Ljubav| Ljudska prava| Roditeljstvo| Život

Biberani

Jelica Greganović RSS / 11.04.2020. u 16:05

 

220px-Flag_of_the_Romani_people.svg.png

U selo su Cigani retko dolazili. Romi nikada, jer niko ih tada nije tako zvao. Doduše, nisu ih zvali ni Ciganima, nego »Firaunima« ili »Biberanima«. Ovo drugo ime se meni mnogo svidjalo, bilo je lepo, sićahno i mrko kotrljajuće.  Reč »Ciganin« se koristila samo u raznoraznim pridevima, mahom negativnog ili podrugljivog karaktera. Ukratko, oni su se pojavljivali ponekad, noseći šerpe i lonce, pokušavajući da trguju makar za nošenu odeću ili su, u vreme košnji ili berbi, nailazili, s kapija ili ivica njiva i voćnjaka, dovikivali pitanje da li ima posla i za njih. Moj pokojni stric Andra je tvrdio da su Biberani najbolji radnici, da najviše rade, a najmanje očekuju, da su za sve zahvalni i da lažu oni koji tvrde da kradu, jer njemu nikad iz avlije ni kamičak nije nestao kad su kod njega radili, jeli i spavali.

 

Tako je bilo sve do leta, kada se promenio naš prvi komšiluk. Do tada smo tarabu delili sa Sladjom i baba Danom, zavisi od gledanja zainteresovane generacije. Što se mene i sestre ticalo, kuća pored naše je pripadala Sladji, onoj koja je svakog leta i zime tu dolazila na raspust, baš kao i mi. Za razliku od nas, Baka i Deda su smatrali da je naša najbliža komšinica baba Dana, ona koja je celog leta sedela na čardaku stare, velike kuće, u debelom hladu koji je pravio ogromni piskavac. Taj, u Šumadiji, necenjeni šljivin rodjak, je bio stariji od svega oko sebe, nameran da živi još, širio je krošnju gurajući grane i na čardak, na kome je kao stari, mirni Buda, sedela baba Dana, kao da sedi u zelenom oblaku. Retko kada bi silazila u dvorište, oslanjajući se na krivi štap, obilazila guste šimšire i merkala piskavac, o čijoj debeloj grani je visila ljuljaška. Na njoj se ljuljala Sladjana, tako visoko da je mogla da nas vidi preko ograde i da vodimo ispresecani ljuljovima razgovor. Ali, tog leta su stvari bile sasvim drugačije. Baba Dane više nije bilo, ni Sladja nije došla, na ljuljašci se ljuljao samo vetar. Baka je rekla da je kuća prodata. Kome? Nekome. Nekome, koga niko nije znao. Očekivali su se novi stanovnici sela. Zato je bilo sasvim normalno što se jednog vrelog jutra pred komšijskom kapijom pojavio kamion pun stvari. Dotutnjao je glasnije od ruskog transportnog aviona, iz njega su izašla dva muškarca i punačka žena srednjih godina. Baka je sa razumevanjem klimnula glavom, gledajući kako iznose stvari. Žena je, doduše, više mahala metlom, metući i koristeći je kao smerokaz za muškarce, koji su roptali pod težinom nameštaja. Baka im je uskratila pozdrav, jer joj je njihova tamnija boja kože govorila da se radi o najmljenim radnicima. Kasno uveče, kada je mrak bio već gust kao testo, kamion sa plućnim smetnjama je otkašljao tamo odakle god je došao, a na komšijskoj kući su svetleli prozori. Baka i Deda su zaključili da su nove komšije stigle pod okriljem mraka, i da ćemo sutra konačno videti ko su.

