22. jun
Prvi dan zime na Južnoj hemisferi. U čileanskoj Patagoniji, temperatura +1°C i uglavnom sunčano - idealno za višečasovno pešačenje po okolini. I za nekoliko novih fotografija.
Osim neosporne lepote, ovde su svaki pejsaž i svaka scena puni neke skrivene dramatike. Ne znam objašnjenje, ali dopada mi se.
★
28. jun
Imena Daglas i Kris Tompkins predstavljaju svojevrsnu svetinju za sve ljubitelje prirode, a posebno u Patagoniji.
Daglas je od školskih dana bio strastveni penjač i surfer, pa su njegovo zanimanje za te sportove i potreba za kvalitetnom opremom, pre svega radi sopstvenih poduhvata, rezultirali formiranjem kompanije The North Face.
Kompanija je napredovala, postajući sinonim za vrhunsku opremu. Godine 1968, Daglas je iskoristio dobru ponudu i prodao je, zadržavši suvlasništvo.
Počeo je da se bavi kolekcionarstvom umetničkih predmeta i vrlo brzo izgradio je jednu od najcenjenijih umetničkih zbirki na svetu.Godine 1989. unovčio je milione svojih deonica, prodao veći deo svoje umetničke zbirke i počeo da kupuje zemlju u Patagoniji, prvenstveno čileanskoj.
Sa svojom drugom suprugom, Kris, preselio se u kabanju (drvenu kuću) na jugu Patagonije. Živeli su bez struje, interneta, telefona, a najbliži put bio im je udaljen sat hoda.
Tu su napravili plan o očuvanju prirode Patagonije. Zahvaljujući Dagovom bogatstvu, kupovali su ogromna imanja u Argentini i Čileu, vraćajući na njih divlje životinje, poput puma i jaguara, uklanjajući ograde koje su dizali prethodni vlasnici, te se strastveno boreći protiv pokušaja da se dve najveće reke u Patagoniji stave u cevi, radi izgradnje hidroelektrana.
Sve to učinilo ih je sumnjivima u očima meštana. I krenule su teorije zavere. Najzastupljenija je bila da Tompkinsovi planiraju da otope lednike i prodaju vodu Kinezima. Druga teorija tvrdila je da stavraju novi Izrael u planinama Čilea, za sklonište Jevrejima sveta kad bude izbio Treći svetski rat.
Međutim, njihova ideja je bila da zaštite što više biološke raznovrsnosti Južne Amerike, stvarajući mrežu nacionalnih parkova, sličnu onima u Sjedinjenim Državama (Yosemite, Yellowstone..). Plan je bio da otkupe što više hektara zemlje, koju će zatim predati državi Čile na poklon, kao prirodno dobro od najvišeg državnog značaja.
To se i ostvarilo aprila 2019, ali bez Daga, koji je 2015. poginuo na kajakingu u Patagoniji. Na ceremoniji predaje dva miliona hektara patagonijekog zemljišta državi Čile bila prisutna samo Kris. Tadašnja čileanska predsednica, Mišel Bašele, obećala je da će izdvojiti još devet miliona susednih hektara.
Tako je iz donacije Tompkins fondacije nastalo pet novih nacionalnih parkova, a tri postojeća su proširena, stvarajući zaštićeno područje divljine, koje je površinski veće od teritorije Švajcarske.
(Foto Internet: Daglas Tompkins prvi sleva)
*
U novom blogu, osim priče o Tompkinsonovima, pišem o društvenim staležima u Čileu, o dubokoj podeljenosti društva, o privilegovanim i diskriminisanim slojevima, o najcenjenijim i najplaćenijim profesijama, o statusu Amerikanaca i Evropljana u Čileu, o najvećim vlasnicima zemljišta, o tome kome pripada voda i kada i kako je privatizovana... A kao svojevrsna dopuna blogu, izašao je i video o cenama života u čileanskoj Patagoniji.
★
30. jun
Za sve prijatelje na severnoj hemisferi, malo osveženja s južne.
★
11. jul
Malo večerašnje atmosfere iz Kojaikea. Nisu uopšte loši ovi Patagonjani, naprotiv, zadali su mi sad domaći sa ovim kreativnim Sneško-Belićima.
(fotke preuzete sa lokalne info-grupe)
★
16. jul
Sedim i kuckam pored vatrice, a napolju pada li pada. Mnogo je lepo.
★
18. jul
A neki bi po svaku cenu da nastave putovanje...
★
20. jul
Znam da sam smorila više sa snegom i Sneško-Belićima, ali oduševljena sam kreativnošću ovih ljudi u Patagoniji. Sa koliko samo mašte, ljubavi i radosti je ovo izvajano!
