Kornijevci su cudo, koje je nastalo dok se jos nije pokvario ovaj svet, dok se Mi jos uvek pisalo zajedno i velikim slovom, u vreme kada su padale modre kise svu noc nad Mostarom i zurilo kuci, kako knjige i ploce ne bi bile same.
Bilo je to vreme, a ne nevreme, pa su i cuda bila moguca.
Kornijevce je cinilo dva tabora. Jedan je bio sastavljen od onih koji su proizvodili muziku, kojom su privukli brojne odane sledbenike, kao carobni Frulas iz bajke decu, koji su bili drugi deo te iste price u kojoj se precutno stvarao paralelni bezvremeni univerzum.
Ovi drugi, samovoljno pokoreni poklonici, pratili su nastupe, sa kojih su odlazili inficirani zvukom, koji ih je posle danima drzao u nekom opijenom stanju. Ploce su ocekivali s nestrpljanjem i pasionirano ih kupovali, slusajuci svaku pesmu ponovo i ponovo, sve dok se ona ne bi stopila sa vazduhom i tako udisla zajedno sa njim.
Ja sam im se prikljucila jos kao dete, jedne daleke godine na moru, u nekoj bas blesavoj fazi metamorfoze u kojoj sam zbog novog, jednodelnog, sarenog kupaceg kostima sa nekim smesnim plasticnim korpama, imala osecaj nekog nepostojeceg znacaja odraslosti, dok sam prakticno jos presvlacila lutke.
Jednog dana sam na rivi, dok smo svi porodicno setali, ugledala neobicnu grupu mladica, duge kose i u farmerkama zvoncaricama, kako pokusavaju da nekako savladaju buljuk devojaka koje su ih opkolile .
Cika i komesanje tog sarenog roja su dobili objasnjenje u plakatima, koji su bili nesto dalje nalepljani na zidu pored ulaza u stari deo grada, a na kojima su bili odstampani likovi momaka koje smo upravo sreli, sa najavom njihovog koncerta za to vece.
Sledi svadja sa majkom da me pusti da odem sama na to, za mene do tada nepoznato i zato do neizdrza privlacno desavnje, sa sve dokolenicama, a posle i nova tura rasprave, jer me je cekala posle koncerata, kako bi me odvela kuci, sto sam ja, kao i svaka klinka, dozivela kao veliko blamiranje.
Posle sam tek saznala, da je i ona bila prisutna i da je sedela iza mene, kako bi me pazila, trudeci se da je ne primetim, sto nije ni bilo moguce, s obzirom da sam potpuno hipnotisana gledala u binu, na kojoj se odvijala magicna predstava zvuka i energije, koji su se vulkanski izlivali u prostor, stvarajuci tako, verovatno prvi razlog globalnog zagrevanja, …Dado u svom najboljem izdanju jede mikrofon dok peva, kako se to obicno metaforicki kaze za vanserijsko izvodjenje, “Prvo svetlo u kuci broj 4”,…”ko je to tamo, ko je tamo…”…odjekuje u noc.
Korni grupa, prvi superbend u Jugoslaviji, kako su je zvali, je nastala 1968., tako sto je klavijaturista i kompozitor, Kornelije Bata Kovac, napustivsi sarajevske Indexe, sastavio bivse clanove grupe Elipse, bunjara Vladimira Furduja i basistu Bojana Hreljca i solo gitaristu iz Zlatnih decaka, Velibora Borka Kacla. Prva pevacica je bila Seka Kojadinovic.
Prvi nastup su imali u Domu omladine u Beogradu, na kome je pevao Kornelije, jer se Seka Kojadinovic nije pojavila, nezadovoljna repertoarom i tako zavrsila svoju karijeru u grupi.
Ni drugi pevac ovog rok sastava, Dusan Prelevic, koji je tada bio decko koji obecava u muzici, se nije dugo zadrzao u njoj, jer je na Zagrebacki festival, gde su nastupali, dosao u poslednjem trenutku i to zajedno sa maliganima i tim neodgovornim gestom zavrsio svoje angazovanje kao clan benda.
Posle Prelevica, mikrofon preuzima Dalibor Brun, Rijecanin, koji je bio frontmen u sastavu Uragani.
U grupu, 1969., posle Bruna, dolazi Dado Topic iz osjeckih Dinamita i ubrzo im se pridruzuje u njegov drug iz osnovvne skole, Josip Bocek kao solo gitarista.
Dadu Topica, koji odlazi u Zagreb, da bi osnovao legendarnu grupu Tajm, zamenjuje Zdravko Colic, jos uvek za siru publiku nepoznat, koji je do tada pevao u sarajevskim Ambasadorima, a njega opet 1972. nasledjuje Zlatko Pejakovic iz Osjeka, ostavivsi Zlatne akorde bez pevaca.
Stvarali su avangardnu, eksperimentalnu, progresivnu muziku, sa psihodelicnim elementima i zvucima svih zanrova, kao sto je klaska ili jazz, slozenog i snaznog, vrlo specificnog izraza obojenu autenticnom atmosferom, ( ponekad neuobicajeno dugih kompozicija), koja nije bila deo mejnstrima, a koju su strastveno izvodili, prenoseci na publiku kovitlac emocija slican vetrovima pred oluju.
Korni grupa je bila aktivna sve do 1974. i za sobom ostavila bezbroj hitova, nagrada, velikih uspeha, inovativnih projekata, znacajnih nastupa u zemlji i inistranstvu, kao na primer, 1972., kada su imali zapazen nastup na veoma popularnom i visoko rangiranom Montreux Jazz Festivalu.
Za film Mise Radivojevica, “Bube u glavi” iz 1970. rade muziku, iste godine, na Zagrebackom festivalu osvajaju prvo mesto sa kompozicijom, “Jedna zena”, a godinu dana kasnije, snimaju muzicku poemu na stihove Branka Copica,”!941.”
Jedan od najozbiljnijih abuma u jugoslovenskoj diskografiji, kako konceputualno, tako i muzicki, snimljen je 1972. pod jednostavnim naslovom, Korni grupa.
Pod imenom The Cornelians- a i kako bi drugacije- grupa snima pred kraj 1973., veliki projekat za strano trziste, sinfo rok album, Not An Ordinary Life, otpevanom na engelskom jeziku.
Na Opatijskom festivalu 1974., pobedili su sa pesmom, “ Moja generacija” i tako postali predstavnici Jugoslavije na pesmi Evrovizije u Brajtonu.
Za oprostaj, odrzana su dva koncerta u novosadskom studiju M i delovi tog materijala urezani su u vinil prvog duplog albuma na ovim prostorima, pod nazivom, Mrtvo more.
Posle razlaza, okupljaju se jos jednom, 1987. i prikljucuju se velikom muzickom karavanu- Turneji YU-rok legendi, zajedno sa Indexima, grupom Tajm, Tockom, Langerom, Boncinom, Yu grupom, i drugim velikanima, odrzavsi niz spektaluranih koncerata u gradovima tadasnje zemlje.
Mnogo godina kasnije, u drugom veku, u kome vladaju neke sasvim druge vrednosti, razmisljanja i nacini, ponovo se okupljaju preziveli clanovi ovog neverovatnog benda i uz pomoc prijatelja organizuju takozvani, povratnicki koncert za svoju pobliku, koji je verovatno i njihovo poslednje muziciranje uzivo.
Iako je bilo veoma hladno vece, nesto pre pocetka, prema dvorani su se slivale reke obozavalaca ove grupe, vecinom u najboljim godinama, koji su jednom otrovani njihovim zvukom, ostali verni zaverenici jedne neponovljive magije svih ovih pedeset godina.
Na bini u Sava centru, 31. januara ove godine, pojavili su se: za klavirom, Kornelije Kovac, na solo gitari, Josip Bocek, na bas gitari, Pedja Milanovic, na klavijaturama, Aleksandar Miletic i na bubnjevima Ratko Ljubicic.
Pesme Korni grupe su pevali: Goran Sepa Gale iz Kerbera, Zoran Sandorov, Dusan Svilar, Dejan Cukic i Dado Topic. Prateci vokali, su momci iz eksperimentalne muske grupe, Kovaceve cerke Kristine.
Od prvih taktova, pa do kraja, poznati, unikatni energetsko muzicki oblak ispunio je svaki pedalj sale i posle toliko godina, dise se ponovo onaj uzbudjenjem natopljen vazduh, koji izaziva damare u stomaku.
Nizu se poznati taktovi i stihovi u malo izmenjenim aranzmanima, muzicari sviraju uvezbano i ocigledno su na svom terenu, na onom iz koga crpe inspiraciju i kreativnost.
