Društvo| Kultura| Literatura| Ljudska prava| Moj grad

ZOVEM SE BELLA - 2. deo priče

Dragan Jakovljević. RSS / 25.02.2019. u 13:01

Seli smo ispod ladoleža i priča je sama potekla. Prema kazivanju gospođe Juhas, rođena Zemunka Bela Rohel Frajnd je još od detinjstva bila drugačija, naviknuta da joj život više uzima nego što daje. Tokom Velikog rata austrougarske vlasti deportovale su njihovu porodicu u Bačku Palanku, rodno mesto Belinog oca.

– Jednom mi je pričala kako su se sve njene dečje igre svodile na posmatranje mrava i druženje sa njima. Kaže, izađem na ulicu, idem uz plot, čučnem i posmatram mrave. Sama je sebi pričala priče, izmišljala ih, a likovi su uvek bili majušni mravi. Te, oni sad idu kući, sad se šetaju, trče, nabavljaju hranu… Stavi travku da im prepreči put ili napravi most, ili ih skrene na drugu stranu. Bilo je to njeno malo pozorište, govorila je, jer su mravi bili njeni glumci, a ona njihov reditelj. Takva je bila moja Bela… Sve ju vodilo ka pozorištu – rekla je gospođa Juhas i sa nelagodom me pogledala.

– Znam – rekao sam.

– Bila sam sigurna da znate – u njenom glasu se osećalo olakšanje. – Zato sam i došla do vas… Zapravo, došla sam da vas zamolim da nam ne zamerite što vam odmah nismo sve rekle. Znate, ona je veoma oprezna žena. Život je nije mazio. Nekoliko puta je morala da menja identitet, nekada da bi ostala živa, nekada u pokušaju da se oslobodi aveti prošlosti, a samo jednom zbog ljubavi. Tada je bila Marija Stojković. Teško je podnela smrt svoga muža, glumca, pa joj se učinilo da će joj biti lakše ako tu ljubav zauvek zaključa u svom srcu, a za sve ostale bude neka druga… Tako je postala ona koju ste vi, možda nekada negde sreli ili upoznali. A da li ste?

Zaista, da li sam? Učinilo mi se da je pitanje gospođe Juhas bilo na mestu, ali je ipak bilo suvišno. Jer, tako veliku glumicu, kakva je bila Rahela Ferari, nije bilo potrebno lično upoznati, da biste je poznavali.

– Toliko puta sam je gledao s divljenjem, toliko puta slušao… Nas dvoje se poznajemo oduvek – rekao sam. – Mislim da i ona to zna.

U tom trenutku, osetio sam kako neko, ko je stajao iza mene, polako spušta ruku na moje rame. Okrenuo sam se i ugledao gospođu Rahelu.

– Kako ne bih znala, dragi moj. Mislim da je sada vreme da vam to i priznam i da se izvinim što to nisam učinila ranije – rekla je, sela kraj nas i, kao da govori monolog svog života, nastavila: 

– Nekada mi se čini da sam apsolutna vladarka svekolike mimikrije, ali i veštine prepoznavanja. Mislim da sam uvek umela da u svojoj blizini osetim istinu i skrajnem je, ako osetim da takva nije za svako vreme ili za nas, ovakve. Znate da neke istine i sada skrivam, ne bih li ovaj svet, koji volim, sačuvala od oštrice njihovog isukanog mača i bljeska bodeža.

– Ali šta onda biva sa istinama koje tako sabirate? – upitao sam je.

Duboko se zamislila i rekla:

– Kada osetim da postaju opasan teret, pažljivo ih spuštam u duboku škrinju vremena. Otvaram je tek kada oštrice počnu da gube svoje preteće oblike. Taj ritual ponekad ume da sačeka druga vremena i ljude, ali nikada ne izostaje. Čak i ako se nekome učini da sam se malo zabunila, pa istinito zamenila poželjnim. To su, eto, mali trikovi mojih lica, usred ove velike igre mimikrije i naših prepoznavanja u njoj. Praštajte, dragi moji, ako sam negde pogrešila… – rekla je, gledajući nekud u daljinu i pri tom nežno dodirivala ljubičaste zvončiće kojima nas je tih dana darovao ladolež.

