je poput kancerogenog parčeta istorije dodeljena za zelenim stolom, globalnim mešanjem karata, ali i ulaskom Crvene armije na njenu teritoriju.
Slike "oslobodilačkih" tenkova na paradama u Beogradu posle rata neodoljivo su povezane sa slikom tenkova pola decenije kasnije, takođe na ulicama Beograda, zarad smirivanja onog dela građanstva koji nije hteo vlast komunističkih nastavljača.
Stoga se 9. maj u Srbiji već jednom mora obeležavati uz jasno odvajanje pobede nad fašizmom od uspostavljanja komunističke hunte.
Slava svima koji su pali kao žrtve ovih istorijskih prepletenosti. A njih je zaista mnogo. Premnogo.