Društvo| Gradjanske inicijative| Kultura| Moj grad| Život

Gradska mapa i zbunjeni građanin

Đorđe Bobić RSS / 12.11.2018. u 08:37

Građanin je posle odsustva od dve decenije i nešto više godina došao u svoj grad i primetio da mu sposobnost u orijentaciji po čaršiji u kojoj je odrastao popušta jer je to mesto u međuvremenu, od njegovog zadnjeg pohođenja prošireno i uznapredovalo, slično gradovima gde je u međuvremenu boravio mada je on taj epitet koji obeležava napredak osporavao. Nije se slagao sa načinom promena koje su bile razbacane svuga okolo, promenjeno je mnogo toga, čak i jezgro, središte gde je grad začet i gde im je duša nije poštedjeno. Menjali su grad gradski dužnosnici na svoj način a kako ni oni nisu bili večni, kada bi došli novi na njihovo mesto menjali su promene i ugrađivali svoje, učestvovali su u tome i građani time što su bez otpora prihvatali atake na grad od strane dužnosnika a sve pod geslom da je to u skladu sa novonastalim potrebama, izmenjenim kulturnim i ekonomskim modelom, prihvaćenim i nametnutim, savremenim trendom investiranja po svaku cenu.

Kada je o razlozima svega toga što vidi, o tim promenama, pitao zatečene sugrađane na ulici, vodeći neku svoju anketu pokušavajući da shvati razlog promena i zašto se tako dešava većina upitanih, posebno oni koji su prepoznali da je on zbunjen, došavši iz neke daleke prošlosti ili sišao u grad prvi put u životu sa neke planine i u najboljoj nameri da ga privedu stvarnosti u kojoj se našao, su rekli da je došao trenutak kada treba raskrstiti sa tom prošlošću i tim stereotipima u naskladu sa realnim životom koji je nastupio i koji oni konzumiraju, da se treba okrenuti pogledom unapred i graditi svoje mesto za svoju sadašnjost i budućnost a to staro, ta istorijska memorija postoji dovoljno dobro zabeležena u knjigama i na različitim elektronskim medijima i to još u 3D formatu te je to dovoljno da se gradska istorija pa i lična osetljivost na nekdanji ambijent očuva a ne da se teren, ako se to zaostalo zadrži, arči i nedovoljno dobro koristi i još su izneli stav da je taj proces na sreću započeo i da je nazaustavljiv uprkos nekolicini zanovetala koji put ka napretku nisu uočili i neprekidno pokušavaju da nagovore građane da se tome, toj ubrzanoj gradnji, suprotstave i vrate se na tradicionalnu trasu.   

U predhodnoj poseti svom gradu je primetio da su građani nastanjeni u njemu tada držali do prepoznavanja i isticanja posebnosti ambijenta, sada je taj građanski poriv uzmakao pred urbanim novogovorom, neke zgrade po kojima je hvatao korak i pokušavao da se orujentiše ne bi li stigao gde je zamislio su nestale, nikle su nove njemu nepoznate a one, opstale, čijih se obrisa i boje sećao utonule su među novotarije nadmeno ustrojene bez dovoljnog štovanja zatečenog te mu je mogućnost orijentacije umanjena. Ne, nije se mogao uzgubiti ali teškoća u snalaženju po svom gradu gde je škole učio je bila očita. Ranije je mogao da se orijentiše i prepoznaje pojedine kvartove opažajući i pamteći upečaljive zgrade i ulice, drvorede, ovog puta se osećao zagubljen a budući da je sklon preterivanju i uvećavanju problema sa kojima se susreće, morao je da pita prolaznike gde je on sada i kako da stigne na mesto gde je naumio, a oni su mu odgovarali gledajući ga sa ne malom zbunjenošću da ni oni baš ne znaju da opišu mesto i put ali su ga upućivali na imena stanica javnog prevoza ili po neku kafanu ili su mu ukazivali na agresivne reklamne bilbrode navučene preko fasada. O kućama kao orijentirima osim onih nekoliko nije bilo nekog posebnog pomena.