U to ime se, ujutru, Baka dodatno brižno očešljala, dodatno i natapirala, izgrdila Dedu koji je nameravao da u dvorište izadje u donjoj majici, i popravila mu kragnu na košulji kojom ju je pokorno zamenio. Jer, gospodja učiteljica u penziji, baš kao ni direktor i učitelj, takodje penzionisani, taman i seoske škole ovdašnje, ne mogu neprikladno obučeni da se prezentuju novom komšiluku. Baka je odlučnim korakom izašla na trem, otresla nepostojeći trun sa bluze koja nije bila za svaki dan i bacila pogled u komšijsko dvorište. Ramena su joj se razočarano spustila. Tamo je još uvek bila ona jučerašnja žena, sa već vidjenom metlom. Celog dana je mela, tresla ćilime i tepihe, isturala se kroz prozore, perući im pervaze, i ostavljajući na njima bele, nepresvučene jastuke i jorgane da se sunčaju.

Sutradan je Baka ponovila radnju, upristojila sebe i Dedu, natapirala se, izmarširala na trem i – vratila se nazad. Po komšijskom dvorištu je i dalje ordinirala ona ista žena, koja ni ovaj put nije zavredela Bakin pozdrav. Uprkos svim važećim socijalističkim normama i činjenici da je upravo Baka, tokom rata, u susednom selu osnovala prvu AFŽ ćeliju, njen red je ostao predratni, iz vremena kada još nije bila učiteljica, nego guvernanta u zagrebačkim, bogatim jevrejskim porodicama, gde su jedno bila gospoda, a drugo posluga.

Trećeg dana je Baka odustala od kako je red prezentacije komšiluku, obukla staru reklu, preko nje navukla kecelju i dala Dedi dozvolu da se konačno vrati standardnom, radnom stilu oblačenja. Izašla je napolje, uzela vanglu, pripremila se da bere prezrele, kasne višnje, bacila pogled na komšijsko dvorište i sledila se. Kroz susednu kapiju je izlazila nova komšinica, ona ista žena za koju je Baka verovala da spada u kategoriju sluškinja. Jedino što je ovaj put bila obučena tako da je penzionisana učiteljica uradila ono što je nama strogo zabranjivala, zinula je od iznenadjenja. Na komšinici teško da je falila neka boja, a kamoli dezen. Od ruža, tački, tankih i debelih štrafti, u svim neočekivanim koloritima. Sve to je na njoj šuškalo, ljuškalo se, lelujalo. Baka je zatreptala, trudeći se da sakrije zaprepašćenje i izgovorila svojim neponovljivim, nikad zaboravljenim, purgerskim tonom:

-       Dobar dan, gospodjo.

Šarena žena je pogledala skoro uplašeno, uzvratila dobrim danom i vratila se u svoje dvorište.

Za ručkom je vladala tišina, u vazduhu je lebdeo pokušaj da se mladim generacijama ne da loš primer. Dok je Baka tražila prave reči, iz Dede je na sto bupnulo pitanje:

-       Otkud baš kod nas, od celog sela, da se dosele Biberani?

Sestra i ja smo odmah oterane od stola, a iz podrumske, letnje kujne se čulo tiho, siktavo prevaspitavanje Dede u pravcu jednakosti rasa, nacionalnosti, veroispovesti, kojim je, po svoj prilici, Baka više sebe ubedjivala da je novostečeni komšiluk ama baš sasvim isti kao sav ostali u selu i šire.

Već koliko sutradan, Baka je spremno i samouvereno čekala novi susret sa komšinicom. Jedino što je poslednja opet izazvala nevaspitani zev, jer ovaj put nije bila sama šarena. Na podlaktici desne ruke joj je sedelo detence, najživopisnije koje je Baka, koja se za svog veka bar dece nagledala, ikada videla. Još uvek slabašna, crna, bebeća kosa je bila upletena u tanke kao mišji repovi kikice, vezane nebrojenim mašnicama različitih boja, medju kojima je provirivao i poneki veštački cvetić. Haljinica je bila ukrašena ružama, ispod nje su provirivale još gaćice na pupoljke nepoznatog botaničkog porekla, a na nogama su se šepurile čarape različitih boja. Oko vrata su visile djindjuve u nekoliko niski, na rukama crveni konci, a u ušima majušne, zlatne mindjuše. S obzirom na ženinu sredovečnost, Baka se nije usudila da pita da li je beba iz kategorije deteta ili unučeta. Sve što je opet uspela da izgovori je bilo:

-       Dobar dan, gospodjo.

