Ćutanje nije obavezno neprijatno. Naprotiv, ume da bude tako opuštajuće i lekovito u trenucima kada je očigledno da se unutar njega skriva potpuno razumevanje ćutača. Ali, ponekad je sasvim opravdano i prekinuti ga.
- Pričaj...
- Šta?
- Bilo šta...
- Bili jednom..
- Ma, ne tako! Znaš ti na šta sam mislila.
- O čemu bih ti pričala? Ništa se naročito ne dešava, osim, možda, u mojim snovima.
- Pa pričaj onda o njima.
- Ozbiljna si?
- Sasvim.
- Znaš, sanjam uglavnom gluposti. Ili besmislice. Ili noćne more posle kojih dugo ne mogu da zaspim, niti da ih se budna i razrogačena u mraku oslobodim.
Recimo - besmislen. I meni i dalje potpuno nedokučiv. Možda bi mu značenje bilo manje maglovito ako ti kažem da sam ga sanjala u toku vanrednog stanja ovog po svemu sumanutog proleća.
Elem, u nekoj sam kući ispred koje gomila izletnika sedi na klupama za dugačkim drvenim stolom i čeka da im moja svekrva, starija zaova i ja serviramo ručak. U kuhinji je gužva. Majonez nikako da se zgusne, a krajnje je vreme da se stavi u nekakvu salatu. Bespomoćno curi niz kašiku bolesno zelenkast... Ne pomaže činjenica da nas svekrva požuruje i konstantno daje neupotrebljive savete.
Malo dalje, u šumi, još prozirnoj i smaragdnoj od netom razlistalog granja, kraj reke sede neki ljudi kraj vatre na kojoj okreću ražanj. Na ljeskavim talasima se ljuljuška dugi čamac bez vesala na kome se nepretenciozno razbaškario ogroman režanj mesnate slanine. Ne znam zašto to ne izaziva ni trun čuđenja kod mene. Valjda je to normalno u snovima...
Izlazim pred kuću. Gosti su sve gladniji i nestrpljiviji, a ja ne znam kako da ih odobrovoljim, jer jestivo još nije spremno za serviranje. Utom osećam kako tlo podamnom počinje nekontrolisano da se pomera.
- Zemljotres! - pomislim. Podignem pogled i vidim visoku belu kulu sasvim nalik tornju u Pizi, ali potpuno pravu, kako počinje da se klati levo-desno poput klatna zidnog časovnika, a onda se sporo, s naporom, urušava.
- Jadni ljudi. - konstatujem sluđena onim što sam upravo videla. - Kako će da beže iz ruševina kada je policijski čas i ne smeju napolje?
Tada se budim. San mi ostaje zalepljen za trepavice i ne uspevam da ga se oslobodim. Duboko me je uznemirio. Te noći više nisam uspevala da zaspim, ma koliko da sam pokušavala. A rekla sam sebi: - Misli...
( Rečenicu prekida razgovor iz komšiluka koji se sasvim razgovetno čuje kroz otvoren prozor.
- Što stojiš tu? - pita oštar odrasli glas.
- Tu je stajao neko stariji. - odgovara mu zvonak detinji.
- Pa, svi su stariji od tebe. Ti imaš pet godina. )
Ukršteni pogledi i razmenjeni osmesi. A onda nastavlja:
- Zagrizem zrelu voćku. Onda uhvatim sebe kako od toga pokušavam da konstruišem čitavu filozofiju. Nešto u smislu toga da oni još u duši zeleni više vole zeleno voće, dočim oni zreli naginju zrelijem. Pa samo odmahnem rukom uz kiseli osmejah, svesna činjenice da se upuštam u filozofiranje što mi, u stvari, nikako nije namera. Uostalom, nema velikih misli samih po sebi. Sve se svodi na istinitost i primeljnjivost iskaza. I na to koliko je ko spreman da veruje lajf koučevima.
Ja nisam.