U mentalnoj mapi građana uočavanje i memorija urbane matrice stvara se na novi, iznuđeno drugačiji način od onog koji beše pre jednog veka na primer, čak i za građanina koji je prišao svom gradu posle samo dve decenije otsustva, različit urbani milje u odnosu na onaj što je za sobom ostavio otišavši na neku drugu stranu. Kretanje po gradskoj matrici je sledilo zapamćenu mentalnu mapu gde su gradski kvartovi obeleženi izgledom pojedinih prepoznatljivih zgrada, jasno obeleženog i autentičng identiteta i nikako slične jedna drugoj bile orijentiri i pokazatelji puteva, po njima je nedvosmisleno prepoznavao grad i svoje putanje po njemu. Hodajući sada po istim stazama na koje je nekada navikao i njima mogao hodati skoro zatvorenih očiju, dogodila su se razna nova zdanja u skaldu sa savremenim trendom savremene iznuđene likovnosti i estetskog iskazivanja arhitekata gde je i pored svih napora da se načini zgrada sa sopstvenim licem ipak finale bilo u značajnoj sličnosti ostvarenja, ne po detalju već po izrazu, jeziku i istim ili veoma sličnim rečima gde se različitost pročelja otežano uočava pa se i opažanje i pamćenje takvih tvorevina kao putokaza i znakova identiteta tog gradskog kraja ne može koristiti u svrhu orijentacije pri kretanju. Globalno gledano gradski milje njegovog grada je podlegao stereotipnom arhitekturalnom maniru uprkos pokušajima da se identitet zdanja obeleži pa i po cenu da oblik bude sasvim neuobičajen ili lik zdanja bude obeležen namernim i neskladnim slaganjem boja na fasadi.

Tom trendu odoleva još po neka u ranojoj epohi nazidana crkva, parlament, pozorište, zaboravljena zgrada davno zidana i opečaćena kao kulturni spomenik, možda po neki muzej, posebno onaj što je dvadesetak godina bio prikrivan skelama, ali svi ti uzorci koji obeležavaju proteklo vreme su utopljeni u gradski milje pretrpan novim formama u maniru arhitektinskog govora veoma sličnom, sa mnogo istih reči i zato kad se izgovore čak i pojačanim glasom bivaju nedovoljno prepoznatljive i još gore, manje razumljive. Ne bivaju u njegovom novom gledanju svog grada dovoljno upečatljive da bi ih on, a predpostavio je i mnogi sugrađani, oni koji se nisu deklarisali za novogovor po svaku cenu, uvrstili u spisak orijentira i gradskih znakova. Možda, palo mu je na pamet, da u njegovom gradu ima koja piramida iz Sahare bio bi to izuzetak koji ne treba zanemariti upravo zato što su one same, svojim identitetom neospornim bile dovoljne da obeleže prostor i da ne bude nesporazuma gde se hodač nalazi. Sve ostalo oko njega, pošto to sa piramidama beše samo uzgredna misao nastala iz očaja nesnalaženja, je utopljeno u ukupnu urbanu masu, ponegde su pojedine zgrade opstale kao iskazan i upečatljiv znak u gradu ali pritisnute novotarijama nastalog doba nove Arhitekture koje bezobzirno nadiru i zauzimaju prostor, ne odašilju dovoljno glasnu poruku zbog igre velikih brojeva o svom prisustvu te ih nadvladavaju novoizgrađeni arte faktu nastali pre jedne ili dve decenije u skladu sa nadošlom površnošću opstajanja u gradskom okruženju putem izgradnje sledeći lukrativne kruterijume po svaku cenu ili na svaki način, brutalan ako treba, u najvećem broju slučajeva često neprikladan kao što su prekobrojni spratovi, zauzeće javne površine, pešačke posebno, erkeri u sukobu sa trolama trolejbusa a onda kao šlag na tortu bilbordi na fasadama ne bi li se tržišno opredeljenje javno pokazalo kao značajna prednost u napredovanju grada.

 

Građanin je ipak gledajući neke, samo neke, pojedinačne novostvorene, trendovski upriličene zgrade prihvatio da jesu dobro samerene i prihvatljive estetike, moglo bi se reći da poseduju značajan stepen posebnosti, da obeležavaju vreme u kome su nastale, kao što je bilo sa nekim zgradama koje to behu kada je odlazio iz grada, ipak, razumeo je da mnogo njih u prostoru grada, nabačene jedna pokraj druge u urbanu matricu potiru međusobno tu posebnost, nove zgrade u masi deluju jednoobrazno u skladu sa ovladalim manirom, jezikom kojim svoju poruku o prisustvu kazuju identičnim rečima i urbana matrica postaje monotona i beuzspešno ističe i nameće agresivno težnju za prestižom i prepoznatljivošću. Kao i svaka preterana i prečesta upotreba iste poruke, upravo čini da se prepoznatljivost i identitet sele iz prostora autentičnosti u stereotipnu masu prelepe bezličnosti koja se ne može prepričati jer su atributi kojima su zgrade nakićene simbolima prestiža slični do neprepoznavanja.

