(Atmosfera u ovom tekstu je kao u pesmi " Ovo nije san" U skripcu.
Nesto je tu misao samo, nesto stvarnost. Jedna noc kad je sneg vejao dugo,bas dugo.
Izostavljeno - oko braon boje, oko plave boje.)
Kao da nema tise ulice u Beogradu kada se proredi saobracaj a noc zaigra taman mistican ples kao kontrast snegu. Kad drvoredi deluju damski elegantno pod velikim pahuljama koje su ceo dan zauzimale odredjeni polozaj.Iznad tvoje glave je bal.
Ta mocna ulica spusta se sigurno i nadmocno ka centru sa visine, ukrasena smetovima.Siroka ulica secanja i tajni. Ne ide se tuda prvi put.
Gledam oko sebe, poneki prolaznik koji pazi da se ne oklizne.
Obodi mog sveta se samo dodirnu u prolazu sa tudjim.
Ti posmatras psa belog kao sneg kako trci srecan kako psi samo mogu da budu srecni .Povremeno se vrati po tebe pa nastavlja da skace ka pahuljama, nezaustavljiv u radosti.Pricas o palim granama, ledu i soli.
Ides ispred mene i ko zna da li vidis sto vidim ja.
Zvizdis svom psu da dodje. Neodlucan da poslusa u trenutku okrece se oko sebe, gleda gde sam.
U poimanju sveta ovog srecnog bica , mi smo copor.
Odvodi me redak saobracaj,poljubac, pas, ti, nestajete u pravcu sume usred grada.
Veje bez stanka, zadrzava se.
Podseca li ponekad na ljubav takav sneg u Beogradu, pitam se.