Što se tiče predstojećeg finala Vimbldona, ja sam potpuno spremna da istrčim na teren. Već nedeljama radim na fizičkoj kondiciji, galopiram do emisije i nazad, forsiram vračarske uzbrdice, radim na ravnoteži ganjajući Ikara Varvarina i njegovo pseće društvo po nizbrdicama, vučem kesetine sa Kalenića na kome, zahvaljujući kišom poplavljenom kamenju, vežbam proklizavanje na šljaci. Po pitanju psihičke spremnosti, stanje mi je takođe odlično, evo onomad, recimo, nisam izašla da se krvi napijem mrmotu koji je zaspao na trubi, u našem sokačetu, jer mu se onoliko žurilo u NASA-u da konačno razbije Alfa čestice i doprinese troskoku civilizacije. Manijaka koji, na ćošku moje ulice, ima deponiju obraslu džunglom, u kojoj rastu ale i akrepi, i zbog koje moramo trotoarom da se probijamo mačetama, da ne pominjem. Kao ni onog pacijenta koji svoju džipčinu redovno parkira uz kontejnere, tako da ceo kraj skokom uvis baca smećarske kese preko njega.
Problem mi je samo Žmu, on je najslabija karika naše teniske ekipe koja, doduše, nikad reket nije u ruke uzela, ali znamo sve kao da smo se sa njim rodili. On već par dana kukulevči i zapomaže: »Ja ovo ne mogu, ja snage za to nemam...«, unapred se predajući na nervnoj bazi. Dotični, pre svega, misli da Đokoviću nije cilj da pobedi, nego da Žmuu isfroncla ono malo živaca koji su mu preostali. »On to meni namerno radi«, procviljava Žmu i unapred sebi sluti odlazak na produženi vikend u Lazu, uzrokovan predstojećim Novakovim izazovom. U to ime Žmu najavljuje odustajanje od finala Vimbldona i prostestno bavljenje bilo čime, samo ne tenisom. Ja, naravno, nemam nameru da odustanem, ako ništa drugo ono zbog nacionalnog nasleđa zvanog – inat.
Pored pomenutih priprema, poseban akcenat sam dala na momenat uroka. Već imam spremljenu gomilu veša, u količini od bar ti mašine pranja, merdevine, projekat zamene sezonske garderobe, baštovanski pribor za terasu, neoprane sudove, rezervne sijalice i, u slučaju najvećeg pritiska, Ikara Varvarina spremnog da istrči u šetnju. Jer, ne bi Đoković stigao do brojeva jedan u tenisu i sportu kao takvom, da ja nisam na vreme shvatila u kom čuču grmi zec. Moja višegodišnja istraživanja su dokazala da čim ja sednem da gledam meč, odnosno uzmem učešća u njemu, tog trena Novak počinje da gubi, ma koliko mu do tada dobro išlo. Ne pomaže čak ni moje okretanje glave. Tada postaje jasno da mu je moja pomoć neophodna. I dok Žmu ostaje da gleda, a živci mu igraju pipirevku, ja odlazim u kuhinju, i počinjem bilo čime da se bavim. Povremeno krišom provirim preko pulta, pazeći da me Đoković ne primeti, a ako ni to ne pomogne, krećem u kupatilo i trpam veš u jadnu mašinu. Usput drečim: »Šta ima?«, a Žmu odurlava: «Bolje mu ide!« To je signal da smo na putu prave taktike – mog urokljivog sklanjanja sa terena.
Zato ću danas, ako ovaj naš počne da nam živce ždere, prvo da oćelavim balkonsku baštu. Kad dovatim makaze, ima da brejknem sve što mi pod ruku padne. Ako to ne poradi posao, jer tu sam još uvek blizu televizora od kog me deli samo staklo vrata, prelazim na merdevine. Već nedeljama čuvamo pokojnu sijalicu u mokrom čvoru. Dok je budem iskopala iz plafona, i seksualno prozvala spisak onih koji su smislili da je tu i tako munu, Novak bi mogao i set da dobije. Ukoliko ne pomogne ni pozivanje Tesle u pomoć, prelazim u društvo mašine za veš i planinskog venca belog i šarenog, uz podršku tamnog, sa akcentom na crno. Ima da perem dok jadnica ne dobije morsku bolest. Mada, mogla bih i konačno da izvršim rotaciju zimsko-letnje garderobe, jer dobijam toplotni udar pri pogledu na orman. Napolju je već danima amazonska klima, samo što ne prosikću anakonde od vrućine i kišurina, a kod nas džemperi čekaju najezdu moljaca. Ne bi mi falilo ni kad bih konačno maknula čizme sa očiju leta. Tu negde bi Đoković mogao da smogne snage i skrati nam muke ili prelazim na brisanje prašine u najudaljenijem delu stambene nam jedinice.
Poslednje u mojim taktičkim planovima je izlaženje iz kuće, odnosno fizičko sklanjanje sa terena. U tu svrhu ću upotrebiti kuče koje se svakom izlasku napolje raduje kao da nikad i nikuda nije bilo izvedeno. Lepo ćemo da odemo u park, bez telefona, i da overimo svako drvo, banderu, žbun i malo više iždžikljalu travu. Usput ćemo da dobijemo na gubljenju vremena u zaobilaženju brojnih turista, glumeći da smo jako u susret izlazeći time što ćemo da stojimo i čekamo da slikaju crkvu bez nas u kadru.
Naravno da bi moja strategija mogla da bude ugrožena klimatskom histerijom koja bi izazvala prekidanje meča zbog kišopadanija. U tom slučaju ću ja ipak da operem veš, bez svetla u malom kupatilu možemo još uvek, i prašina bi mogla da se izvuče, zimska garderoba da počeka jer je vreme i tako neuračunljivo.
Jedini mi je problem što je Žmu odlučio da preduzme ekstremne mere čuvanja svoje duševne stabilnosti. Izvršio je kratku anketu među kafanskim objektima i rezervisao sto u onoj koja nema ekrane, a ima baštenske ćoškove besignalske. I zakazao ručak tačno u tri po srednjevimbldonskom vremenu.
Ne znam kako će Novak bez mene, al ja ću bez njega teško. Možda mi uspe da se iskradem sa ručka i trknem do prve susedne civilizacije. Samo da pripitam za rezultat. Nisam se valjda džabe ovoliko spremala.
Edit:
Ovo je repriza mog bloga starog četiri godine. Primenjujem ga na današnji dan, samo sa promenom mesta dešavanja. Vimbldon je nova, aktuelna reč. Sve ostalo je isto. Dobro, i tadašnjeg Mareja sam zamenila.