...
Odlutam onda do jedne bolesničke sobe. Na jastuku nepomično i vrišteći pomireno, sa svim znacima potpune predaje, leži duga, uska šaka tananih prstiju, beskrvna i žuta kao pergament. Proganja me ta slika već mesecima.
Pa kažem sebi: - Misli na nešto...
( Stara Nokija počinje da se javlja zvukom klasičnog telefona. Pogledam broj na ekranu. Nepoznat. Pomislim: - Zvoniće, pa će prestati.
U magnovenju mi kroz glavu prosine sećanje na jednu noć kada su kod nas nenajavljeno banuli tetka i teča pri povratku sa puta. Kucali su na vrata prilično bučno ne bi li ih neko čuo. Moja mama paničarka se, lakog sna i inače, naravno, prva probudila i alarmirala tatu. On joj je lakonski rekao:
- Kucaće, pa će i otići.
Nisu otišli. Bili su dovoljno uporni i vrata su im konačno otvorena.
Telefon i dalje zvoni. Rešavam da se javim. Možda je neko koga znam, a nisam mu memorisala broj. A i radoznalost mi ne da mira.
- Alo. - kažem.
- Aco, jesi l' to ti?
- Mooolim?
- Aco, ti si?
- Očigledno da nije Aca.
Sa druge strane se čuje razdragan, opuštajući smeh. Stiže i odgovor:
- Očigledno... Izvinite.
- Ništa. Prijatno.
- Takođe.
Veza se prekida. )
Ona koja je do tada ćutala, zagledana negde u prazno, nepomična i strpljiva, sada ponovo progovara:
- Znaš, puno čitam u poslednje vreme. Valjda nadoknađujem one silne godine u kojima se sve tumbalo i menjalo i raspadalo i u kojima nisam imala snage da pobegnem među reči, sasvim pogubljena, očajna i bespomoćna. Naravno, ni sada prilike nisu bitno drugačije, ali sam uspela da nađem način da se izmestim. Eskapizam ima smisla, bar mi se čini. U stanju je da očuva makar zrnce nečeg zdravog i dobrog. Mislim da bih inače sasvim poblesavila, a ne samo mestimično.
( Dok to izgovara osmehuje se sa blagom dozom samoironije i nekako bledo i tužno. )
- Nedavno sam ponovo uzela u ruke Moravijine Rimske priče. Ooo, da samo znaš koliko su mi prijale!
Ali, u principu sam, dok čitam... pa, ne mogu da kažem očajna, pre rezignirana razmerama svog neznanja. Saplićem se o reči kojima naslućujem značenje, ali, kad pošteno razmislim, ne umem da ih definišem na pravi način. Maroder, nujna, školj, toržestven, skabrozna, žovijalan, alkov, počem... Intuitivno prepoznajem o čemu se radi i šta koja reč označava, ali mislim da ne bih umela da ih nekome objasnim kako valja.
Osim toga, duboko sam svesna da su to sve arhaizmi, davno odstranjeni iz svakodnevne upotrebe, pa mi, kao, bude lakše što sam ih i sama zaturila.
Nego, jesam li ti pričala da nekad čujem glasove u glavi? To mi se događa isključivo noću, pred samo tonjenje u san. Nešto kako kada na radiju nije dobro nameštena stanica, pa se meša više njih u kakofoniju različitih glasova i muzike. Pokušavam tu pojavu da ignorišem neko vreme, ali onda postaje odveć naporno. Tada u sebi dreknem: - Tišina! - i buka istog trenutka nestane. Muči me to, deluje uznemirujuće.
A onda kažem sebi: - Misli na nešto lepo...
*** *** ***
( Ne,nisam, pre rođenja, znao ni jednu tugu,
Tuđom je rukom, sve to, po meni razasuto
Miloš Crnjanski „Stražilovo" )
Poslednja kupinovska bandera
Autor: Goran Stamenković