★
24. jul
Ova fotografija snimljena je na današnji dan pre devet godina, na Autobuskoj stanici u Beogradu, sa koje sam krenula u Bratislavu, a odande na put oko sveta biciklom. Nisam imala pojma u šta se upuštam, bila sam uplašena i smrtno zabrinuta (pogledajte samo taj izraz!), ali znala sam da moram da uradim nešto što će radikalno promeniti moj život. To 'nešto', značilo je da želim da povratim svoj život nazad, da upravljam njime shodno mojim snovima i željama, umesto da to rade drugi za mene (a drugi su: posao, okruženje, obaveze, očekivanja...). Tačno je da mi je bilo svega preko glave, ali mi se menjamo samo onda kad nam je toliko loše, da nam je promena manje bolna od ostajanja u prethodnom stanju.
Danas sam putujući pripovedač, kako bih najpribližnije prevela dva termina sa engleskog za ljude poput mene: full time traveler and a storyteller. To znači da živim na putu i od putovanja, a zahvaljujući pričama u pisanoj, usmenoj ili video formi. Rečju, živim svoj san o slobodi i kreativnosti.
Ponekad se zapitam šta bi bilo sa mnom da sam se u trenutku kad je snimljena ova fotografija predomislila, da je strah nadvladao i ja se iskrcala iz autobusa, odustajući. Verovatno bih i dalje radila poslove koje ne volim, teško podnosila autoritete koji imaju samo hijerarhijski položaj a ne i znanje, krivila bih okruženje, prilike, loša vremena za to što nisam uspela da uradim sa svojim životom ono što sam htela, mirila se sa sudbinom ili bila ogorčena na nju, osećajući nejasno da sam bila predodređena za nešto više i bolje, ali kako to nikad ne bih saznala, mislila bih da je to bila iluzija o sebi samoj.
I ne, nisam ja rođena hrabra, jer niko se ne rađa takav. Hrabrim se postaje tako što jednoga dana uzmeš svoj život u svoje ruke.
★
28. jul
Uskoro mi ističe 90+90 dana dopuštenog ostanka u Čileu (tačno 20. avgusta). Aplicirala sam za novi produžetak od 90 dana, koji inače nije predviđen uobičajenim viznim režimom, i automatski su me odbili. Postoji mala šansa da neautomoatski, odnosno uživo u telefonskim razgovorima narednih dana nešto promene. Pisala sam i našoj ambasadi u Argentini, koja pokriva i Čile, ali, iskreno, ne nadam se nekoj velikoj pomoći.
Stvar je u tome što se meni ne vraća nazad. Pa tek sam doletela pre pola godine. A i prekupo mi je da se vraćam preko Atlantika nazad u Evropu, ili preko Pacifika nazad u Aziju. A gde bih ja onda?
Imam američku i kanadsku vizu i tek sam 'načela' Amerike. Dakle, ja bih da ostanem tu, u regionu, da tako kažem. Na kontinentu ako je moguće.
I onda sednem da istražujem gde bi me primili kao turistu. Latinska Amerika odmah otpada, osim ako nešto ne promene nakon 1. avgusta, dokle u većini zemalja važe zabrane. Severna Amerika nije opcija u ovom trenutku, jer je premnogo zaraženih, haosi su i koješta još. Naprosto, nije dobar trenutak.
A gde bih onda?
I evo, Wiki Travel nudi 15-ak zemalja u Centralnoj Americi i na Karibima. Yeah! Već se vidim na suncu, na 30°C nakon -10°C, u šatoru umesto u basnalslovno skupoj patagonisjkoj baraci, gde punim baterije na solarni panel i kad god mi je dosadno, bućnem se u more ili okean. Koju zemlju izabrati ukoliko zaista ne budem mogla da ovde produžim boravak?
Slatke muke. A pundravci rade. Sva sam se uzvrtela već zbog pomisli na akciju. Mislima sam već negde u tropima.
Jeste da sam završila tek 2/3 rukopisa, ali koga sad briga za putopis o Japanu, kad je u izgledu – puuuuuuuuuut!
Gde biste vi otišli od svih ovih ponuđenih destinacija?
Antigva i Barbuda
Barbardos
Bermuda
Devičanska ostrva
Dominikanska Republika
Ekvador
Haiti
Havaji
Jamajka
Martinik
Meksiko
Nikaragva
Potrotiko
Sveta Lucija
Sveti Vinsent i Grenandini
★
3. avgust
Za devet godina putovanja, samo jednom sam prekršila vizno pravilo u nekoj zemlji – u Kini, početkom 2017. Zaposlila sam se u državnoj školi kao nastavnica jezika, ali nisu mogli da mi srede radnu vizu, pa sam faktički radila ilegalno, a svakih mesec dana 'istrčavala' sam u Hong Kong, kako bih obnovila pravo na novih 30 dana boravka. (Državljani Srbije mogu da borave u Kini do 30 dana bez vize.) I nije mi se desilo ništa, jer je sve to bilo dobro podmazano i stotine hiljade nastavnika su na taj način radili. Ironija je da sam umalo postradala kad sam promenila školu i zaposlila se kod privatnika, i to dok sam čekala na odobrenje radne vize. Krivica je bila do vlasnika koji nisu hteli da podmažu gde treba, ali su na kraju to ipak uradili. Preživela sam stres i to je prošlo.
