da skratim temu i kažem - zato što nije nadideološka. zato što je frihendična*.
*термин јасан само унутар ове антикомуникацијске незаједнице, Бог да јој душу прости
međutim, pošto bi bilo glupo završiti temu na ovaj način, napisaću šta je ono što meni lično smeta, prethodnih 43 godine i 9 meseci koliko ja učestvujem u životu s ostatkom znanog mi čovječanstva.
prije svega, moja polazna osnova je sačinjena od obiteljskog iskustva - u mojoj ličnoj obitelji, onoj pod čijim okriljem sam odrastao ovako stoje stvari: patrijarh porodice je IB-ovac, heroj jugoslovenskog pokreta otpora, docnije robijaš (1948-52.), njegov sin a moj otac je demokrata, jedan od najboljih drugova iz detinjstva mu je čika fića david, zajedno su odrastali i učestvovali u protestima i formiranju nezavisne političke misli u beogradu 60-ih, 70-ih i 80-ih; patrijarhova žena tojest baka mi, skojevka je i pripadnica KPJ. majka mi takođe, a ćaletova sestra takođe; treća sestra, emigriravša u izrael 1950-ih, pripadnica je liberalnog, odnosno socijademokratskog cionizma - to je ovaj što već gotovo 20 godina nikako da dopre do vlasti u izraelu. majčini roditelji, radojica i julija velimirovi, pančevački su preduzetnici i nisu nikada ulazili u politiku, ni pod kraljem, ni pod švabojnerima, ni pod komunizmom; dapače, od komunista su izgubili i imanje i dućan, jer su šišali švabu i kuvali mu ručak i sipali rakije; odnosno nisu se stavili na stranu partizanskog pokreta; barem je to neki doušnik udbe tako interpretirao te ostasmo mi bez poseda u pančevu.
izraelska strana obitelji počela je dolaziti kod nas u beograd 1980-ih. ja ih se sećam kao izuzetno egzotičnih, punih očiju Sunca i - nekako setnih. sve ovo pričam da bih odbacio predrasude levog kriticizma.
što se desnog tiče, prvi put sam se u izraelu obreo 1995. tamo je bila izvanredna atmosfera nade i velikih iščekivanja kada odjednom - doom! pucanj u leđa mirovnom procesu. narednih godina u tel avivu, gde sam intenzivno boravio i 1997. i 1998, u eri prve vladavine bibizma i u eri gde je srpski komunizam tonuo sve dublje u glib totalitarnog; na svojim telavivljanima sam video izraze duboke egzistencijalne zabrinutosti.
onda je usledila 1999. u otadžbini padaju bombe na glavu, a u domovini pao - iznenađujuće i, pokazalo se, poslednji put u prethodne dve decenije bibi sa vlasti. u izraelu se vraća na vlast desnica nedugo zatim, a srbija - neočekivano - dobija prvog demokratskog premijera, i to levičara!
i sada sledi priča o našim greškama, e, ali ne znam kada ću to napisati jer su mi se probudili zmajići panonski pa ih valja na'raniti a misao će mi verovatno pobjeć a
Мисли никад не пишем
А писати треба све
Јер нисам веровао пре
Да људи руше змајеве.
no, da se ja vratim temi.
krah izraelske levice otprilike se odigrao na sledeći način: nakon pristajanja isaka rabina na mirovni proces, došlo je do velikog američkog upliva kapitala, investicija, kreiranja projekata, podizanja visoke tehnologije i stvaranja nove finansijske elite od nekadašnjih socijalista. za to vreme, većina običnih građana je patila, jedva spajajući kraj sa krajem. nova finansijska elita bila je zatvorena u svoje uskointeresne krugove. na prvim izborima, bili su kažnjeni i potučeni do nogu; desnica, na krilima rastućeg populizma i islamofobije, odnosi prevagu i dolazi na vlast, praktično neugrožena, do dana današnjeg.
krah srpske levice nisam doživeo lično na svojoj koži, pratio sam ga ovde, kroz internetnu sekciju b92. ono čega se sećam je velika anacionalnost srpske levice (mi to u izraelu nismo imali, bio je drugi problem, imenito, taj stvaranja arogantne i verbalno agresivne pretežno visokotehnološke elite, koja niti je hajala niti brinula za malog čoveka, onoga na dnu društvene lestvice); onda potom masovno ispiranje mozga u domenu mantričkog ponavljanja pojmova, tranzicija, reforme, svetska ekonomska kriza; dok su partijski i državni službenici zgrtali, mali čovek je grcao, na još uvredljivijim platama: 100, 200 ili 300 evra (primera radi, prosečna zarada u nepriznatoj Palestini je bila između 500 i 700 evra u to doba). onda su se mantrički ponavljali i pojmovi: denacifikacija, srpski ratni zločini, genocid; bez ikakvog davanja perspektive nade šta prepoznavanje ovih negativnih odlika kolektiviteta nudi ili donosi... i, populizam je eskalirao. nikada eliminisana u srpskom narodu unutrašnja agresija je došla do punog izražaja u dva navrata: u porastu javne polemičke jarosti prema ličnosti jednog vodećeg levičara - okončano njegovim smaknućem; te onda ponovo, po istom receptu, i protiv druge vodeće ličnosti; i došlo je do ustoličenja desnog populizma kojem ne vidimo niti naslućujemo kraj.
ovih dana su se odigrale dve lepe stvari: u razmaku od par dana je došlo do ujedinjenja fragmentirane levice i u beogradu i u tel avivu. hoće li to doneti ploda, i hoće li im građani oprostiti aroga- i ignora-nciju, zaboraviti njihovu otuđenost od malog čoveka, onog sa dna društvene lestvice;
dok desni populizam nosi, sa svoje strane, oklopljenje u ksenofobiju, ali i ekonomski rast, teško je za naslutiti. ostaje da se nadamo najboljem ishodu ovog prevratnog upada u novo, svemirsko doba.
PS. Za potrebe teme, oslobađam sve zatočene putnike iz Kinšase. Na najmanju neučtivost, međusobnu i prema meni, vraćam ih u Nebitije.