Živopisna gospodja je s nerazumevanjem klimnula glavom i da u Bakinim očima nije bilo unapred pripremljene srdačnosti podignute na kub, verovatno bi se uvredila. Ovako odšetala dalje, ljuškajući dete koje je razrogačenih očiju razgledalo svet oko sebe.

Od tog dana nadalje, iz komšijskog dvorišta je neprekidno vejao miris tek opranog veša, koji se sušio na dugom gajtanu rastegnutom od starog piskavca sve do kapije. Zahvaljujući njemu je ceo prizor neodoljivo podsećao na Gi de Mopasanovu priču o svečano obučenoj crnkinji, koja je ličila na prekookeanske brodove ukrašene svim raspoloživim zastavama sveta. Bakina estetska osetljivost se polako navikavala na silne boje, za koje je govorila da nije znala ni da postoje. Komšiju smo vidjali retko, predveče je dolazio kući, umivao se na dvorišnoj česmi, i dok mu se voda slivala sa lica, žmureći je pružao ruke ka ženi koja mu je podmetala peškir belji od snega. Onda je po dvorištu nosao bebu, dok se gore na čardaku postavljala večera. Upravo ta ustaljenost, skoro ritual koji se odvijao u komšiluku, miris čistoće i odsustvo galame su naveli Baku da komunikaciju sa »dobardangospodjo« digne na viši nivo.

Zato je Baka obukla bluzu iz trećeg pasusa, uredila frizuru, nabacila svoj ljubazni-pedagoški osmeh i upriličila zasedu. Čim je ugledala komšinicu, koja je koloritno isplovljavala iz svog dvorišta, presrela ju je korakom za koji je verovala da je slika sušte slučajnosti, klimnula glavom i usmerila pažnju na dete. Ono je na sebi tog dana imalo više no višeslojnu odevnu kombinaciju, sastavljenu od jedne suknje, dve haljine i preko svega džemperić opšiven čipkama. Naravno da je sve bilo različitih boja, medju kojima su dominirale jarko crvena, drečavo roze, sunčano žuta i tako zelena da je čovek prosto morao da zažmiri pri pogledu na nju. Perlaste ogrlice su se gubile u cveću, tačkama i leptirovima, kojima su sve pomenute boje bile prekrivene. Na nogama su se radovale vesele čarapice, koje se nikad do tad nisu bile sparene, prosto različitosti svoje radi.

Baka je pružila ruku i kažiprstom zagolicala bebin podbradak, kao odgovor je stigao veseli kikot, što je otvorilo put za pitanje:

-       Vrlo lepa beba, a kako se devojčica zove?

Nova komšinica je iznenadjeno pogledala Baku i odgovorila pitanjem:

-       Koja devojčica?

-       Pa, ova devojčica – rekla je Baka, pipkajući detinja stopala.

-       To nije devojčica – sledio je odgovor.

Baka je prekinula šašoljenje bebe i zaprepašćeno pogledala komšinicu.

-       To je moj sin – kazala je ponosna majka, popravila sinu cvetnu šnalicu u kosi, okrenula se i vratila u luku svog dvorišta.

Za njom je, sa rukom u vazduhu, ostala penzionisana učiteljica, koja je već po treći put u ovoj priči nepristojno držala otvorena usta.

