Message in the bottle
by An Arkhos aka Ruben
Nadam se da me niko neće videti.Glupo bi bilo rizikovati toliko samo da bih sa balkona zgrade u kojoj smo zarobljeni toliko vremena bacio bocu sa ovom porukom.Uostalom, šanse da je netko i pročita ravne su nuli.A i da pročita, šta bi ko s tim i uradio?Ovako ipak, evo me, spreman da je bacim i pošaljem svetu. Teško da će mi ko poverovati.Ni ja nikako da sve to razumem i poverujem da je to moguće.Tim pre što ova zgrada nije zatvor, ne bar formalno, naprotiv.Nalazi se u samom centru grada najvećeg na Balkanu, okružena velikim rekama tako da su njena jedra uvek puna vetra i tako odoleva matici i pluta u mestu trošeći svakodnevno ogromne količine energije. Već ta činjenica, taj imperativ statičnog usred te matice kretanja i pokreta je paradoks koji je teško razumeti, a kamoli sve ostalo.Građani su spontano zgradu nazvali Bastilja, pre svega zbog toga što je bilo opšte poznato da onaj ko jednom uđe u nju više ne izlazi (ne u komadu).Sve do velikog Pada zgradom je vladalo Veliko Bratsvo koje je tada zamenjeno vladavinom više Tajnih bratstava ( pridev ,,tajnih,, je uglavnom proceduralno pitanje dizajna ).Ta promena vladavine nad Zgradom je dovela i do izmene njenog imena. Sada sa ponosom nosi ime Javnog Sokoćala.Sve te promene međutim nisu imale nekog značaja za nas unutra.Mislim na nas koji opslužujemo Sokoćalo, redovno podmazujemo njegovu masivnu mehaniku, krpimo jedra bez kojih bi nas odnela matica vremena i uopšte radimo svoj posao koji nam je u ovoj kastinskoj organizaciji Zgrade namenjen.Za same članove Tajnih bratstava je stvar postala složenija nego u vreme Velikog Bratstva pre Pada. U tim dramatičnim danima vladala je velika pometnja u kriterijumima izbora.Naviknuti na Veliko bratstvo teško je bilo proceniti kome od Tajnih bratstava se priključiti.Nenaviknuti na ideju pogreške, članovi su brzo doneli odluku da po principu pola-pola svi uđu u dva glavna bratstva- Bratstvo urbanih hulja i Bratstvo ruralnih bitangi -.Tako se stvar u kući stabilizovala i mi smo nastavili da krpimo i podmazujemo.Naravno ni mi koji nismo članovi, nismo svi isti ali svi podjednako poznajemo zakone Zgrade. Kao obični opslužitelji uglavnom nismo izloženi njenom gnevu jer ne pretstavljamo opasnost za njen mehanizam.Na kraju krajeva ona uvek može naći zamenu za nekog krpača jedara ili podmazioca i mi to jako dobro znamo. Tokom devedesetih Zgrada je doživela najveće potrese.Valjda zbog ratova koji su se vodili postala je još važnija nego što je inače bila.Teško nam je bilo da se snađemo u sve većem broju članova Velikog bratstva koji su došli u kuću.Tada se ukupan broj nas u Zgradi više nego duplirao.Novi članovi su prosto lutali Zgradom, slabo su šta znali, o samom sistemu koji je u njoj vladao gotovo ništa.Nama je to bilo komično ali smo dobro pazili da oni to ne primete.Ipak su oni bili članovi a mi opslužioci i taj red se u Zgradi uvek dobro poštovao.Peti, a zatim i Šesti Službenik koji ga je nasledio (to je tradicionalna titula prvog čoveka Zgrade, još od njenog postanka) je sigurno znao šta radi i zašto je to sve potrebno.Bez obzira na sve teškoće, a nije ih bilo malo, mi smo imali svog Generala, čoveka koji se brinuo za bezbednost Zgrade i kome smo verovali.Čak ni bombardovanje Zgrade u kome je naša kasta opslužitelja pretrpela ozbiljan gubitak nije bitno poljuljala naše poverenje u Generala.Mislili smo da ako se već desilo, verovatno se nije ni moglo izbeći.Da jeste, General bi to sigurno odradio, čak i protiv volje Službenika koga nikad i nismo smatrali svojim, on je ipak pripadao pre svega Bratstvu. Naravno, nismo imali iluzija. General je bio tu da pazi.Na sve nas, i članove i nas opslužitelje.Svuda je imao svoje ljude koji su bili među nama, tačnije bili su deo nas.O tome nismo pričali iako smo bili prosto opsednuti pogađanjem ko bi to mogao biti. Tu i tamo, General bi sa Službenikom dodelio neku varijabilu ili čak i stan nekome iz naše kaste.To je bio siguran znak da je bio njihov čovek.Ali, slabe je vajde bilo od toga.Oni su tačno znali šta rade pa su te nagrade i stanove opslužiteljima dodeljivali neposredno pred odlazak u penziju, što je nas ostavljalo bez efekta sem onog iznanađenja da je taj bio Generalov i zebnje ubrzanog preslišavanja šta smo sve možda nekada izgovorili u prisustvu tog nagrađenog.Ta iznenađenja su često bila šokantna.Zamislite svog kolegu sa kojim ste sa puno poverenja pričali svašta i onda otkrijete da je dobio stan!? Još gore je bilo kada bi neko od nas preko reda (ne zbog penzije) dobio stan.Njega su odmah prebacivali u neku drugu Zgradu, jer Sistem je naravno imao više zgrada različitih namena i lokacija, a mi bi smo tada bar par meseci bili u panici pitajući se šta je taj odradio?Često smo taj odgovor odmah dobijali prostim prebrojavanjem.Neko bi jednostavno nestao, mi bi malo u sebi strašljivo gunjđali i zatim bi sve leglo na svoje.To je tako bilo u Zgradi, ne pardon, to tako jeste u Zgradi.
Najteže je ipak bilo u vreme velikog Pada. Prvi i jedini put je mehanizam Zgrade stao, ona se sama otkačila i krenula niz maticu.Otišla je samo par stotina metara nizvodno i, neverovatno, mi smo je zaustavili!! To je bilo potpuno herojski.Gotovo fantastično! Naravno, oduvek smo znali da ovi iz Bratstva ne znaju ništa o mehanizmu Zgrade.Oni ne bi znali ni svetlo da upale , kamoli da održavaju taj komplikovani i osetljiv pogon.U tim satima, tačnije minutima kada se Zgrada pokrenula pod udarcima velikog Pada (deo Zgrade je čak bio i zapaljen) mi smo prosto refleksno, trenirani godinama, jurnuli bez razmišljanja da uradimo ono za šta smo sve vreme bili obučavani.U tim potpuno dramatičnim trenutcima jasno se videlo od kakvog je sjajnog materijala mehanizam napravljen.Tehnološki on jeste bio zastareo,ali tada kada je napravljen, pravljen je da traje.Strateški, svi sistemi u njemu bilo su duplirani, i videvši sa prozora da nas je matica ponela, jurnuli smo potpuno ludi, poneti tom fantastičnom slikom koju je bilo nemoguće i zamisliti, ka podrumima Zgrade gde je bilo srce mehanizma, sva ta neverovatna arhitektura ogromnih zupčanika izlivenih od najkvalitetnijih čelika, prenosnih mehanizama, monumentalnih blokova agregata, čitavog instrumentarija mesinganih indikatora pritiska i temperature, rukohvata, sve to smo u trenutku pokrenuli prebacivši na maksimum snage koja nikada do tada nije upotrebljena.Ta ogromna moć od koje se potresla čitava Zgrada ustremila se tada na snagu matice koja nas je nosila i mi smo se molili da su ostali uspeli da zamene pokidana jedra Zgrade i tako pomognu plemenitim mašinama koje su, i same iznenađene ali spremne, godinama negovane našom pažnjom i ljubavlju, urlale, sigurne i moćne.Stali smo!!!
