Prolazim ja a ne vreme. Vreme je ljudska izmišljotina. Sekunde, minuti, sati, dani, meseci, godine. Kao tako se bolje snalaze. Nešto više je od 2000 godina kako su raspeli Hrista, to je kao prošlo vreme. Vreme je kao i Kosmos beskrajno veliko i nemerljivo. I šta onda znači dve hiljade godina? Glupo je baviti se vremenom!
Preksinoć u SO Vračar, o Leonardu. Na italijanskom i srpskom. Uz sitne nedostatke organizatora, uspelo veče. Posle, košava, duva besomučno, on u majci kratkih rukava i vijetnamki, smrzao se čekajući autobus. Čekajući Godoa. Kako je bila dobra Mirjana Karanović kao Estragon (?) u predstavi Ljubiše Ristića u dvorištu u Knez Mihailovoj, onomad. KPGT. I Aleksandar Cvetković. Pre toga dva crna vina u otmenom kafeu i produženi espreso sa mlekom. Košava... kaže mu žena iz kioska, duvaće sve do petka... kako ono beše, košava duva, jedan dan, sedam dana, dvadesetjedan dan... daleko bilo, puj, puj, puj! Pseće vreme... Pseće godine. Gras. Sumanuto dobro i posle toliko godina! Uživa kad legne na leđa, otvori knjigu, lovi trenutke slobodne samoće.
Grad, grad, grad u kojem živi. Scenografija za horor film, smak sveta, Armagedon. Pre neki dan je iako klecavo i teškog koraka, prešpartao kilometre preskačući raskopane ulice, kanale. Le Korbizije!!! Po sećanju, pedesetih ili početkom šezdesetih, ne pre pedesetih godina 20 veka, indijska vlada je je zamolila Le Korbizjea da projektuje grad za oko dvadest, dvadeset pet hiljada ljudi. Maestro je, prvo što je uradio je plan vodovoda, kanalizacije, električne energije a tek onda zgrade građevine. Nikakvo naknadno kopanje, razrivanje, razrovavanje
Mnogi nam zavide što smo tvoje devojčice, rekla mu je preko telefona kad joj je čestitao rođendan. Njegovo društvo su mlade žene i devojke, koleginice, uvek im je divno kada su zajedno, teme, dijapazon od umetnosti do duha, projekti, šale, nikad ogovaranje, bez pakosti, zlobe, ljubav, ljubav, ljubav. Pre desetak godina on i njegove devojčice su posle otvaranja jedne izložbe otišli u Kolarac. Poručili si ko je šta hteo i približivši glave ćućorili, smejali se, nisu obraćali pažnju na ostale goste. Odjednom se pored njih stvorio kolega i pokazavši na još trojicu za jednim stolom rekao, hajde da spojimo stolove da se izmešamo. Jedna od njegovih devojčica mu je odgovorila, nama je on dovoljan, vrati se ti za svoj sto.
Nekada, davno u kafanama se pevalo. Ne samo tamburaši, ne. Pevali su gosti, pijani, trezni, sluhisti ili oni bez sluha. ... čuli smo, kada su jednom kružna testera i glodalica istovremeno morale da zastanu, njegov glas: gradio je u srebru. Nožići naoštreni tanko kao dah sekli su vazduh načetvoro. Ekseri su se topili. Vrapci su se stideli. Najamne zgrade su postale pobožne, jer je jedan debeli anđeo neprekidno pevao Dona nobis. Hor bečkih dečaka. Kurt Valdhajm, u uniformi, crnobela fotografija, sa grupom oficira Vermahta ili SS na Kozari. On i njegov i drugari, složeni glasovi, znali su, hiljadu, dve, pesama. Ne jednom su za otpevane pesme za njihov sto stizale ture pića, često i mešanog mesa, salata, pare nisu primali, pevali su za svoju dušu.
Sanjao je, samo to je zapamtio pred buđenje, ide parkom koji je bez drveća, prašnjava sivobraonkasta zemlja, prašina terana vetrom, nailazi na veštačko jezero, voda providna, dečkić stavlja u vodu mali papirnati čamac, dno je bez rastinja, ima li ovde riba, pita i vidi jednu veliku, oko 50cm dugačku ribu nalik na kečigu i nekoliko manjih. I one su sive, ni traga boji. Gladan je, gde li sam ono stavio najlon i udicu?. San je laža a Bog je istina. P.P. Njegoš. Za boga ne zna, ne zna ni za san, ko to zna uopšte. Plamteći kupinov žbun, glas odatle, grmljavina, Mojsije. Jevrejska plemena neposlušna, neverujuća u Mojsijevog Boga, Zlatno tele, Baal, bog ih kažnjava i to traje, traje, traje, međusobno ratuju, ubijaju se, zatiru se, onda rimljani, onda, onda, onda...Holokaust... Zašto? Kao da nije sa ovog sveta, ne razume, nikad neće razumeti, komšija mrzi komšiju, susjeda. Da komšiji crkne krava, bože! Osmeh, zaboravljena kategorija, pozdrav, molim, hvala, izvinite... zagubljeno, pogaženo. Mržnja, zavist, pakost, deobe, deobe, od pamtiveka deobe.
Izabran je da učestvuje na dve izložbe. Prva, ekskluzivna, u ekskluzivnom prostoru, trideset viđenih umetnika, druga međunarodna, isto značajna. Preispituje se. Zadovoljan, da. Radostan, ne. Već ga hvata muka od neizbežnog odlaska na otvaranja. Sve više bi da bude sam! Onda ga svojim kandžama steže, depresija, da li, možda ne, depresija, starost, nije mrzovoljan, starački. Teško se odlučuje da ode, da se nađe a onda mu u većini, ako ne i uvek, bude lepo i prijatno. Odlaže da se čuje čak sa bratom. Moram! Morao bi da ode na grob majke i oca, dogovarao se sa bratom prošle godine, onda kiša, nevreme, nekoliko dana, još nisu otišli. Uskoro će i godišnjica smrti njegove najmilije sestre, to neće propustiti, nedostaje mu, nedostaje, često misli na... KBC Bežanijska kosa, često, često, terapije pluća, ličnu kartu oni njemu kolica, vozi je iz jedne zgrade u drugu, vađenje krvi, uvek, pre hemoterapije, VMA, gama nož za uklanjanje tumora, destak sitnih, jedan oko 2,5cm. Ceo život su bili nerazdvojni. Bila je vesela, pozitivna, nekada direktorka, stručnjak za rude, često u Londonu, pregovori, dogovori, sklapanje poslova, posle, raspad, propadanje, radila je sve i svašta a osmeh sa lica joj nije silazio, dizala je i njega sklonog padu. Poljubio je mrtvu, umrla je pola sata pošto je otišao kuči, vratio se.