Zatim je ustala i krenula prema vratima, rekavši da će se odmah vratiti. Gospođa Juhas mi je za to vreme ispričala potresnu životnu priču Rahele Ferari, tada još uvek Bele Rohel Frajnd.

– Кao Jevrejka, celu nemačku okupaciju provela je skrivajući se od fašista po tavanima, podrumima, udžericama… Tako se jednoga dana našla u trošnoj kućici neke gospođe Magde, u Žarkovu, kada je u dvorište upala racija Gestapoa. Do tada, Bela se svima predstavljala kao vojvođanska glumica Ruža, a tih dana se pripremala da obeleži svoj trideseti rođendan. Nije, sirota, ni slutila da će ga dočekati potpuno seda. Da, osedela je gotovo u trenutku, dok je slušala Nemce pred vratima i čekala da umre, onako kako su završili svi Frajndovi. Međutim, i tada je ostala pribrana, iako je bila bez dokumenata, što se tada kažnjavalo smrću na licu mesta ili u najboljem slučaju hapšenjem.

– Pa, šta je učinila? Кako je preživela? – upitao sam.

– Odmah joj je bilo jasno da nema mogućnosti da pobegne, pa je prišla vratima i otvorila ih, spremna na najgore. Međutim, u tom trenutku se dogodilo čudo. Pre nego što su gestapovci stigli bilo šta da kažu, odnekud se stvorila komšinica Smiljka, jedina žena u kraju koja je znala Belin pravi identitet. Ružo, kaži dragička, uzviknula je Smiljka i potrčala joj u zagrljaj, rekavši da joj nosi radosnu vest. Navodno, stiglo je pismo iz pozorišta u Pančevu, da je primljena da glumi. Tada je moja Bela odigrala najvažniju i najtežu ulogu u svom životu – rekla je gospođa Juhas i naglo ućutala.

Osvrnuli smo se i iza naših leđa ugledali gospođu Rahelu. Nisam bio siguran koliko je dugo tu stajala i šta je od svega ovoga čula, ali joj je bilo jasno o čemu je moja komšinica govorila.

– Zaista je tako bilo – rekla je. – To je bila uloga mog života. Počela sam da grlim gestapovce, da se smejem, da igram sa Smiljkom, pa smo ih pozvali u kuću, da ih častimo zbog navodnih lepih vesti. Poslužile smo ih rakijom i radosno cvrkutale o mom budućem pozorišnom angažmanu. Izgleda da smo bile vrlo ubedljive, jer su agenti zaboravili da nas legitimišu, pre nego što su otišli. Kada sam se posle toga pogledala u ogledalu, u njemu sam videla lik nepoznate žene. Shvatila sam da sam osedela za svega nekoliko minuta. Moja tamno smeđa kosa, bila je bela.

Sve ovo izgovarala je potpuno mirno i ispričala kako je sutradan napustila Žarkovo i utočište pronašla na jednom tavanu, u blizini Cvetkove pijace. Tu je sa svojom prijateljicom, takođe glumicom Кapitalinom Erić, dočekala oslobođenje.

– Ali, predlažem da o tome više ne govorimo. Svet je prepun divnih dešavanja i dragih ljudi, zar ne? Onda je šteta da sve te blagodeti zanemarimo, kao da nam nisu darovane – rekla je i upitala nas da li se slažemo da sutra odemo do peštanske poslastičarnice “Žerbo”, gde je ona u svojim studentskim danima rado provodila vreme. Oduševljeno smo prihvatili poziv i rastali se, zadovoljni što ćemo druženje nastaviti na mestu za koje su našu gošću očigledno vezivale drage uspomene.

