Čudan naslov za temu intelektualnog angažmana. Preuzeo sam ga od čuvenog Edvarda Saida, Palestinca hrišćanske vjere, predavača sa Kolumbije, koji je u Londonu, u sklopu „Ritovih predavanaja“, 1993., govorio kako su današnjim intelektualcima „izvađeni zubi“ i kako se njihov zadatak sveo na „proizvodnju pristanka“. A intelektualac bi trebao, rekao je tada Said, biti „posebno biće, neko ko govori istinu, hrabar i gnjevan pojedinac, za kojeg nijedna ovosvjetska sila nije previše krupna ili zastrašujuća da je on ne bi podvrgao kritici i nemilosrdno pozivao na odgovornost“. Fenomenalno, zar ne.
Juče u „Artu“, u Vijestima, Paolo Mađeli, poručuje crnogorskim intelektualcima da „onaj koji traži istinu ima jednu intelektualnu obavezu – svima reći ne!“ Po svakom pitanju odgovor, kaže Paolo, mora biti NE.“Dužnost svakog umjetnika mora biti da bude savjest naroda, i kao takav kritički opredijeljen – opozicija u svakom smislu, intelektualnom, moralnom, estetskom“.
Sve ovo Mađeli govori pod okriljem Crnogroskog narodnog pozorišta gdje priprema Šekspirov „San ljetnje noći“. A noć svuda oko njega. I u samom CNP-u. Nema ko da ga čuje. Ni njegov prijatelj i takođe odličan režiser Branislav Mićunović. I on je krenuo stopama svoje životne saputnice i postao službenik petrostrukog premijera. Vojvodićka i njene sestre su to davno učinile. Đaga, kako popularno zovu crnogorskog režisera, tek je evo posustao u petom krugu.
A svi su nam obećavali – samo da prođe referendum, neće nam biti prečeg posla i važnije teme od demokratije i slobode. „Današnja ideologija je izabrala novac umjesto Boga“, kaže Mađeli. Kolumnista Vijesti, Balša Brković, u prvom tekstu nakon izbora govori o „bubašvabama“, intelektualnim dakako, koje „bez dileme“ kliču činjenici da se ni nakon 100 godina parlamentarizma u Crnoj Gori vlast nije promijenila na izborima.
Univerzitet je postao real estate agencija. Odlazeći rektor Stanković će ostati upamćen, ne po nekom naučnom dostignuću cg Univerziteta, već po 200 jedinica izgrađenih za profesore i približno toliko za tržište. Na odlasku najavljuje novih 500 stanova. Današnji crnogorski Univerzitet je izabrao, da parafraziram Mađelija, nekretnine umjesto znanja. Novac umjesto Boga, dakle.
Jedan od dekana tog Univerziteta, naravno povjerljivih jer se na to mjesto ne može doći bez preporuke Partije, Srđan Dramanović, poznatiji je u javnosti kao vođa nevladine organizacije CEDEM. Centar za demokratiju i ljudska prava. Da se smrzneš kako dobro zvuči. Ali, u stvarnom životu, Dramanović i njegova NVO se bave isključivo ispitivanjem javnog mnjenja i naučnim elaboriranjem i pravdanjem dvadesetogodišnje vladavine Partije. I uoči svakih izbora nam saopšte rezultat. U promil tačan. Toliko je CEDEM razvio metodologiju, naravno koristeći sva svjestka znanja i iskustva, da u CG nema potreba za trošenjem novca iz državnog budžeta i organizovanjem izbornog procesa. Dovoljno je da svake 4 godine CEDEM odradi ispitivanje i da se na osnovu njega raspodijele mandati i formira Vlada. Problem je međutim nastao kada su pojedine opozicione partije i slobodni intelektualci otvorili pitanje djelovanja i finansisranja ove NVO. Ispalo je da u rukovodstvu sjede članovi fan kluba predsjedničkog kandidata Vujanovića, da se finansiraju iz Sorošove kase gdje Darmanović sjedi na čelu Upravnog odbora. Profesor Milan Popović, koji je prije par godina bio i mentor Darmanoviću, javno ga je prozvao zato što je svoju NVO i sopstveno djelovanje sveo na „mjerača pulsa“ a ne istinskog borca za demokratiju i ljudska prava. Popović se nije mogao sjetiti kada je Darmanović i njegova NVO posljednji put reagovala ili saopštila nešto na temu slobode medija, ljudskih prava, stepena demokratije u Crnoj Gori. Direktor CEDEM-a na to uzvraća novim analizama u kojima DPS sjajno stoji, kako jake stranke postoje u nizu drugih zemalja, pominje Meksiko, Indiju, itd... I zaista je u pravu. Nedavno je u Paragvaju, nakon 60 godina vladanja, došlo do smjene Colorado partije. Ali, razuman čovjek bi rekao – ovo je ipak Evropa. Darmanović ne mari mnogo za geografiju pa ne krije da mu ne bi bilo mrzno da se taj rekord iz Latinske Amerike obori u Crnoj Gori. Valjda bi tada rekao isto što i nakon informacije o dodijeljenom petom mandatu premijeru:“Sada su stvari u CG došle na svoje mjesto, vratile se u normalu“.