Kako stvari stoje, sada ću po drugi put prekršiti neko vizno pravilo, ali ne zbog ilegalnog rada, nego zbog toga što ću ostati u zemlji i nakon isteka dozvoljenog perioda boravka. Naime, Čile je jedna od retkih zemalja koja tokom vanrednog stanja, koje je još uvek na snazi, nije ukinula prekoračenje (overstaying). Za ostanak duži od odobrenog, svuda u svetu plaćaju se penali. Negde manje, negde više, a u nekim zemljama, zavisno od toga koliko ste u prekoračenju, dobijate i zabranu ponovnog ulaska na određeni period. Još se može desiti i da vam prilikom apliciranja za neku buduću vizu ne odobre zahtev, ukoliko ste upisani u bazu kao neko ko je ilegalno ostao u toj zemlji. Jer prekoračenje zapravo znači ilegalni ostanak, iako je dosta lakši prekršaj od ilegalnog rada.
Iznosi za prekoračenje u Čileu su paradoksalno niski. Paradoksalno, jer se za 367 dana prekoračenja, plaća oko 110 evra, dok je za legalni produžetak od 90 dana cena 100 evra. Niko ne zna zbog čega je to tako, ali meni u ovoj situaciji taj paradoks odlično dođe.
Konsultovala sam se sa srpskom ambasadom u Buenos Ajresu, koja je nadležna i za Čile, ali ništa pametno nisu mogli da mi kažu, osim da ću verovatno platiti penale, mada znaju za slučajeve ljudi koji ih nisu platili. Iz našeg počasnog konzulata u Santjagu obećali su da će lično kontaktirati Imigraciono (koje je meni odgovorilo generičkim mejlom), međutim, ništa nisu uradili. Iz lokalnog Imigracionog u gradu u kojem sam savetuju mi da pre prelaska granice pišem zahtev da mi se oprosti prekoračenje i da ću u odgovoru dobiti da treba da napustim zemlju u roku od pet dana. Ne kažu da li ću platiti ili ne – jer to niko ne zna u ovom trenutku.
Kao što niko ne zna ni kada će se granice otvoriti i kada će zatočeni turisti, čije zatočeništvo imigraciono računa kao ilegalni boravak, moći da izađu iz zemlje.
Dva su glavna razloga zbog kojih sam odlučila da sada i ne pokušavam da odem odavde.
Prvi je što se nalazim jako daleko od Santjaga (skoro 2000 km) i odavde je užasno teško iščupati se nekim prevozom. Avionske linije do ovog grada su ukinute, ne postoji direktan autobus do prestonice, feriji kojima bih regularno skratila put prevoze samo lokalne žitelje, a velika je verovatnoća da ni u autobus ne bi primili moj bicikl (kako su mi već rekli u kompanijama dva autobuska prevoznika). Ne kažem da ne bih našla načina da, menjajući 3-4 prevoza, ipak stignem do Santjaga, ali takva akcija usred zime i korone koja i dalje vlada čini mi se prenapornom i previše rizičnom.
Drugi razlog je što jedina dostupna mesta – Karibi i pojedine zemlje u Centranoj Americi, u kojima je turistima dopušten ulazak, stoje mnogo gore kad je reč o pandemiji, a tamo počinje i period najvećih uragana sa Atlantika. Uz to, gotovo nijedna od tih zemalja nije bezbedna za samu putnicu kao Čile, koji je najbezbednija zemlja u Latinskoj Americi.
Ipak, sve ovo izrodilo je i nešto dobro: prionula sam na posao, i najkasnije do kraja ovog meseca rukopis „Planete Japan“ biće gotov. Tako ću moći da se tokom septmebra, dok čekam da otopli, natenane pozabavim tehničkim stvarima oko objavljivanja. Plan je da knjiga izađe u oktobru ili novembru.
A ja ću najkasnije sredinom septembra nastaviti dalje biciklom, lagano na sever. Dok oni otvore granice sa susedima, dotle ću i ja stići do Bolivije ili Perua. Ako ih pak otvore brzo, onda ću šmugnuti u Argentinu, pa malo vozikati tamo, pa se opet vratiti i tako...
Vama svima veliko HVALA na predlozima koje ste ostavljali na prethodnom postu, ali odluka je na kraju samo moja. Većinu od zemalja koje ste pominjali planiram da obiđem u budućnosti, tako da 'stay tuned' i pratite ovu avanturu koja se uskoro nastavlja.
★
9. avgust
Najbitnije da je Surfi spreman. Još samo malo da poguramo ovu temperaturu, pa da krenemo. Neću vam još reći kad planiram (da nešto ne izbaksuziram, jer takvo je vreme došlo), ali odbrojavam sitno.
Sreća, sreća, rados'!
★
11. avgust
Isključiti se.
Iščeznuti zauvek odavde.
I postati čestitim plemenitim divljakom.
Biti divni varvarin.
Poštovati običaje i tabue.
Živeti čitav svet.
Putovati bez odredišta.
Kroz pustinju i prašumu.
(ŽIVETI SVET, Đorđe Kuburić)