Pre više od tri veka poznati matematičar i filozof Gotfrid Lajbnic izgovorio je rečenicu koja zbunjuje svet sve do današnjih dana, rekavši da živimo u "najboljem od svih mogućih svetova". Ovu je tvrdnju potkrepio i prilično interesantnom teološkom i filozofskom raspravom, i to je otprilike bilo to. Nakon Lajbnica, izgleda da je većina ipak pre bila raspoložena za to da pomenutu tvrdnju opovrgne, nego da je potvrdi.
Doduše, samo do današnjih dana, kada su se, između ostalih, pojavili i autori svetski poznatog bestselera koji tvrde da ne samo da živimo u najboljem od svih mogućih svetova, već da je svet u stvari mnogo bolji nego što mi uopšte i možemo da pretpostavimo. Opet, neko će reći, čemu sve to, posebno u ovim smutnim vremenima, punim nesreće.
Naime, radi se o naslovu "Faktologija: Deset razloga zbog čega nismo u pravu, i zbog čega su stvari bolje nego što mislimo" iz 2018. godine (spoiler alert), autora Hansa Roslinga, profesora medicine i savetnika Svetske zdravstvene organizacije, kao i njegovog sina i snaje koji predstavljaju neke od najsitaknutijih Guglovih stručnjaka za "big data mining" (mislim, ovakva kombinacija autora već je sama po sebi recept za uspeh).
Jer, osnovu knjige predstavlja ideja da je svet mnogo bolji nego što mislimo pre svega zato što o svetu imamo pogrešan utisak i preterano loše mišljenje, koje u principu najčešće uopšte i nije potkrepljeno iole validnim činjenicama. Što upravo u knjizi i pokušavaju da ilustruju iznoseći rezultate globalnog istraživanja (tu je valjda upravo i proradila Guglova "veza") o tome šta ispitanici širom sveta misle o grupi ključnih životnih pitanja (raspodela bogatstva, stepen obrazovanja, tehnološki razvoj, zdravstvena zaštita, životni standard ...).
I, rezultati istraživanja su pokazali da mišljenja i utisci velike većine uopšte nisu u skladu sa činjeničnim stanjem, i da u principu oslikavaju sliku koja je gora i pesimističnija od nekog realnog stanja stvari (odnosno, da je svet realno bolji nego što mislimo, i da se stvari u principu sa vremenom ipak menjaju nabolje). Do te mere da su autori pokazali kako su i šimpanze kojima su dali da popunjavaju upitnike imale tačnije odgovore u poređenju sa ozbiljnim brojem drugih ispitanika.
I, zašto je to tako (jer, knjiga teško da bi bila bestseler ukoliko ne bi pokušala da da odgovor i na ovo ključno pitanje). Pa, autori iznose pretpostavku da se u korenu ove pojave nalazi naš iskonski "dramski" instinkt, koji nas navodi da dramatizujemo situaciju i svet oko sebe - sa osnovnim evolutivnim ciljem da nas navede da što pre donosimo odluke u kritičnim životnim situacijama.
Gde autori idu i korak dalje, razlažući "dramski" instinkt na deset podinstikata (otuda valjda i onih deset razloga zbog kojih grešimo iz naslova knjige, bar prema autorima):
(i) Instinkt jaza - koji potiče iz naše potrebe da sve oko sebe delimo u dve različite, obično suprotstavljene grupe, iz čijeg sudara i sukoba obično izrasta neka dramatična nepravda (beli i crni, kultivisani i bogati severnjaci i zapadnjaci i zaostali i siromašni južnjaci i istočnjaci, crveno-beli i crno-beli ... dobro ovo zadnje realno stoji :).
(ii) Instinkt negativnosti - koji potiče iz naše tendencije da pre primećujemo negativne nego pozitivne stvari (tipa "svet je sve gori" ili "generacije su sve gore").