Međutim, oko devet sati ujutru, na mojim vratima se pojavila gospođa Juhas i tužnim glasom mi saopštila da je njena prijateljica morala da krene za Beograd ranije nego što je planirala i da je automobil po nju došao već u sedam sati, toga jutra.   

– Slušala je o vama i zamolila me da vam predam ovaj mali dar, kao podsetnik na vaš susret i početak jednog novog prijateljstva – rekla je moja komšinica i pružila mi neveliki zamotuljak, ne sačekavši da se zahvalim, niti da bilo šta kažem.

Odmotao sam paketić i u njemu ugledao prelepu, plavičastu muzičku kutiju, iz koje nisu potekli samo tonovi vesele pesmice, već je izvirilo i pisamce, u kome je pomalo nečitkim rukopisom bilo napisano:   

Neko vreme nas boli kada nam uporno zatvaraju vrata i ne žele da primete da postojimo. U svojoj skromnosti patimo, jer verujemo da to čine zato što im nismo dorasli. A onda, jednoga dana, pred nama počnu da se otvaraju neka druga, veća, lepša i važnija vrata. Tada shvatimo da razlog neotvaranja onih prvih nije bilo to što smo loši, već da ih je zatvarao strah onih unutra od darova koje smo im nosili; uviđamo da ih je mrgodnima činila bojazan od novog, drugačijeg i, možda, boljeg. Ali, tada nam odjednom više ništa od ovoga ne bude važno. Ona pređašnja vrata u našim očima iznenada postanu mala i neugledna, u poređenju sa onima pred kojima smo željeni i iza kojih nas očekuju. I ne trudimo se da ono prošlo zaboravimo, jer to umesto nas uvek učini život. Mrgodne ostavi u njihovim čaurama, obmotanim strahom, pa im zaborav sam pokuca na vrata. Taj uvek stiže bez suvišnih pitanja i dugog čekanja, otvorili mu ili ne. Iza zaborava ostane samo tišina, kao odgovor na sva prošla i potonja pitanja o lepom i ružnom, o istinitom i lažnom, o dobru i zlu.

Vaša Rahela Ferari

Atačmenti



Komentari (7)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 19:56 25.02.2019

приклопљених врата маам

Iza zaborava neka ostane samo tišina

животна прича ...мамљива тематски
такнути тренутци о срећи и туги,
па нека не чуди стицај околности
где себе скривајућ' постајемо други
predatortz predatortz 22:13 25.02.2019

Moram da ti priznam...

...da dugo nisam ovoliko uživao čitajući.
Dragan Jakovljević. Dragan Jakovljević. 22:52 25.02.2019

Re: Moram da ti priznam...

Najveći kompliment za autora. Hvala!
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 00:25 26.02.2019

Re: Moram da ti priznam...

Do tada, Bela se svima predstavljala kao vojvođanska glumica Ruža, a tih dana se pripremala da obeleži svoj trideseti rođendan. Nije, sirota, ni slutila da će ga dočekati potpuno seda. Da, osedela je gotovo u trenutku, dok je slušala Nemce pred vratima i čekala da umre, onako kako su završili svi Frajndovi.


Znaš kako se, što reče Alse jednom, meni ospe s unutrašnje strane čelo bubuljicama kada ljudi krenu da nas poistovećuju danas sa nacistima. Kao, kritika Izraela. Lepa, životna priča. Ja volim da pričam ovakve priče ljudima na proputovanjima.
nask nask 22:46 25.02.2019

Najvažnije i najteže

uloge u životu se ne igraju pod pozorišnim svetlima.

kosta.babic kosta.babic 15:51 26.02.2019

ZOVEM SE BELLA

Divna priča ,nežna a ipak životna.Umeš ti to
Pozdrav
Dragan Jakovljević. Dragan Jakovljević. 19:48 26.02.2019

Re: ZOVEM SE BELLA

Hvala, Kosta! :)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana