Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

ČOVEK U KESAMA

horheakimov RSS / 27.03.2019. u 23:59

Every sane society allows a certain number of people to deviate.

            Prvo sam prestao da odvozim auto na pranje. Redovi u auto-perionicama, ljudi koji čekaju da bi gubili vreme, žetoni, šmrkovi, vosak u koji su pčele uložile toliko truda, automatizovane četke, vlaga. Kakvo nepotrebno traćenje energije i resursa. To mora da prestane. Pranje automobila je neizmerno tužno.

 

 

You don't have to join, you don't have to play the game.

            Kada sam se istog dana vratio kući, seo sam opet pred ekran. Posle nekoliko sati zastrašujućih pokretnih slika koje su se učitavale u mene, jednim klikom sve je nestalo i video sam samo sebe. Lik je bio blago deformisan i rastezao se u nedogled. Zatvorio sam oči. Dodirnuo sam dno mora u koje sam porinut, pa potopljen i snažno se odbio ka površini. Izranjao sam. Izgleda da je u mojim plućima ostalo još malo kiseonika.

Society which is insane, not sure of itself, cannot allow that to happen.

            Zatim sam prestao da se brijem. Svakodnevno struganje žileta preko kože, blizina karotide, krv, dlake u slivniku, losioni,  flasteri, sve je to najednom izbrisano. Horor u koji sam uvučen bez podrobnog razmišljanja, prekinut. U sledećem trenutku doneo sam odluku da više neću da odlazim na šišanje. Posle nekog vremena to je počelo da se primećuje. Prve vidljive promene postale su predmet osuđujućih pogleda, navodno dobronamernih kritika i na kraju otvorenog negodovanja u korporaciji. Zar je tako malo bilo dovoljno? Pozvan sam na jedan razgovor, drugi razgovor, predloženo mi je, savetovano, naređeno. Bio sam ucenjen. Bez obzira na rezultate koje sam postizao, stavljen sam pod neku vrstu prismotre. U skladu sa slikom koja je o meni do tada postojala, sve sam odluke prihvatao mirno. Nemir koji me je izvlačio na površinu pomagao mi je tih dana da ranije zaspim. Problemi s nesanicom polako su bledeli.

It is everybody must join, everybody must work. Everybody must belong. Then freedom disappears.

            Sledeće bitno što sam uradio je da više nikada nisam otišao na posao. Jednog dana, koji nisam unapred odredio, da me slučajno neko ne bi prozreo i možda pokušao da osujeti u povratku kući, parkirao sam se na mostu tokom popodnevne gužve. Telefon i kompjuter sam bez razmišljanja bacio u reku. Automobil sam ostavio otvorenih vrata. Koliko sam i čijih sve godina sagoreo do tada? Bilo me je sramota. Kući sam se vratio javnim prevozom. Nadalje, u ostatku svog života, kretao sam se jedino peške.

You can go running around the wheel in the rat race

 and play that game just as long as you want to, as long as you think is fun,

 but if comes the time when you don’t think is fun, you don’t have to do it.

            Kod kuće je boravio još nekoliko dana. Kada je pojeo sve zalihe hrane, otišao je od kuće i više se nikada nije vratio. Vrata su ostala otvorena. Novčanik iz kog je kapala krv završio je u kaminu. Ostavio je iza sebe sav novac koji je imao, i onaj u kući i onaj u banci. Poslednja kupovina bila je nabavka tuceta crnih najlonskih vreća za đubre.

            Svukao se i pogledao se u ogledalu. Od tog momenta je prestao da nosi odeću. Obukao je kese za smeće. Oko sebe je izgradio novu, crnu, najlonsku auru. Napravio je i cipele i tako izašao u svet. Parče najlona je vezao preko očiju, to mu je bila zaštita od previše svetla. Šetao je unaokolo u potrazi za novim prebivalištem. Tražio je neki haustor ili neku ruševinu. Šaht ili sličnu kocka od cigle, pod zemljom, koja ima i poklopac da može lepo da se zatvori. To mu je trebalo. Zaklon i otklon.

            Bilo je to njegovo ostrvo spasa pod zemljom, na koje je izronio.   

 

            Iz svoje jazbine, u kojoj ne namerava da čuva nikakve materijalne vrednosti, odlazi u jutarnju i popodnevnu šetnju, najviše da bi našao hranu, utolio glad. Spava po dve trećine dana. Umor, koji se akumulirao i koji je sistematično sabijan u njegov organizam, konačno može da iscuri u šaht. Ubacio je, kasnije, kada se odmorio od pređašnjeg života, treću šetnju, kako bi uveče lakše zaspao.

            Hranio se onim što nađe u svojim šetnjama. Ljudi bacaju previše hrane, mislio je. Užasno rasipanje energije. Nalazio je, s vremena na vreme, kvalitetnu hranu, najčešće ostatke. Ponekad bi to bilo ukusnije nego što je ranije uspevao da kupi. Pojio se na česmi gde je zabranjeno pranje automobila i gde piše da voda nije za piće. Od oskudne ishrane, koja je bila bazirana na potrebama za održavanje života, prestao je da ima jutarnje erekcije. Libido mu je bio ugašen i osetio je da je definitivno izronio. Dok ga je još pratio nagon i ostaci kvalitetnije hrane, masturbirao je dva do tri puta dnevno u svojoj jazbini. Umarao se. Bilo je to poslednje prosipanje energije s njegove strane. Šetao je po rezidencijalnom komšiluku gde žive oni koji imaju mnogo više nego što im zaista treba, oni koji ne ostavljaju senku za sobom. Sretao je ljude i oni su okretali glavu od njega, kako gospodari tako i njihova posluga. Na licima dobrovoljnih robova se ocrtavalo zadovoljstvo što je njima, koliko god im bilo loše, ipak bolje nego njemu. Njegova maršruta je obuhvatala ulice koje se u krug vrte jedna oko druge.     

            Pričao je sam sa sobom.

            Kada je došla zima, umotali smo se u još kesa i nikada se nismo razboleli. Kada je došlo leto, skinuli smo sa sebe veći deo našeg plastičnog odela, a vremenom su komadi i sami otpadali. Raspadali smo se, ali za razliku od ranije, sada je ta razgradnja bila spoljašnja, površinska, vidljiva. Unutar nas se uspostavljalo novo ustrojstvo.

            Imali smo štap, kako bismo se odbranili od drugih životinja koje bi nas napale ili koje bi htele da nam se pridruže. Bili smo prljavi i smrdeli smo na mešavinu vlage, smeća i najlona. Kosa i brada su nam bile u dredovima.

            Uskoro smo mumlali naglas. Posle dužeg vremena bez ikakvog obraćanja ikome nismo osećali potrebu da komuniciramo. Kada smo sretali ljude na njih smo gledali kroz parče crnog najlona koje smo vezali preko očiju. Nisu nam bili jasni. Zaboravili smo ko smo bili.

            Niko nas nije dirao jer nikoga nismo dirali. Nikada nas ništa nije zabolelo.

            Počeli smo da čujemo glasove koje drugi ne čuju i sva naša razmišljanja, koja su od ranije bila svedena na minimum, usmerena su ka praćenju tih glasova.

           

            Nikoga ne zanima šta se dešava unutar njegove aure, unutar njegovog najlona. Izostanak zdravog razuma bio je očekivana posledica. Umreće kao životinja, bez svesti o smrti.

 

            Budućnost postoji, ali je teško stići do nje.

           

 

When society allows a certain number of people to withdraw,

it should not have anxiety that everyone will withdraw.

Alan Watts

 



Komentari (7)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 01:19 28.03.2019

sam sa sobom u mislima

Budućnost postoji, ali je teško stići do nje

живот нам у данашњици тече
мало мало прошлост призивамо,
све познато (или мање више)
будућности с'тога се надамо,

мамљивости баш њоме су скрити
(знатижеља ваби човека, у бити)
nask nask 01:36 28.03.2019

Pranje automobila je neizmerno tužno.

horheakimov horheakimov 10:17 01.04.2019

Re: Pranje automobila je neizmerno tužno.

dobra farba ( :
vera.nolan2 vera.nolan2 08:02 29.03.2019

Kakva bizarna,

ali dobra priča!

horheakimov horheakimov 10:18 01.04.2019

Re: Kakva bizarna,

polu-istina...
avagotal avagotal 04:45 30.03.2019

Najloni

Kao da niko ne izviruje iz svog najlona. Ili bar malo njih. A oni koji nisu u najlonima, dakle mnogo njih, vide samo najlon:) Moguće da je u tome problem.
Inače, jedna od najboljih priča koje sam čitala, (a pročitala sam ih ohoho), tako da...Svaka čast.
horheakimov horheakimov 10:19 01.04.2019

Re: Najloni

hvala draga...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana