Parafraziram Džojsa i to sa namerom jer pričam priču o sebi
Nisam pohađao školu kod Jezuita kao Stephen Dedalus, sledi mala digresija, naime odmalena sam osećao određenu simpatiju prema Jezuitima, pre svega zbog njihove učenosti. Uvek je bilo, ima ih i danas, značajnih naučnika istraživača među Jezuitima u svim domenima ljudske misli i interesovanja. Pomenuću mog omiljenog Jezuitu Ruđera Boškovića. Malo je poznato da su jezuitski naučnici prvi potvrdili Galilejeva otkrića Jupiterovih satelita i da su izvršili važan, možda i presudan uticaj na njega. Tek se poslednjih decenija otkriva njihov pionirski doprinos primeni matematike na fiziku kakvu danas poznajemo. Kao misionari, jezuitska braća obavljala su najrazličitija posmatranja i merenja prirodnih pojava, a Muzej Kolegijum romanum bio je evropska atrakcija u XVII veku. Tek odnedavno je postalo jasno da je misao jezuitskih filozofa jedan od izvora rane moderne filozofije. U zborniku Jezuitska nauka i zajednica učenih rane moderne Evrope, vodeći istoričari nauke, filozofije i kulturne istorije pišu o doprinosu pripadnika Društva Isusovog obrazovanju modernog evropskog duha i o tome kako su mirili naučni rad s pripadništvom jednom religioznom redu.
No da se vratim sebi. Pohađao sam osmogodišnju školu, gimnaziju i Akademiju likovnih umetnosti. Za razliku od Stephena Dedalusa koji je, uostalom kao i mnogi njegovi drugovi, često bivao kažnjavan šibom po dlanovima a ne retko i po goloj guzici, ja sam samo jednom u drugom razredu tada osnovne škole, više puta morao da ispružim dlan desne ruke po kojem me je lenjirom udarala tadašnja moja učiteljica. Razlog je bio taj što sam ja bio levoruk isto kao moj đed i moj sin. Bilo je to vreme kada je učiteljica i ne samo ona, je smatrala da se mora pisati, crtati i sve ostalo raditi desnom rukom. S mukom sam uspeo da do kraja četvrtog razreda osposobim desnicu! Mnogo godina kasnije sam čitao koliki bururet u mozgu je stvaralo to nasilno prebacivanje iz jedne u drugu moždanu hemisferu.
Vremenom sam zapostavio levicu ali mi se i sada često desi da potpuno nesvesno jedući supu uzmem kašiku u levu ruku. Zanimljiva stvar mi se desila na Akademiji posle završene druge godine. Trebalo je da postavimo svoje radove po zidovima klase. Moj otac mi je kupio dve flaše Loze i odvezao me na Brdo. Da proslavite, rekao je. Iz ko zna kojeg razloga 13 juli je bio počeo da Lozu pakuje u pljosnate litarske flaše. Svi su se obradovali kada su me videli sa Lozom. Onda je iskrsao problem, nismo imali vadičep! Te flaše su umesto metalnog/limenog zatvarača koji se odšrafljuje, imale čep od plute. Probaj ovako, probaj onako, ne ide. Onda ja odlučim da prstom uguram čep u flašu. I šta biva, flaša mi eksplodira u ruci i pocepa sve prste do kosti na desnoj ruci. Završim u bolnici gde su mi prišili prste i celu šaku mi obmotali zavojima. Vratim se u klasu posle jedno tri sata, drugari se snašli, Vesa otišao do kuće i doneo vadičep, za mene ostalo oko dva dva deci Loze. Posle nekoliko dana počelo se sa polaganjem ispita. Sve je bilo OK dok nije došla na red Anatomija. Model na podijumu, mi oko njega, crtamo ga iz svih mogućih uglova. Onda dolazi na red ucrtavanje kostiju a na drugom crtežu ucrtavanje mišića. Pošto mi je desnica bila imobilisana, crtao sam levom rukom i mogu vam reći da je rezultat bio odličan, dobio sam desetku.
Setih se jedne vrlo značajne i neobične stvari. Naime, veliki Ticijan je poslednjim potezima omekšavao ili modulirao najjača osvetljenja u polutonove i to prstima. U poslednjoj fazi slike, posebno u starosti, slikao je isključivo prstima.
Poznato je da je Van Gog neprestajući da slika i noću, na glavi nosio slamnati šešir sa čvrstim obodom na kojem su bile upaljene sveće.
Dugo sam se u životu kolebao između Rembrantove Noćne straže i El Grekove Sahrane Grofa od Orgaza. Sada, ovog trenutka a i pre nekoliko godina, shvatio sam i shvatam da mi je draža El Grekova slika.
Imao sam zakazanu samostalnu izložbu za 21. maj 2020. Dve godine sam je spremao i imam radova čak i više nego što može da stane u galeriju. Ali, međutim, strefi nas tz pandemija i izložba mi bi otkazana za neke bolje dane. Skro su me zvali iz Galerije i saopštili mi novi datum: 23. jul do 8. avgusta. Odlično! Imam dovoljno vremena da opremim radove kako sam zamislio.
Ja sam umetnik u starosti. Od toga ne mogu pobeći niti izbrisati godine. No, siguran sam da me godine ne ometaju nego mi čak pomažu u umetničkom izražavanju. I dalje sam radoznao i istraživački raspoložen. Opet digresija: 2003 godine na Simpozijumu umetnika koji je organizovalo grčko udruženje umetnika, na Samotraki, svako od umetnika je radio ranije zamišljene ili ternutno nadahnute radove. Ja sam uradio veliki mural Nike na celom čeonom zidu tadašnjeg Kulturnog centra. Pre dve godine mi je u posetu došao Stelios Valmas gradonačelnik Hore glavnog grada Samotrake. Pitao sam ga za mural, on se nasmejao: To niko nikad neće smeti da pipne, samo što je Kulturni centar postao gradska svečana sala. No drugo sam imao na umu. Jedna grčka umetnica je od savijenih grančica i krep papira napravila veliku loptu/kuglu i rekla nam da je njena ideja da je ona dobra vila koja će nam ispuniti samo jednu želju. Svako od nas je trebao da na svom jeziku napiše želju a ona ih je okačila na loptu. Ja sam napisao da želim do kraja života ostanem radoznao! I jesam, tvrdim to!