(iii) Pravolinijski instinkt - po kome ljudi obično trendove u pojavama oko sebe posmatraju pravolinijski (linearno). Naime, većina ima osećaj da se, na primer, svetska populacija povećava po nekakvoj pravolinijskoj karakteristici (a ne eksponencijalnoj, što je realnije). Slično kao što su u vreme izbijanja epidemije Ebole mnogi, uključujući i medicinske profesionalce imali "osećaj" da će se broj zaraženih menjati linearno, a ne geometrijskom progresijom. Tipa, kao da pravolinijski instinkt iz nekog razloga zanemaruje geometrijsku progresiju (koja je u mnogim slučajevima realnija).
(iv) Instinkt straha - koji neretko može da nas navode i na svakolike stranputice. Ali kako? Kako u trenutku u kome osećamo strah filtriramo gomilu informacija iz okruženja, čemu pre posvećujemo pažnju i šta nam u tom trenutku deluje realnije. Pa, po autoru Hansu Roslingu, strah izaziva da u datom trenutku pre prihvatamo informacije i zaključke koje deluju dramatičnije.
(v) Instinkt preuveličavanja - koji se zasniva na tendenciji da se obično određenim pojavama daje veći značaj nego što zaslužuju. Tipa da se preterano vodeći računa o pojedinačnim slučajevima i pojavama gubi šira perspektiva, i pravi veća šteta na širem planu (tako bar kaže g. Hans Rosling).
(vi) Instinkt generalizacije - po kome težimo da kategorizujemo i formalizujemo pojave i svet oko sebe, bez obzira da li se radi o jednom bezbroj mogućih slučajeva predubeđenja i pristrasnosti, ili o neočekivanom bljesku genijalnog proviđenja.
(vii) Instinkt sudbine - po kome neretko na osnovu nekakvih urođenih ili nasleđenih osobina, koje na određeni način podrazumevamo ili prepoznajemo u drugima, predodređujemo sudbinu nekoga ili nečega.
(viii) Instinkt jednostrane perspektive - po kome maltene i uživamo u jednostranom posmatranju sveta, negujući osećaj instant spoznaje, razumevanja i saznanja o svemu i svakome.
(ix) Instinkt prebacivanja krivice - po kome su nam mnogo bliža jednostavnija i prozaična tumačenja nečeg lošeg što se desilo, što neretko počinje i završava prebacivanjem krivice na nekoga ili nešto drugo, mimo nas.
(x) Instinkt hitnosti - poslednji instinkt, po kome je neophodno da se što pre donese odluka, sad ili nikad, bez obzira na bilo šta drugo što bi eventualno zahtevalo dodatno odlaganje odluke.
Sad, poenta istraživanja g. Roslinga jeste da nam ovaj "dramski" instinkt, sa svim svojim podinstinktima, na kraju čini više štete nego koristi. Ili što bi rekao Mark Tven: "Ne stvara vam probleme ono što ne znate, već ono što definitivno znate, a što nije baš tako."
Ali, da li je stvarno tako? Zar upravo sada i ne živimo u trenutku pandemije, u kome ovaj eonima star instinkt upravo i ne dolazi do izražaja, u smislu da može u principu na određeni način nekad čak i da pomogne (manje-više deluje kao da se jedino tačka (iii) ne uklapa u priču, uz, delom, i tačku (v)). Zar je moguće da su autori toliko mogli da potcene instinkte koji su nadživeli hiljade generacija.
Ili su se možda uslovi života ljudi zadnjih nekoliko hiljada godina toliko promenili da je ovaj "dramski" instinkt mogao da dobije neku potpuno novu ulogu. A možda u suštini i nisu, što bi moglo da znači da su pomenuti instinkti prisutni danas jednako, ili možda čak i više nego ikada ranije, i da se jedino opasnosti kojima smo izloženi možda manifestuju za nijansu drugačije, ili ih bar mi, naizgled, drugačije percipiramo.
A možda su i one, na kraju, u suštini ostale manje-više iste ... čemu i sami danas na najdirektniji mogući način možemo svakodnevno i da svedočimo.