U petak, 21. 12. 2018., biio je moj poslednji radni dan kao Poverenika za informacije. Mnoge je zanimalo kako je izgledao, neki su čak tražili "raport". Pa da ga ostavim i ovde, na blogu.
Radni dan je počeo vrlo rano i dinamično, čitanjem mejla koji mi je u sitne jutarnje sate iz Kanade, iz Vankuvera poslao Peđa Blagojević urednik "Južnih vesti". Nastavio se telefonskim razgovorom sa Acom Stankovim, njegovim zamenikom.
Novinar "Južnih vesti" juče je saslušavan u niškoj policiji, navodno po nalogu tužioca. Od njega je traženo da oda izvor koji mu je dao određene lične podatke nekih aktera o čijim "kombinacijama" su "Južne vesti" želele da pišu. Postupak, zaista, najblaže rečeno, teško shvatljiv. Naši zakoni snažno garantuju tajnost novinarskog izvora, novinar je dužan da oda izvor samo kada su u pitanju najteži oblici najtežih krivičnih dela. Pod konkretnim okolnostima interesovanje "nadležnih" za izvor "Južnih vesti" je potpuno neodrživo. A i pod pretpostavkom da neko sumnja da je novinar počinio krivično delo "neovlašćenog prikupljanja ličnih podataka" iz člana 146 KZ, radilo bi se o krivičnom delu koje se goni po privatnoj tužbi, te tužilaštvo i policija nemaju tu šta da traže.
"Južne vesti", jedan od, možda čak najmarkantniji slobodni medij od onih koji deluju van Beograda, su se eto još jednom suočile se teško shvatljivim, bizarnim potezom vlasti. Nedavno, su bili izloženi pokušaju poreskih vlasti da ih kazne primenom zakona koji se na privatne medije uopšte ne odnosi. I ovaj novi pokušaj izaziva slične neprijatne asocijacije i ni najmanje ne služi na ugled vlasti, naprotiv. Sa Acom Stankovim sam razgovor završio rekavši mu da i nakon mog odlaska, u slučaju potrebe može računati na to da će institucija Poverenika štititi prava "Južnih vesti", zapravo prava cele javnosti.
Odmah zatim u poslu su me prekinuli prijatni gosti. Predstavnici građanske inicijative "Ne davimo Beograd" tražili su da ih primim pre isteka mandata, jer žele da mi uruče simbolično priznanje za rad na funkciji poverenika. Priznanje sam primio sa zadovoljstvom. Specifičnu vrednost priznanja umnogome određuje to ko ih dodeljuje. A okupljanje građana zvano "Ne davimo Beograd" je fenomen vredan poštovanja. Oni su svojim aktivnostima, interesovanjima i pitanjima, u kontinuitetu podsećali na to da javnost ima pravo da zna šta i kako vlast radi, kao i na to da odgovor na pitanje kako će izgledati naš grad ne može da zavisi samo od "ukusa" i ćefa nekakve bahate i osione vlasti, već da je to pitanje u vezi s kojim se mora i konsultovati i poštovati volja građana. Priznanje jedne borbene ekipe spremne da se založi za ovakve ciljeve, svakako zaslužuje poštovanje, i primio sam ga sa zadovoljstvom.
Onda sastanak sa mojom zamenicom, Stanojlom Mandić. Razgovor i instrukcije u vezi sa izradom mišljenja Poverenika o Nacrtu zakona o izmenama i dopunama Zakona o slobodnom pristupu inforamcijama od javnog značaja. A i razgovor i instrukcije gotovo suvišni, Stanojla je moj "najstariji" saradnik, zajedno smo na ovom poslu 13 i po godina i da bi se razumeli, reči često nisu ni potrebne, dosta je pogled ili osmeh.
Mišljenje Poverenika o ovom zakonu biće naravno kritičko, veoma kritičko. I pored toga što smo u dugim i prilično intenzivnim konstultacijama koje je Ministarstvo tražilo uspeli da otklonimo neke od nedostataka, to svakako nije dovoljno da bi tekst zaslužio bilo kakvu prolaznu ocenu.
Ni prostor ni vreme ne dozvoljavaju da se bavim svim nedostacima. Podsetiću samo na dva. Jedan je ignorisanje odavno uočenog problema prinudnog izvršenja naloga Poverenika. Zakonom utvrđen mehanizam koji uz nekakvo novčano kažnjavanje od strane Poverenika predviđa, na kraju, nedvosmislenu obavezu Vlade da prinudom obezbedi izvršenje rešenja Poverenika, odavno funkcioniše vrlo problematično. Poslednjih godina praktično ne funkcioniše uopšte i više nego očigledno da Vlada sistematski ignoriše svoju obavezu i tako praktično opstruira primenu zakona.
Drugi je ideja da se od dejstva zakona potpuno izuzmu državna preduzeća, društva kapitala. Otkad je pomenuta, s pravom je izazvala oštre reakcije javnosti, posebno one antikorupcijski nastrojene, ali na njoj se eto, uporno istrajava. Slabašni formalno-pravni argumenti koji predlagači navode u prilog njoj, deluju krajnje neubedljivo prema činjenici da je dosadašnje interesovanje javnosti praktično u potpunosti bilo usmereno na informacije koje su, ili u mogu biti u vezi sa (anti)korupcijom, i nije dovodilo u pitanje nikakav "ravnopravan" i "konkurentski" položaj ovih preduzeća na tržištu.
Ovakve izmene ne mogu naići na odobravanje ni kod stranih konsultanata, već angažovanih od strane Vladi da pruže stručnu pomoć u pripremi naših zakona, jer su u suprotnosti sa trendovima koji u vezi sa transparentnošću dominiraju u EU, i demokratskom svetu čiji deo želimo da budemo. Nažalost, i pored svega "dosledno insistiranje" na predloženom rešenju nagoveštava da će ono ipak biti usvojeno.
Naš Zakon o slobodnom pristupu informacijama zanimljiv je, inače, po tome da je valjda jedini srspki zakon, koji je ikada, po oceni međunarodnih eksperata bio proglašen za najbolji na svetu. Dve godine i figurirao na prvom mestu, sada više nije tu ali jeste među nekoliko najboljih na svetu. Ako bude izmenjen na opisani način, sasvim sam siguran da će ga Tobi Mendel, Helen Darbšajer i njihov "žiri" eksperata, sledeće godine svrstati na neuporedivo niže mesto. Ali, po svemu sudeći, to našu Vladu zanima mnogo, mnogo manje nego npr. famozna "duing biznis lista".
Potom kratak sastanak sa saradnicima iz Sektora za slobodan pristup informacijama. Tema, pripremanje nekoliko zahteva prema Vladi Srbije da ona, u skladu sa svojom zakonskom obavezom, prinudom obezbedi izvršenje rešenja Poverenika.
Nisam nerealni optimista, samo sam dosledan u tome da radim sve ono što mi zakon nalaže, čak i onda kad to zbog toga što drugi ne izvršavaju svoje obaveze, izgleda gotovo iracionalno.
Na kraju završavam "oproštajno pismo" premijerki, odnosno Vladi Srbije. Predmet, nedavno usvojeni Zakon o zaštiti podataka o ličnosti, za koji sam više puta rekao da je veoma, neshvatljivo loš. Ako on u ovom obliku bude primenjen od 21. avgusta, biće uzrok ugrožavanja i nepoštovanja prava i proizvoljnih odluka poverenika i drugih organa koje će zavisiti, ne od pravnih činjenica, već aktera.
Polazeći od toga da je štetan po prava i interese građana, a samim tim posledično i neizbežno šteti i Vladi, sugerisao sam da se stavi van snage, a da se pripremi nov zakon.
U tu svrhu ponudio sam ponovno Model zakona o zaštiti podataka o ličnosti koji sam Vladi "poklonio" leta 2017. godine i podsetio da je taj Model prošao izuzetno široku javnu raspravu i da je dobio praktično plebiscitarnu podršku struke i da je uostalom i sama Vlada u Akcioni plan usaglašen sa EU unela da će taj Model koristiti kao osnovu novo zakona, od čega je, iz meni neshvatljivih razloga, odustala.
Model nije prepisani strani propis, ali jeste usklađen sa Evropskom opštom uredbom, i što je najvažnije istovremeno je prilagođen našim prilikama. Vlada ga može, naravno, još jednom izložiti javnoj raspravi i u skladu sa njom korigovati. A, ako zbog nečije sujete ili ma kog drugog razloga poverenikov Model zakona nije prihvatljiv, Vlada svakako treba da pristupi izradi novog zakona koristeći pritom znanje i iskustvo ljudi koji se godinama bave zaštitom podataka o ličnosti.
Odlazim sa funkcije, prestaje moja obaveza da štitim pravo na zaštitu podataka o ličnosti, ali Vlada ostaje odgovorna za politiku koja neminovno podrazumeva i obezbeđenje vladavine prava i zaštitu ljudskih prava. Ovo pismo je izraz mog iskrenog nastojanja da joj u izvršavanju te obaveze pomognem.
Potpisom na pismu premijerki, okončan je radni dan. A time i "raport" koji sam u nemogućnosti da prihvatim njen predlog za razgovor obećao šarmantnoj Aleksandri Popović, novinarki Danas-a.
Sledi odlazak na sprat iznad mog kabineta gde se okupilo mojih 75 saradnika da bi me ispratili. Idem tamo, ne bez sentimenta, ali sa osećajem zadovoljstva i to dvostrukim. Prvo, jer znam da me ti ljudi ispraćaju kao čoveka koga iskreno poštuju. I drugo, jer je to prilika da se ja njima zahvalim zbog toga što su mi pružili zadovoljstvo i čast da dobar deo radnog veka radim i rukovodim izuzetnom ekipom stručnih, vrednih i dobrih ljudi.
P.S. Ispraćaj koji su mi moji saradnici priredili bio je divan, topao, dirljiv, nezaboravan.