Ma koliko bio kritičan prema jednom političaru poput Zorana Milanovića, koji me je više puta razočarao svojim politikantskim i kontradiktornim potezima i izjavama, moram priznati da je nakon njegovog izbora za predsednika Hrvatske nešto krenulo na bolje, barem kada su u pitanju srpsko-hrvatski odnosi.
Njegovo jučerašnje obraćanje u ličkom selu Grubori, gde su ratni zločinci iz redova specijalne hrvatske policije pobili 6 starih osoba 1995. godine, i to 3 sedmice od okončanja akcije "Oluja", još jedan je korak u dobrom pravcu.
"Postoji cijena i obziri koji se moraju poštivati", rekao je predsednik Milanović dodavši kako užas izaziva ubistvo šest nedužnih i starih meštana Grubora, i to je najveća šteta.
Tog 25. avgusta 1995. ubijeno je šestoro Srba starosti od 40 do 90 godina - Marija Grubor, Milica Grubor, Miloš Grubor, Jovo Grubor, Jovo Damjana Grubor i Đuro Karanović. Ubili su ih pripadnici specijalne policijske jedinice ATJ Lučko koji su se tamo našli po naređenju komandanta specijalaca Mladena Markača u akciji čišćenja terena radi osiguranja prolaska tzv. Vlaka slobode kroz područje Plavnog, a kojim je trebalo da prođe hrvatski državni vrh.
Iz policijskih izveštaja i izjava svedoka pred Haškim tribunalom jasno je da su kroz Grubore 25. avgusta 1995. prošle dve od četiri grupe jedinice ATJ Lučko, one pod komandom Frane Drlje i Bože Krajine. Njih je hrvatski sud početkom 2016. godine uspeo da po drugi put oslobodi krivice. Ranije je krivično delo za koje se teretio Željko Sačić, zamenik generala Markača, prekvalifikovano tako da se omogući zastarevanje. Još ranije, pred Tribunalom u Hagu u žalbenom postupku oslobođen je Mladen Markač, što je u Hrvatskoj očito uzeto kao putokaz kako ne osuditi optužene pored obilja dokaza protiv njih.
Na kraju svog obraćanja ispunjenog rečima pijeteta, Zoran Milanović je naglasio:
"Vrijeme je za normalno u nama što postoji u svakom čovjeku. Dobro, pitomo i naivno. Dosta je bilo onoga što je obilježavalo odnose dvaju naroda, dvaju nacija kojima je teško u Europi naći dvije sličnije i sa najvećim brojem dodira. To nisu ni Česi ni Slovaci, a ni Šveđani i Norvežani. To smo mi, Hrvati i Srbi, naši susjedi."
Govor je okončao citiranjem pesme "Ostajte ovdje" srpskog pesnika Alekse Šantića, rođenog u Mostaru:
"Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba / Neće vas grijat ko što ovo grije; /
grki su tamo zalogaji hljeba / Gdje svoga nema i gdje brata nije."