Oznojeni, prljavi od ulja, pocepanih odela, zadihani, pogledali smo jedni druge s neskrivenim ponosom i gotovo istog trenutka svi smo shvatili šta smo učinili!Gledali smo se i nismo mogli da verujemo.Decenijama smo zamišljali, maštali, generacije su o tome sanjale i sada kada se to dogodilo, šta smo uradili!? Skočili smo sa svim svojim znanjem i snagom da odbacimo slobodu, vođeni refleksom našeg opslužiteljskog bića, nesposobni da stanemo, pobunimo se protiv tog poriva, protiv nas samih! Užas!Još smo stajali blokirani tom nemilosrdnom istinom, kada začusmo glasove onih koji su silazili ka nama.Znali smo da to nisu članovi Velikog Bratstva koji su svi pobegli iz Zgrade već u prvim minutama Pada.Ugledali smo ih kako silaze raširenih ruku i širokih osmeha i već smo bili u zagrljaju i čestitanjima članova Tajnih Bratstava koji su rukovodili Padom.Osmehivali smo se, pružali svoje desnice i čvrsto stezali svojim prljavim i od ulja masnim šakama, njihove meke i bele ruke i gledali smo se.Gledali smo se, znajući da je gotovo i da to sebi nećemo oprostiti.
Članovi novih Bratstava su preuzeli Zgradu i imenovali Sedmog(privremenog) Službenika, njega je ubrzo zamenio Osmi, i to vreme od svega par meseci je bilo vreme povratka.Članovi srušenog Velikog Bratstva su se vratili u zgradu, pojedinačno i u grupama, svi noseći na reveru značke Tajnih Bratstava kojima su pristupili.Mi opslužitelji smo radili svoj posao, ćutke i nevoljno, izbegavajući da pričamo o onom trenutku našega srama.
Zgrada se vratila svom uhodanom ritmu, sigurna i zadovoljna sobom.U njoj, kao i u drugim Zgradama velikog Sistema, stanje se stabilizovalo postignutim konsenzusom Tajnih Bratstava.Imenovan je novi Deveti Službenik, koji je barokno ušao u Zgradu,i isto tako širokim potezima okačio na nju tablu sa njenim novim imenom –Javno Sokoćalo- i ponosno, sa indignaciom odbacio titulu Deveti, obznanivši da je on, od ovog trenutka -Veliki Službenik-. Mi smo slegli ramenima.
Zaista nam je bilo svejedno.Iako ništa više nije bilo isto, sve je ostalo isto.Samo smo se mi opslužitelji nešto malo promenili.Radili smo, naravno, ali nekako bez volje, bez vere.Nekakvo tupo osećanje da je sve završeno, promašeno i da smo dodirnuli konačno i bespovratno, ispunilo nas je sve.Nije nas zabrinulo ni to što je Veliki Službenik odbio da imenuje Generala, već je sam preuzeo i tu funkciju.Ravnodušno smo posmatrali bivše članove Velikog bratstva kako sada sa puno entuzijazna obavljaju iste poslove i funkcije koje su radili i pre Pada, ali sad kao ponosni članovi Tajnih Bratstava. Veliki Službenik je razložno zaključio da u Zgradi ima previše ljudi i odmah je otpustio par hiljada, većinom opslužitelja.Pa dobro, valjda to tako mora.Bitno je da Zgrada i dalje sigurno stoji i odoleva matici. Istina, i dalje troši ogromne količine energije, troši nas ljude, i nemoguće je da sve to nema nikakvog smisla.Ipak sve to neko plaća i nisu to male pare.Jedino što nikako da shvatim i pronađem taj smisao.A trudim se, zaista.Ne samo smisao ove, naše Zgrade, već i svih ostalih koje Sistem poseduje.Sve su one dobile svog Velikog Službenika, svoje nove table na kojima obavezno piše –Javno...-, i mada znam da sve to može i hoće sigurno da traje ko zna koliko, ne mogu, eto ne mogu da pronađem ideju, nekakav razlog i smisao svemu tome.Pogotovo ne posle velikog Pada.Ono ranije, pre Pada, taj nedostatak smisla je nekako i imao neki smisao.Bilo je to tada u izvesnom smislu prirodno, to odsustvo smisla, u tome je baš i bila sama Ideja, znači bilo je toga, nečega.Danas, nekako osećam, znam da to ne može tako, nije jednostavno prirodno, nismo mi valjda najgori pa da jedini živimo bez ikakvog smisla, bez neke Ideje, nečega, bilo čega....
..........................
Lutam, već ružan, sa osmehom trulim.
Po mostovima tuđim, priležem pa cvilim
Nad vodama mutnim i odsutnim.
Branislav Guzina, (desno), (1953.-2019.), reziser, urednik kulturno-umetnickog programa RTS-a, na blogu B92 ucestvovao pod nikovima An Arkhos i Ruben