Danima Baka nije ni gledala u komšijsko dvorište, niti joj je padalo na pamet da nastavi sa uspostavljanjem bližih odnosa, ali je zato, kad se oporavila od šoka, otperjala u selo i odande se vratila sa rešenim rebusom. Za razliku od nas, selo je već znalo da je komšija zidar, baš dobar zidar, nije ni skup, a vredan i tačan, da je kuću isplatio gotovim parama, ni dan kasnije, ni dinar manje. Da on i žena imaju pet odraslih ćerki, koje već i same sitnu decu imaju, lepo su udate u sela s one strane Kragujevca, mada ima jedna koja živi u Francuskoj, ona je krojačica, a da je zidareva žena, koju je selo hvalilo kao čistu, tihu i mirnu, već prozvana Biberanka. E, Biberanka je, pre manje od godinu dana, zidara konačno obradovala neočekivanim sinom. Omaklo im se, kao što mnogima u tom dobu života zna da se desi, jedino što oni od sreće jedva da dišu, a drugi crvene zbog njihovim godinama neprikladnog blagoslova. Zato ga je iz ruku jedva ispuštala, kindjurila ga i bapski varala zlo oblačeći ga kao devojčicu.

Konačno snabdevena do tada uskraćenim saznanjima, Baka je domarširala kući, prošla pored Dede koji je taman hteo da joj pokaže buket nove rafije za privezivanje paradajza za pritke, dobacivši mu:

-       Ništa ti ne znaš.

Deda je slegnuo ramenima, trznuvši se samo na tresak otvaranja vrata od ormana u spavaćoj sobi. Tamo se Baka zadržala poduže, kopajući po starom, kartonskom koferu čija postava je cvetala jedva vidljivim pupoljcima. Odatle je iznela nešto zamotano u maramu, koju je Moj Otac podrugljivo zvao vezoglavkom.

Idućeg jutra je komšinica izašla iz dvorišta, noseći svog dragocenog dečaka na sunce. Sa njega su lepršali karneri i volani, blještale boje i jedva čujno zveckale djindjuve, ovog puta obmotane oko njegovih bucmastih članaka na nogama. Baka je prišla i rekla:

-       Dobar dan, komšinice, ovo je moja majka sašila i obe moje ćerke su je nosile kada su bile male, doduše malo veće od vašeg sina, ali dorašće on.

Svoje izlaganje je ispratila pružanjem obe ruke pred sebe, dlanovima na gore okrenutim, držeći na njima nešto crveno. Ceo čin je bio kao dodeljivanje najviših državnih ordena, od strane nadležnih organa. Komšinica je ispružila slobodnu ruku i dotakla ponudjeno, očiju sjajnih od divljenja. Na to je Baka obema rukama raširila poklon. Bila je to crvenija od svih crvenih haljinica, rubova opšivenih žutim, svilenim koncem, kojim su po njoj bile izvezene i laste u letu. Male, skoro zlatne. Žena je nežno prihvatila ponudjeni poklon:

-       Mogu da vam je vratim kad je preraste.

-       Ne, to je sada njegovo, neka vam je živ i zdrav – odgovorila je Baka i bocnula prstom bebu u predelu trbe, izazvavši time slap smeha.

Tako smo, zapravo, konačno dobili komšije, one sa kojima se razmenjuju kolači preko ograde, za koje se zabrine kada odu u goste, pa ih nema da se vrate do u mrak. Mali dečak je i kad je prohodao nosio haljine i suknje, jedino su mu ispod njih dodate živopisne pantalonice. Baka ga je, savesnošću penzionisane seoske učiteljice, učila da broji, crtala mu slova i poklanjala mu knjige iz našeg rosnog detinjstva. Komšinica je sa odobravanjem klimala glavom, terajući ga da se zahvaljuje i budno prateći svaki njegov korak, ne dozvoljavajući mu da ode iz njenog vidokruga. To je Dedi davalo povoda da ponavlja šalu koju je smislio, a koja je Baku terala da mu upućuje prekorne, prevaspitačke poglede:

-       Vidi kako ga čuva, kao zrno bibera na dlanu.

 

(Priča za moju drugaricu, Natašu Tasić Knežević)



Komentari (24)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

mlekac mlekac 16:43 11.04.2020

Prelepo!

Baš onako nežna priča, i pored bakine zbunjenosti.
Jelica Greganović Jelica Greganović 16:48 11.04.2020

Re: Prelepo!

