Iz uvoda u Memoare jednog pokojnika (Pariz, 14.april. 1846; prerađeno izdanje 28. jula):
Kako nisam u mogućnosti da predvidim trenutak svoje smrti, a pošto je u mojim godinama svaki dan više čista blagodet, ili pre patnja, osećam se obaveznim da ponudim nekoliko reči objašnjenja.
Četvrtog septembra, imaću sedamdeset osam godina (1846 godine). Krajnje mi je vreme da napustim ovaj svet koji sve brže napušta mene, i učinuću to bez žaljenja.
François-René de Chateaubriand
Pozajmio od Pol Ostera iz knjige Knjiga opsena.
Prihvatajući, i unapredznajući u šta se upušta, posao novog prevođenja Šatobrijanovih Memoara, posao koji mu je ponudio prijatelj, glavni lik Osterove knjige, professor/pisac, naslov Memoires d'outre- tombe (Memoari s onu stranu groba) je promenio u Memoare jednog pokojnika.
Šatobrijan je svoje Memoare pisao više od trideset godina, na raznim mestima i u raznim državama, pismeno zahtevajući da budu objavljeni pedeset godina posle njegove smrti. Dodao je i da želi da bude sahranjen tamo gde umre a da se njegovi ostaci prenesu u Francusku isto posle pedeset godina. Iako je izričito zahtevao da se njegovi Memoari objave posle pedeset godina, oni su objavljeni dve godine pre njegove smrti. Umro je 1848 godine u osamdesetoj godini.
Pošto ću ja četvrtog septembra ove godine napuniti sedamdesettri godine, ne pada mi na pamet da je krajnje vreme da napustim ovaj svet, koji, istina je, sve brže napušta mene. Čak iako se desi da ga napustim, voleo bih da to bude trenutačno da ne bih bio doveden u situaciju da ovaj svet napuštam bez žaljenja ili sa žaljenjem.
A propos mojih Memoara, oni su već objavljeni, nalaze se u svim tekstovima koje sam objavio na ovom blogu poslednjih desetak godina, te tako nema potrebe za posthumnim objavljivanjem Memoara. Istina, ja davno napisah da ću živeti do devedesetšeste godine ali sestro, brate, rođače, samo nestaju i mlađi od mene, ova godina je prava pošast glede smrti voljenih mi drugarica i drugova. Verovatno se ponavljam ali davnoooo sam u sveščicu zapisao: Rođenjem, smrt u nasleđe dobijamo. Lako je to napisati ili izreći ali srce mi postaje sve bušnije i rupičastije od silnih gubitaka voljenih. Hteo, ne hteo, počinjem i ja da razmišljam o smrti. Cigani/Romi vele: Op trta ide smrta. To im je nasleđe iz rodne Indije i možda je najbolji način razmišljanja o smrti, rugati joj se zato što je neizbežna.
Smrt fašizmu, sloboda narodu!