Pevaci, svako na svoj nacin doprinose izvodjenju, dajuci ono najbolje sto imaju i mogu.
Zoran Sandorov se ipak izdvojio, maestralnim izvodjenjem cuvene i vrlo komplikovane pesme “Put za istok”, uz par drugih, te mu se time oprasta, pomalo komican pokusaj da u jednom trenutku pevanjem lici na Zlatka Pejakovica.
Dejan Cukic, je preuzeo ulogu hronicara izmedju numera, kao sto to vec uobicajeno cini na raznim slicnim dogadjanjima, no isto tako uobicajeno za njega, pokazao je ponovo, nekako forsirano, da je na sceni u nekom hajper modu, sto je u ovom retkom, izuzetnom i emotivnom susretu, bilo nepotrebno i odudaralo je od opsteg raspolozenja.
Naravno da je najvise iscekivan bio Dado, cak par puta dozivan iz publike, koji je iako bolestan, oduvao svojom interpretacijom, uz koju je i prema publici i prema bendu, iskazao i skoro opipljivu privrzenost.
Hed master, Kornelije, je potpuno povuceno, nenametljivo orkestrirao citavim dogadjajem, sedeci za svojim klavirom sa strane, dok je Josip Bocek, jos jednom pokazao, da je virtuoz na gitari i da ga njegovo izuzetno umece bezrezervno svrstava u prvu ligu muzicara.
Numere se nizu, konkurisuci u mrtvoj trci jedna drugoj, talas uzajamnog pripadanja se ljulja prema punoj sali i nazad prema bini i puni tom tajnom, lekovitom alhemijom neke skrivene dzepove, kako bi, kada zatreba, mogla da se upotrebi kao infuzija za oporavak.
Posle skoro tri sata trajanja ovog muzickog praznika, publika ustaje, nedozvoljavajuci izvodjacima da se povuku, i bez ponovnog sedanja, zajedno sa omiljenim bendom i puno nostalgije, peva pesme odabrane za dva bisa.
Gusti aplauz koji se ne prekida i isto toliko osmeha umesto ordenja zahvalnosti i postovanja.
……………………………..
Albumi
-Korni grupa (1972.PGP RTB)
-Not An Ordinary Life (1974. Ricordi, Italy)
-Mrtvo more (1975.dupli album PGP RTB)
-1941. (1979. PGP RTB)
-Prvo svetlo neobicnog zivota (1996. Komuna, kompilacija)
Slinglovi
-Cigu-ligu/Covek i pas (Dusan Prelevic)
-Dzum ram/Sonata/Magicna ruka (Dalibor Brun)
-Pastir i cvet/Ako jednom budes sama (Dalibor Brun)
-Trla baba lan/Slika (Dado Topic)
-Bube/Neko spava pored mene (Dado Topic)
-Pusti da te diram/jedan gros (Dado Topic)
-Kukavica/Gospa Mica gazdarica/Pogledaj u nebo (Zdravko Colic)
-Oj doodle/Zivot (Zlatko Pejakovic)
-Pokloni svoj mi foto/Bez veze (Zlatko Pejakovic)
-Tri palme/Tri coveka u kafani (Zlatko Pejakovic)
-Kuda ides svete moj/Divlje jagode (Zlatko Pejakovic)
-Ivo Lola/Znam za kime zvono zvoni (Zlatko Pejakovic,Ditka Haberl)
-Etida/Jedna zena (Zlatko Pejakovic)
-Moja generacija/Zbogom ostaj detinjstvo (Zlatko Pejakovic)
-Miris/Prastanje (Zlatko Pejakovic)
Kompilacije
-Randevu sa muzikom (1977.Jugoton)
-Legende Yu roka (1987.dupli koncertni album Jugoton)
.Festivali
Beogradsko prolece:
-Zum-ram,1969.
-Pusti da te diram, 1971.
Zagrebacki festival:
-Jenda zena, 1970.
-Kosovka devojka, 1971.
Opatijski festival:
-Devojcice mala, 1969.
-Etida, 1973.
-Moja generacija, 1974. ( Pesma Evrovizije)
Splitski festival:
-Lipa mala, 1970.
Vas slager sezone:
-Kuda ides svete moj, 1974.
YU izbor za pesmu Evrovizije:
-Cigu ligu, Zagreb, 1969.