Novak na zelenoj travi najprestižnijeg teniskog turnira na svetu u Vimbldonu, a fudbalska reprezentacija Hrvatske na zelenoj travi Mundijala 2018. u Moskvi, uz uzajamnu podršku, branili su sportsku čast, kao i vlastite talente, umeća i upornosti. Jer, kako lepo reče Novak Djoković: "Sport prevazilazi razlike u veroispovesti, rasi, nacionalnosti i to je ono što privlači ljude sportu. Zato ljudi svih generacija, a naročito mladi, gledaju sportiste kao svoje idole, jer oni prolaze kroz iskušenja, žrtvuju se, i kroz sport ilustruju ‘životnu borbu' i daju primer kako bi ljudi trebalo da se postave prema brojnim izazovnim situacijama u životu."
U simboličnom smislu, današnji 15. 7. 2018. je sjajan primer istorijskog pomirenja Srbije i Hrvatske. Svaki normalan, civilizovan i kulturan u obe države bivše Jugoslavije danas je navijao i za Novaka i za hrvatsku fudbalsku reprezentaciju. Ili, kako je to uoči finalne utakmice sa Francuskom lepo objasnio najbolji hrvatski i evropski fudbaler Luka Modrić: "Rat nas je učinio jačim i borbenijima, ali ne želim se vraćati na te događaje. Moramo gledati u budućnost!"
Da u tu budućnost gledaju i lokalni balkanski liderčići, odavno bi sve lepo bilo rešeno ne samo na zelenoj travi, nego i za zelenim stolom. Medjutim, ovde rat i dalje traje, samo drugačijim sredstvima - onako kako je i počeo 1991. godine - MEDIJSKIM I POLITIČKIM PREPUCAVANJIMA.
Zašto je to tako? Jedan od odgovora je i tekst Vladimira Gligorova publikovan krajem maja 2018:
"...Kako, pak, stoji stvar sa interesima?
Politički preduzetnici i njihove stranke imaju interes da održavaju teritorijalne sporove. Time se kontroliše politički dnevni red.
Preduzetnici imaju interes da finansiraju patriotske vlasti, jer postojana teritorijalna i ustavna neizvesnost održava relativno zatvoreno tržište i povoljno je za jednu ili drugu verziju oligarhijskog režima, što je ono što se naziva zarobljenom državom. (Pod čime se podrazumeva ne samo da vlasti i vlasnici korumpiraju jedni druge, već i da su formalna ili, još više, neformalna pravila usklađena sa oligarhijskim interesima. Tako nije samo reč o kupovini i prodaji diskrecionih ovlašćenja, već o pristrasnoj vladavini prava, o tome da su zakoni naklonjeni oligarhiji.)
Ljudi koji traže posao okreću se svetskom tržištu rada, jer posla kod kuće nema. Posledično, zanimaju ih troškovi odlaska, a ne uticaj glasa na izborima (da aludiram na čuvenu Hiršmanovu analizu zasnovanu uglavnom na iskustvu Latinske Amerike). Niska zaposlenost i visoka nezaposlenost uz veliku emigraciju naravno stabilizuju vlast i oligarhiju. Ove druge i time što ne mali deo tražnje za njihovim proizvodima potiče od doznaka.
Samozaposleni, opet, imaju ne male mogućnosti neformalnog poslovanja, ne samo kod kuće nego i na stranim tržištima. Usled čega je njihov interes da ulažu u političke promene mali ili nepostojeći.
Sve starija populacija je, naravno, konzervativna, jer zavisi od vlasti i strahuje od promena, usled čega podržava vlast i kada smanjuje penzije, a pogotovo kada ih povećava.
I konačno, inteligencija je zaštićena od strane konkurencije, jer širi nacionalnu istinu kroz obrazovni sistem i u javnosti. O zlonamernim strancima i njihovim domaćim pomagačima i o istini koju oni (uz Crkvu naravno) znaju, čuvaju i šire.
I zemlja može da propada beskrajno."
LINK: https://pescanik.net/pad-2/
P.S. 20 "godina koje su pojeli skakavci" - ratni profiteri, tajkuni i mafijaši uz pomoć njihovih agenata u civilu - političara Srbije i Hrvatske. I veliki primeri za ugledanje: Irska, Malta, Finska, Češka, Litvanija i Estonija.
Top lista evropskih država po uspehu, ali ne u fudbalu, već u dohotku po glavi stanovnika!!!