 

Masovno i agresivno isticanje likovnosti, iznuđena potreba neprekidnom namerom da se identitet pokaze i istakne u odnosu na druge u okolini dobio je sasvim suprotan efekat, gradski ambijent je zasićen preteranom i prenaglašenom ahitektonikom, deluje kao masa u kojoj se jedinka otežano prepoznaje. Gradski reperi koji su građaninu pre njegovog odlaska pomagali da pronalazi svoje puteve u gradu bivaju utopljeni u masu zidanih entiteta i gube svoju ulogu koju su obavljali odvajkada. Iznuđeno kretanje građana po gradskoj matrici, koračanje spuštenog pogleda na stazu kojom se hoda je omeđeno svakodnevnicom, ograničeno od kuće do radnog mesta i natrag, ima po neko iskakanje do neke kafane ili marketa ali sužena gradska mapa, ograničena na iznuđeni dnevni itinirer ostaje u svesti kao jedini način da se obavi kretanje na mnogo puta pređenoj trasi. U dnevnoj predstavi gradskog života zgrade su postale kulise između kojih se ljudi kreću, od bilborda do bilborda. Građaninu koji je ponovo došao u svoj grad ne preostaje, ako ima nameru da svoj ritual hodanja po gradu učini korisnim ne bi li zadovoljio svoju radoznalost, ništa osim da brzo uči i navikava se na novouspostavljeno gledanje grada i novi gradski jezik i da svoju verziju mentalne mape prilagodi savremenom stereotipu. Inače vrteće se u krug dok ne dođe njegov stariji brat koji je ovde u gradu ostao i prilježno pratio i pamtio promene.   

 

Atačmenti



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

max.cohen92 max.cohen92 11:08 12.11.2018

Shoshoni iz pasivnih krajeva

Postovani g.Bobic,

Duboki naklon i pozdrav Vama.

Sto se pisanija tice, da ga svedemo na onu:

Dosli divlji i isterali pitome, ukratko.

Đorđe Bobić Đorđe Bobić 11:38 12.11.2018

Re: Shoshoni iz pasivnih krajeva

Dosli divlji i isterali pitome, ukratko.

Uzvraćam pozdrav ... izgleda da je došlo vreme da pitomi podivljaju ne bi li se neka ravnopravnost stekla ovde oko nas ... i za nas !
adviser adviser 12:16 12.11.2018

Re: Shoshoni iz pasivnih krajeva

max.cohen92
Postovani g.Bobic,

Duboki naklon i pozdrav Vama.

Sto se pisanija tice, da ga svedemo na onu:

Dosli divlji i isterali pitome, ukratko.


Standardno !
K'o i četres pete.
tasadebeli tasadebeli 09:32 14.11.2018

Re: Shoshoni iz pasivnih krajeva

И са савске и са дунавске стране...


max.cohen92
Postovani g.Bobic,

Duboki naklon i pozdrav Vama.

Sto se pisanija tice, da ga svedemo na onu:

Dosli divlji i isterali pitome, ukratko.











Njihova je kuća bila stara. Izgleda, da otkada je varoš počela postojati, da je i ta njihova kuća već tada bila tu. Cela rodbina iz nje je proizišla. Oduvek same bi vladike, prilikom velikih praznika, posle službe, prvo kod njih dolazili na čestitanje, pa tek onda išli u druge kuće, takođe stare i čuvene. U crkvi imali su svoj sto, a na groblju svoje groblje. Grobovi su od mramora a jednako, i danju i noću, sa zapaljenim kandilima.



А да ли је икада, не само у овој Србији него на свету, било другачије?

Мислим да је то сасвим природан ток ствари. И неминовност. Ко са тим не може да се помири, ко то у овом Београду не може да схвати и прихвати, сам себе уваљује у грдне проблеме. У глави.

Одувек је то тако било. И тако и треба да буде.

Не видим зашто би данас било другачије... По чему смо ми то данас изузетни да би било другачије...





Не умем да прикачим музику на клип на Јутјубу. Отуд ова два клипа која треба гледати и слушати као један...







Черевићан Черевићан 14:14 12.11.2018

што пре ...то боље

nam preostaje navikavanje da svoju verziju mentalne mape Grada prilagodjavamo savremenom stereotipu

импресије различите
како Наше тако Њине,
друкчије нам ето следи
(промене то само чине)
angie01 angie01 20:36 12.11.2018

malo gradske matematike,

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana