Ne mogu da kažem da je pandemija Corona virusa mačji kašalj, da se treba prema njemu odnositi ležerno. Ne ali, uzmimo na primer samo TV, novine, časopise, društvene mreže, toliko je saveta a ja sam davno rekao da je lakše davati savete nego srediti sopstvenu stolicu, da se čoveku pomuti razum, počne po glavi da mu kola panični bururet, isprepletan strahom, obuzme ga celog, ne može da misli ni o čemu drugom. Onda mi stižu opomene da sam em u godinama em sam hronični bolesnik, da bih morao da se zatvorim u kuću i ne izlazim, da pijem toplu vodu i vrele čajeve, da perem ruke... sećam se da me moja draga pokojna sestra zvala Nikolom Teslom, smejala mi se još od detinjstva što po sto puta na dan perem ruke. Ubijte me ako znam kako sam to i zašto radio ali to radim i danas bez obzira na Coronu. Evo danas nisam izašao u redovno protezanje nogu, stavio sam slušalice u uši, pustio muziku i slikao jedan ogroman rad. Bilo mi je lepo ali i naporno, moram da stojim da bih dosegao gornji deo a sa stojanjem, posebno dužim imam problema, tako da s vremena na vreme sednem i odmorim se ili skuvam kafu, izađem na terasu, zapalim, izuživam se i onda opet pred sliku. Mobilni mi klikće ali ga ja zbog muzike ne čujem. Tek kada sam završio planirano, zapalim na terasi i okrenem mobilni a ono bar tridesetak poruka i sve u vezi Corone i kako se zaštititi. Poruke stižu od mojih dragih koleginica i drugarica ali i od tz prijatelja sa FB, pa sa N1. Iskreno nemam više nerava da ih čitam iako znam da su dobronamerne i iz čiste ljubavi. Moja bolja tričetvrtina, koja prati RAI i upućena je, preduzima odgovarajuće mere tipa dezinfekcije obuće, iznošenja odeće koju je nosila napolju na terasu, kuvanje čajeva i supica, kupila je i neka sredstva za ruke. I ona je zabrinuta pre svega za mene. A ja, šta da vam kažem, dolaze mi u pamet reči Igumana Stefana koje je uputio Vladici Danilu: Prošao sam sito i rešeto, ovaj grdni svijet ispitao, sve što dođe, ja sam mu naredan.