Posebna priča su mediji. Bezube skutonoše vlasti. Ove današnje, svake prethodne, i svake buduće. Noge, đoge, guzine, šupkovići, i ostali bećkovići. Rat im je bio pjesma, mir im dođe kao poema. Rijeka koja teče. A oni nemaju hrabrosti prst u nju da umoče. Ljube stope vlastelina i propagiraju. Ali ne onako sirovo kako je to radio pobratim Vučela, već suptilno. Ne vidi se iz aviona, ali vidi sa zemlje.
Ali, pored svih njih, najbrojnija je grupa „opreznih“, koji „mudro ćute“, i ne svrstavaju se, ni na jednu stranu. Iako ih ćutanje svrstava na stranu onog kome jedino odgovara njihova ćutnja. Svaki režim, posebno totalitrani, trudi se da intelektualce učini bezubim, time i bezopasnim. Pas koji laje ne ujeda. Ova maksima ne važi za intelktualca. On u stvari treba da „laje“, što jače laje to više ujeda i nagriza svaki nedemokratski poredak. I oslobađa prostor za demokratiju. Međutim, umjesto lajavaca Crna Gora, na žalost, uvijek je baštinila mnogo više lažljivaca. Onih koji se lažno predstavljaju kao intelektualci a u stvari su pristalice i aplauderi, kao profesori a u stvari su neznalice i kukavice, kao novinari a u stvari su sluge i propagandisti, kao borci za demokratiju i ljudska prava a u stvari su utemeljivači neslobode i nepravde.
Tužno je da danas jedna evropska država ima samo par intelektualaca spremnih, kako reče Mađeli, svakom reći NE. Gotovo da bi stali na prste jedne ruke. Na obje šake mogu komotno da se razvuku. Ili da se razapnu. Pomenuti dekan i „proizvođač pristanka“ Darmanović kaže kako su to radikalni pojedinci. Neka vrsta Al kaide.Treba ih, dakle, još i razapeti. Jer uvijek i svakom kažu ne, umjesto da, kao dekan, pristanu na dogovor. Ljudi smo dogovorićemo se. Kada je Maragret Tačer, pokušavala tokom svoje gvozdene vladavine, da preko svojih skutonoša i propagandista ućutka britanske intelektualce, nazivala ih je „brbiljivom klasom“. Ovi su joj uzvraćali s jedva prikrivanim gnušanjem, da je malograđanka iz predgrađa, osrednjeg ukusa, čak, nekultivisana. Zato je Univerzitet Oksford, ogromnom većinom glasova, 1985. odbio da joj dodijeli počasni doktorat, što je nalagala dotadašnja praksa i tradicija. Ali, daleko je Engelska. Mnogo nam je bliži jedan njihov istoričar, Norman Stoun, koji je govorio o „višenamjenskim inteklektualcima“, smatrajući ih „velikom zuboboljom“ jednog društva. Bezubi ili sa zuboboljom, u svakom slučaju ne piše nam se dobro.
Željko Ivanović
Bulevar CEDEMA, prošli put ’ 91, pa bulevar Malo morgen, davno bulevar Osame i Solane, do jutros Mila i Marka, još danas Bulevar Borisa (Kidriča), prethodno Lilića i samo Lilića, prošle nedjelje Bulevar Gudžarat, prošle godine Milana i Romana, a bio je i bulevar sumraka, koliko juče Čede i Bebe, donedavno EK i OEBSA, ranije korupcije i kriminala, prije toga Ranka Krivokapića, a davno, veoma davno, Svetog Petra Cetinjskog)