Da li je moguce uzivati u prolaznosti postojeceg dana bez stalnog dodira proslosti...
Misli, opsesivne ili nametnute jasno nam govore da proslo ne mora u potpunosti da nestane. Osecaj damara koji je u daljini vec okruzen sivim oblacima, neuhvatljiv a istrajan u svom nemilom postojanju.
Postoji proslost mila kao zagrljaj, ona koja ti daje osecaj sigurnosti kao kad te neko uhvati za ruku i povede. Takva nas ispuni setom.
Sadasnjost je nekad tako intenzivna i sveobuhvatna da nam ne daje prostor za misao koja uznemiri, povede u pravcu koji ne zelimo.
A onda, kada se sve smiri i voz nestane prugom i vidi se samo kao tackica u nepregledu, u tom smiraju, susret je nekad neizbezan.
Proslost, vasa, tudja, svacija, necija, postane deo sadasnjosti dok ne uzmete mac i presecete cvrstu vrpcu izmedju dva sveta. Onog koji pripada vama i onom koji pripada...
davno...
proslom
.........