Poslednje zrno soli osuncano grčkim suncem ostavila sam na sebi.
Volim taj miris, miris soli u kosi, na koži oko mene. Volim da ga se sećam dugo, dugo i tako smo je ostavili u sećanju. Plavu i zelenu iza sebe, osunčanu i okupanu prelepu Grčku i krenuli kući kroz Makedoniju, brdovitu, nežnu, kroz koju protiče Vardar.
Uvek me obuzme neka čežnja i seta, kada prolazimo kroz nju. Nekada smo svi bili ista zemlja, nekada je niska djerdana krasila planine, zelena polja i livade suncem okupane SFRJ.
Delili smo svi dobro i zlo, nekada je jedan jezik bio razumljiv svuda. I Saša i ja zapevasmo. Pesme koje su obeležile neko doba koje se vratiti neće.
Tako smo se vozili, dugo sa povremenim stajanjima na kojima bismo se zadržavali duže, jer sam ja molila Sašu da vozim, na šta bi me samo pogledao i rekao “ Molim? Ne”.
Bližimo se našem gradu, beli lepi Beograd. Već je 23h, a ukupno smo provleli u putu 10h i sve što želimo je da stignemo kući i da se odmorimo.
E, sad, ne možeš kući, tek tako. Radovi su po celom Beogradu. Ono što je bilo otvoreno samo pre par dana, tačnije 10 sada je zatvoreno.
Jedni psuju, drugi trube, treći izleću na ulicu besni, jer se semafor upalio kada njima ne odgovara,u suštini potpuni haos. Gde god da kreneš ili se okreneš samo rekonstrukcije. Dune onaj vetar svu mi prašinu unese u lice, pomislih kud nemam neku maramu i pored nje kamilu, pa da sednem na nju onako natovarenu svim stvarima i poput beduina jezdim ulicama Beograda koji se menja iz dana u dan.
Kamil trans, sve prepreke nestaju u trenu. Sedneš na nju i jezdiš. Što se tiče učitelja jahanja na kamilama, lako ćemo ih naći. Tu su, u blizini.