Fala :)
mlekac mlekac 16:53 11.04.2020

Re: Prelepo!

Jelica Greganović
Fala :)

Nema na čemu.
Imam ja komšije "Biberane". Divno se družimo od kako sam se doselila u Surduk. Al' onomad, sedimo, pijemo kafu, kad će ti moj komšija: "Ovaj, komšinice, sve oću nešto da ti kažem. Mislim, ne znam da li si znala, al' mi smo ti, da prostiš, Cigani..."
Sav je, jadan, bio zbunjen kad smo njegova žena i ja počele da se smejemo. Još nismo otrkile zašto je smatrao da je potrebno to da naglasi?
Jelica Greganović Jelica Greganović 16:56 11.04.2020

Re: Prelepo!

"da prostiš" je najtužnije u svemu.
mlekac mlekac 17:01 11.04.2020

Re: Prelepo!

Jelica Greganović
"da prostiš" je najtužnije u svemu.

Jeste.
Tad smo se nasmejale, al' u stvari, to je bilo tužno.
A divni ljudi, baš mi prija da se družim s njima.
A komšija ima "da prostiš" zlatne ruke. Jedan od onih ljudi koji čim nešto vide, to umeju i da napave.
Napravio je na svojoj kući i još na par mesta u njoj božanstvene mozaike. Kad god odem kod njih hvatam mesto da mogu da im se divim.
zemljanin zemljanin 17:22 11.04.2020

kao i uvek

sjajno, stalno podizes lestvicu

Jelica Greganović Jelica Greganović 18:40 11.04.2020

Re: kao i uvek

Hvala
zemljanin zemljanin 15:42 12.04.2020

Re: kao i uvek

kad citam tvoja pisanija, nekako mi se uvek u pozadini vraca utisak Nusiceve Autobiografije ... to je taj vedri humor koji te tera na srcano smejanje
predatortz predatortz 19:12 11.04.2020

Lepa skaska

Da tvoja baba nije imala sestru uBosni, a da nije znala?
Kao moju da si opisivala, maminu majku.
Jelica Greganović Jelica Greganović 20:02 12.04.2020

Re: Lepa skaska

Da nije tvoja baba navratila ponekad do Zagreba?
predatortz predatortz 20:42 12.04.2020

Re: Lepa skaska

Jelica Greganović
Da nije tvoja baba navratila ponekad do Zagreba?


Da znaš da jeste, kad je posećivala brata.
alselone alselone 20:02 11.04.2020

- Ništa ti ne znaš, Jon Snow

Jelica Greganović Jelica Greganović 20:04 12.04.2020

Re: - Ništa ti ne znaš, Jon Snow

Alselone, šta si hteo da mi kažeš?
alselone alselone 07:36 13.04.2020

Re: - Ništa ti ne znaš, Jon Snow

Alselone, šta si hteo da mi kažeš?


Симпатична ми била слика на коју сам налетео, па ми се уклапала у причу коју си написала. Комбинација старог и новог времена.

dunavko dunavko 21:24 11.04.2020

zahvaljujem

Gospoja,puno vam hvala na izlozenom.Blagodarim puno.Uvek.Stalno.
Jelica Greganović Jelica Greganović 20:03 12.04.2020

Re: zahvaljujem

Hvala
Черевићан Черевићан 23:23 11.04.2020

служе да траје

To,kako je bilo

живот без прошлости ...........нешто није неки
посебно кад године суну горе нам пут неба,
растрзане гибањима потакнутих данашњицом
тад присети све смештају баш тамо ди треба
Jelica Greganović Jelica Greganović 20:04 12.04.2020

Re: служе да траје

Drago mi je što si tu :)
milisav68 milisav68 10:10 12.04.2020

Ima svačega

Moj pokojni stric Andra je tvrdio da su Biberani najbolji radnici, da najviše rade, a najmanje očekuju, da su za sve zahvalni i da lažu oni koji tvrde da kradu, jer njemu nikad iz avlije ni kamičak nije nestao kad su kod njega radili, jeli i spavali.

Kod mene u komšiluku su živele dve porodice koje su bile miks standardnih ljudskih ponašanja, od poštenih radnika do sitnih lopova, galamdžija, nasilja u porodici, ali nisu krali po tom istom komšiluku.
Jelica Greganović Jelica Greganović 20:06 12.04.2020

Re: Ima svačega

Pa, Milisave, na osnovu napisanog ispada da nisu krali sami kod sebe, al shvatam šta si hteo da kažeš. Ovi nisu bili iz komšiluka, nije ih bilo u selu, oni su dolazili u vreme sezonskih radova.
8c_competizione 8c_competizione 12:33 12.04.2020

Djurdjevdan

kod mene u starom komsiluku u Admirala Geprata je zivela jedna porodica Biberana (taj naziv naucih od tebe Jelice sada). Bili su jako vredni, svi su radili. Imali su i "kiosk" za ciscenje cipela i prodaju pertli na Savskom trgu. ja sam generacijski odgovarao njihovom najmladjem sinu, igrali smo se dosta zajedno. zgrada u kojoj smo ziveli je bila dvorisna, tako da je bio raj za decu, iako smo samo preko puta ulice imali cuveni "Bazenski park", mislim da mu je zvanicno ime malko drugacije.

jedna od stvari koje pamtim iz perioda zivljenja tako je i bilo vreme pred Djurdjevdan. naime, nasi Biberani su uvek nabavljali zivo jagnje koje je veselo trckaralo po onom skrivenom dvoristu (ka Narodnog fronta) koje je bilo dosta zelenije. deci ije bilo dozvopljeno da vezano jagnje izvedu i u Bazenski park, posto je tamo sveze trave bilo na pretek. mozes misliti loodila za gradsku decu koja osim, dzivdzana, golubova, pasa i macki nista drugo nisu videli osim na TVu na Opstanku. totalno loodilo!

jedino nismo nikada znali gde se jadno jagnje gubilo svaki put na Djurdjevdan deci stariji nisu istinu o jagnjetu govorili

odselio sam se iz komsiluka zaista odavno, ali kada vidim na ulici Kalija, Pendiju ili Serifa, uvek se siti ispricamo.
st.jepan st.jepan 14:07 12.04.2020

...

mlekac
mi smo ti, da prostiš, Cigani...

"Znate, moja žena se brinula da li ćete hteti da nam ostavite kuče kad vidite da smo Cigani".

Ovo mi je, ispraćajući me do auta, rekao Lakijev novi domaćin, Lazarevčanin Zlatko.
Dan ranije, javio mi se na oglas. Mnogi su mi se pre njega javljali, najmanje njih dvadesetak, ali niko od njih mi nije ostavio ni blizu tako dobar utisak. Pristojnošću, kultivisanom dikcijom i svime što mi je (i kako mi je) ispričao.
Ništa taj nije slagao: ogromno, sređeno dvorište, troje male, lepo vaspitane dece, skromna ali čista kuća, ukratko, raj za mog Zlaćanog. Naročito u poređenju s njegovim dotadanjim životom, takoreći lišenim psećih radosti.

P.S. Ne pitajte zašto sam morao da ga poklonim, naprosto sam morao. Ali da mi se, nakon svih onih užasnih tipova (nekima, verujte, ni bubašvabu) nije javio Zlatko, sigurno je da bih ga ipak zadržao. A to bi bilo mučenje. I za njega, i za mene.

Laki:



Jelica Greganović Jelica Greganović 20:08 12.04.2020

Re: ...

Je l se Zlatko javlja? Je l mu dobro?
st.jepan st.jepan 20:29 12.04.2020

Re: ...

Jelica Greganović
Je l se Zlatko javlja? Je l mu dobro?

Javio se danas. Dugo pričali, čuo se i s Lakijem.
Hvala na pitanje, dobro su zasad svi, samo što je Zlatko, koji je inače neki majstor (mada je pomalo i studirao), sada bez posla.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana