Oktobarsko popodne u Novom sadu, sunce neocekivano raduje prolaznike.Statua Jovana Jovanovica Zmaja i dve devojke koje sede mu pod nogama od bronze.Kinez iz veoma vazne kulturne delegacije, pod utiskom koji nosi iz Matice Srpske, gde se pominjao pesnik, zeli da slika spomenik i devojke se same pomere u stranu. Pita prevodioca da im jos malo isprica o Zmaju. Prevodilac kaze: "Hajde da uradimo drugacije nesto." "Devojke, hocete da predstavite Cika Jovu Zmaja kinezima." I njih dve na engleskom za koji su se plasile da nije dovoljno dobar, ipak hrabro pocinju pricu o tome kako je bio lekar, koje sve njegove pesme vole, kako su odrastale uz njegove stihove, i jos mnogo toga. Ostadose zapanjeni i kinezi i njihov prevodilac. "Nismo upoznale nikog iz Azije, bile smo na predavanjima o Kini, cast nam je da smo vam pricale o Zmaju." Kinezi obecavaju da ce procitati jos o njemu.
Iznenada povedu devojke do luksuznog kombija koji ih je dovezao da im daju pokloncice za ovako lep dozivljaj, polako pored hotela Vojvodina preko trga ka Srpskom narodnom pozoristu. Usput se prica o vezama dva toliko udaljena naroda kilometrima samo.
Devojke dobijaju neobicne kutijice sa jednim od poznatih kineskih cajeva, za koji im vodja delegacije kaze da traje jako dugo, njegov sunarodnik dodaje da ako piju taj caj, on donosi ljubav.
Slikaju se za uspomenu.
Kutijica sa cajem u ruci presrecne devojke. "Kako je lepo, cajevi, necu ovo otvoriti nikad, uramicu"
Odlaze svojim putem negde u novosadsko popodne a delegacija ka aerodromu. Dugo pricaju o devojkama. Lepa slika Srbije koje ce se mozda setiti nekad na tlu rodne im Kine.